buna_th_080611Posljednji dan u tjednu, kada je i Bog odmorio od stvaranja i zadivio se načinjenom, u čovjeku probudi dosadu pa je tada jedini način da se preživi nedjelja odlazak nekamo u potragu za inspiracijom. Meditacija dušu znade učiniti nalik vodi; mirnu i tihu, bučnu, snažnu i brzu, ili samo upornu u svom toku dok snaži jedini put kojega sudbina namjenjuje. Krenuo sam Vrljikom nizvodno, pustio sam da me struja odmara u potrazi za ušćem, ne bih li otkrio mistično sastajalište elementala koji bdiju nad svim utocima.

Vrljikom pa Trebižatom do Neretve

U Peć Mlinima dočekala me Mlada, ušutkana i ukroćena cijevima turbine i tek dijelom pobjeguša kroz okolne pećinske otvore. Velika Ravlića pećina na samom ulazu u ovaj kanjon pod slojevima šljunka i zemlje krije ostatke pračovjeka, njegove kosti, krhotine oružja i keramike. Zaštićen visokim monolitnim stropom, u blizini taj čovjek je imao vodu na kojoj je napajao sebe i svoju stoku, ime mu nije bilo ni Hrvat ni Ilir, ali je zemlja bila njegova a on prolazan. Pridružio sam se rijeci držeći se s desne strane, a onda u Tihaljini ona promijeni ime u Trebižat postajući sve snažnijom. Terasa Imotsko-bekijskog polja samo je prvi plato u nizu s kojega rijeka polako odnosi zemlju nizbrdo, plodna poljca nastaju oko nje sve do Klobuka, poslije kojega je velika plodna ravnica. Uz vitinsku cestu hlade se breskve, lubenice i dinje na mlazovima vode, polje presijecaju kanali u kojima voda lješkari, obrasla u šaš i trsku pokazuje svoje životvorno umijeće. Kao što je Sredozemno more kulturna baza okolnih zemalja, tako i ova rijeka od izvora do ušća napaja sve istim osjećajem, istim načinom života, čak i govor ljudi kao da oponaša žubor rijeke. Kod Čapljine skrenem u Gabelu gdje visoko u oblacima ispod Troje Grci s Odisejem na čelu, junaci Salinasove knjige „Homerova slijepa publika“, lupaju čekićima gradeći drvenoga konja. U sjeni oblaka i borova rimsko naselje, a malo dalje cestom preko rijeke zahrđani stari željeznički most, uz novoga koji kao da je malo prije poprskan modrom galicom. Ispod njega Trebižat nedaleko od dodira s Neretvom širi obale u duboki zagrljaj. Čapljinskim mostom prelazim Neretvu prijateljski raširene desne ruke i okrećem nalijevo, protiv struje, prema izvoru, osnažen ljepotom deva podvodnog bilja i mladim faunima vrba Trebižata koji s Neretvom ode dolje k moru.

Počiteljska egzotika

pocitelj_080611Ova cesta za Mostar pleše zajedno s rijekom, a onda načas zastane izvodeći figuru u Počitelju iznad kojega visoko prkosi kula iz 14. stoljeća. Duh islama šeće popločanom kasabom s bakreno-oksidnim kupolama džamije i minareta. Ovo je prvo mjesto susreta s nekršćanskom kulturom kad se krene ovom rutom – egzotika nadohvat ruke. Pločnik od nabijenih poluoblutaka je uglačan, zidovi kamenih zdanja se bjele, a prodavačice nude šarenilo suvenira; bademe, orahe i datulje u papirnim tuljcima, tepihe, ćilime i pokrivala, slike, štapove i ostale tričarije koje će nekom postati uspomena. Kupujem tuljac prosuhih, tamnih datulja nalik morskim školjkama, prodavačica nema sitno za uzvratiti pa joj ostajem dužan dvije kune dok se ne vratim natrag. Povjerenje uvijek ojača u oskudici, kada pohlepi za novcem mjesto ustupi skromnost i zahvalnost. Grupa turskih turista, odredom muškarci s brkovima, znatiželjno razgledavaju. S vrha kule Neretva je kao na dlanu, modra i zelena skoro do dna je prozirna. Stari Počitelj smjestio se oko kule, unutar zidina, visoko na brijegu. Utvrda je jačala kako se približavala mletačka opasnost. Nekad su to bili domovi velikodostojnika i vojnih velikaša, sada su u naslijeđu vikendaša. Krovovi na četiri vode mahom su obnovljeni, prekriveni četvrtastim pločama koje su slagane dijagonalno. Ostatak mjesta je porazbacan u dolini, uz rijeku i cestu prema Mostaru.

Tekija

Buna je lijevi pritok Neretve u koju se ulijeva petnaest kilometara poslije Mostara, ima dva izvora i duga je svega devet kilometara. Krenuo sam prema Blagaju i jednom od njezinih izvora jer se uz njega nalazi stara derviška tekija koju još 1664. spominje putopisac Evlija Ćelebija, a sagradio ju je onaj Andrićev Omer Paša Latas. Strma, visoka litica s pećinom, koja je najveći europski izvor po količini vode, nadvija se visoko nad tekijom. Osjećaj sličan kao u Peć Mlinima, samo je vode više. Kažu da ovakva mjesta božanskom snagom prirode privlače svetišta i da je nekad prije Turaka na izvoru Bune bilo svetište Crkve bosanske. Tekija je dervišima nešto slično kao samostan fratrima, svjetovnije mjesto od džamije u kojem redovnici duhovno napreduju i proučavaju ajete iz Kur’ana, primaju narod u nevolji i pomažu savjetom ili zapisom protiv uroka. U ovoj blagajskoj tekiji derviši više ne stanuju, postala je atraktivno turističko odredište s muzejskim pristupom povijesnom tkivu ove građevine. Samo dvaput tjedno u njoj derviši održavaju zikru. Za onoga koji čini zikru, kaže se da je pretekao druge u dobru, on je stvarno živ, upućen je na najvrednija dobra djela i krenuo je putem spasa, zikra odmara dušu i predstavlja govor koji je najdraži Allahu. U prostranom dvorištu tekije, uza zid do rijeke, poredane su drvene klupe na kojima posjetitelji mogu dobiti uslugu iz malog kafića. Toče mirisnu tursku kavu iz džezve s fildžanima i rahatlukom, sokove i vruću čokoladu, ali alkohola nema, to ne bi pripadalo ovom živom spomeniku islama. Dvadesetak stepenica nizbrdo vodi do izvorske vode, na njihovom dnu je filigranski ukrašena metalna posuda na lančiću. Zahvaćam studenu i bistru tekućinu što najbolje gasi žeđ i osvježava za ljetne vrućine. Okus vode je teško opisati jer dobra voda okusa nema. U prizemlju tekije, uz kavanu, mala je knjižara i suvenirnica. Lijepo uvezani naslovi islamskih učenja, originalni cd-ovi, majice, kape, lusteri od finoga stakla i ukrasne posude bogato ornamentirane, a sve to prožeto ugodnim orijentalnim mirisom zapaljenