Nijemci ne mijenjaju tako lako svoje raspoloženje, ali kada se to dogodi, mijenja se i epoha. Na osnovi te uzrečice čini se da smo pred velikim promjenama, jer 61 posto ispitanih Nijemaca, prema jednom istraživanju, želi da izbjeglice koji su zatražili azil u drugoj zemlji Europske unije budu izbačeni iz Njemačke. To je, spominje se u medijima, posljedica odluke kancelarke Angele Merkel da otvori vrata sirijskim izbjeglicama 2015., kojih je u posljednje tri godine u Njemačku stiglo 1,4 milijuna.

Sada je Merkel napadana iznutra s desne, ali i s krajnje lijeve strane, a izvana je pod udarom američkog predsjednika Donalda Trumpa carinama na njemačke i europske proizvode.

Merkel je “tvrdoglavo mekana prema izbjeglicama”, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung, a zbog takve situacije mogla bi pasti i njezina vlada velike koalicije sastavljena od demokršćana uključujući i one iz Bavarske i socijaldemokrata.

Kad se tomu pribroji ispadanje Nijemaca sa Svjetskog prvenstva, postavlja se pitanje je li ta zemlja, na koju su Europljani naviknuti da ima najviši rejting na kontinentu, još uvijek ista Njemačka.

‘Vrijedi zakon jačega’

Na domaćem planu, desničarska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) jedva je čekala poraz njemačke nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji kako bi lansirala prijedlog da ubuduće reprezentacija bude sastavljena od Nijemaca, a ne od stranaca. No, zaboravljaju da im je upravo ta ista reprezentacija, ali s četiri godine mlađim nogometašima, donijela pobjedu na prošlom Svjetskom prvenstvu.

Najlakše je okriviti drugoga za određeno stanje u zemlji, reklo bi se, a ne zaboravimo da su nacionalsocijalisti tridesetih godina prošlog stoljeća okrivili Židove za ekonomsku krizu. AfD sada u najezdi izbjeglica vidi razlog zašto vlakovi kasne, zašto standard ne raste dovoljnom brzinom, zašto gradnja berlinske zračne luke kasni i guta novac, zašto njihovi automobili ne zadovoljavaju norme zaštite okoliša, zašto, evo, gube i u nogometu…

No, problem ima mnogo dublje korijene. Njemačko ujedinjenje, provedeno 1990., koštalo je građane bivše Zapadne Njemačke oko 1500 milijardi eura, prema analizi berlinskog sveučilišta (Freie Universität Berlin). To je iznos veći od ukupnoga njemačkog duga, a najveći dio novca utrošen je na ulaganja u gospodarstvo bivše Istočne Njemačke. Mnogi od 17 milijuna stanovnika bivšeg DDR-a preselili su se zbog posla u Zapadnu Njemačku bez obzira na to što se ujedinjenjem marke to htjelo izbjeći. Dvije ekonomije bile su jednostavno inkompatibilne. Danas samo 4,6 posto tvrtki na bivšem istočnom području ima više od tisuću zaposlenih, a 52 posto zaposlenika radi u tvrtkama s manje od 50 osoba. I dandanas oko 100 milijardi eura godišnje država ulaže u obnovu bivših istočnonjemačkih područja.

Na rad u Zapadnu Njemačku počelo se odlaziti već početkom pedesetih godina prošloga stoljeća. Broj gastarbajtera u SR Njemačkoj 1955. bio je 80.000, dvije godine kasnije 108.000, 1961. 507.000, a 1965. već 1.120.000. Danas u zemlji ima oko osam milijuna stranaca, što je 10 posto ukupnog stanovništva. Najbrojniji su, prema podacima iz 2010., Turci kojih ima oko 3,2 milijuna. Onih iz bivših istočnoeuropskih država ima oko tri milijuna, ne računajući Poljake kojih ima oko 1,6 milijuna i Ruse kojih ima oko 1,3 milijuna. Iz bivše Jugoslavije u Njemačkoj pak ima oko 2,8 milijuna ljudi.

U gradovima kao što je München na ulicama mogu se susresti muslimanke i muslimani pa se stvara dojam da žitelja te vjere u Njemačkoj ima “previše”. No stvarnost je drukčija: samo četiri milijuna ili 4,9 posto ukupnog stanovništva, uglavnom Turaka, muslimanske je vjere.

No, postoji još podataka koji se koriste kako bi se zbog njih okrivilo strance. Prema onima iz 2016. godine, čak 15,7 posto od 82 milijuna ukupnog stanovništva u opasnosti je od siromaštva, a 14,7 posto njih je siromašno. Od ujedinjenja Njemačke te brojke nikada nisu bilo tako visoke.

– Do devedesetih godina prošlog stoljeća tadašnja Zapadna Njemačka mogla je imati socijalnu tržišnu ekonomiju i bilo je više jednakosti – kaže njemački novinar i pisac Günter Wallraff (75), koji je napisao više knjiga o njemačkom društvu. Tada se po socijalnoj skrbi i jednakosti Njemačka približila skandinavskim državama, a danas, kaže Wallraff, samo u dvije države EU razlika između najviših i najnižih plaća veća je nego u Njemačkoj, a to su Bugarska i Rumunjska.

– Rastuća nejednakost, propadanje srednje klase i kampanja protiv izbjeglica prijeti socijalnoj koheziji. Deset posto Nijemaca posjeduje dvije trećine nacionalnog bogatstva, a 50 posto pučanstva međusobno dijeli tek jedan posto ukupnog bogatstva – dodaje Wallraff i dodatno elaborira što to znači za njemačko društvo.

– Kada je riječ o štovanju zelene ili crvene boje na semaforu, tada Njemačka jamči legalitet, ali kada treba štititi najvažnija prava radnika, sudski je proces jako kompliciran. U njemačkim industrijama vrijedi zakon jačega. Kada bi bilo veće jednakosti među klasama, stranke kao što je AfD ne bi imale rejting kakav imaju sada – objašnjava Günter Wallraff.

Merkel bi mogla biti posljednji bedem pred najezdom desnice.

No, njezina slabost je u tome što je vjerojatno konkretnija u pomoći izbjeglicama nego papa Franjo, ali u obrani ekonomskih dogmi brutalnija je od Željezne dame, kako su zvali Margaret Thatcher. Industrija na zapadu galopira, a na području bivšeg DDR-a država još mora pomagati. Pa je i nezaposlenost u regijama kao što su Bavarska i Baden-Württemberg samo oko tri posto, dok je u istočnim regijama iznad 10 posto.

Dolijevanje ulja na vatru

Ispitivanje javnosti pokazuje da je čak 75 posto Nijemaca koji žive u istočnom dijelu Njemačke zadovoljno ujedinjenjem, ali više od 50 posto onih koji žive na zapadu nije.

To je dokaz da i danas postoji velika razlika između zapadnog i istočnog dijela zemlje. Dvije Njemačke 40 su godina živjele odvojeno, a bit će potrebno najmanje još 40 godina da se ujednače. Prebacivati odgovornost za stanje u dijelu države na strance ne samo što ne vodi rješenju nego dolijeva i ulje na žar rasizma. 

CDU i CSU na prekretnici

Hoće li se nakon 70 godina, zbog izbjegličke krize, raspasti ujedinjeni demokršćani? Kršćansko-demokratska unija (CDU), kojoj je na čelu Angela Merkel, i Kršćansko-socijalna unija (CSU), koju predvodi Horst Seehofer, zajedno su izašle još na prve parlamentarne izbore 1949. godine, a sada se postavlja pitanje hoće li Merkel zadovoljiti zahtjeve čelnika CSU-a Seehofera, koji je u njezinoj vladi i ministar unutarnjih poslova, i biti stroža prema imigraciji ili će se dvije stranke samostalno natjecati na prijevremenim izborima. Seehofer traži da se u Njemačku ne puštaju imigranti registrirani u drugim zemljama članicama EU.

Već je 1976., poslije poraza na saveznim izborima, došao u pitanje taj savez, a prijetnja CSU-a da će prekinuti savez s CDU-om povučena je tek kada je tadašnji šef CDU-a Helmut Kohl priprijetio da će se sa svojom strankom kandidirati i u Bavarskoj. I tada je postojala bitka između dvojice lidera, odnosno Kohla s jedne i čelnika CSU-a Franza Josefa Straußa s druge strane, no unija je opstala. Spiegel piše da Nijemci ne znaju upravljati izbjegličkom krizom, a Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) naglašava da zajedničko rješenje CDU-a i CSU-a nije na vidiku. Uspoređuje ih s dva vlaka koja sada samo pokušavaju ne sudariti se, a Merkel ne namjerava udovoljiti zahtjevima Seehofera. No, pomirljive izjave nakon Europskog summita prošli tjedan, gdje su o imigraciji postignuti prvi europski dogovori, naznačuju da bi se situacija s vremenom mogla poboljšati.

– Nešto se u Europi pokrenulo u dobrom pravcu – rekao je poslije skupa zastupnik CSU-a Hans Michelbach.
CSU na toj temi inzistira jer se u Bavarskoj u listopadu održavaju izbori i Seehofer je zabrinut za rezultat svoje stranke kojoj bi AfD mogao odnijeti glavninu glasova.


IZVOR kliknite ovdje

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here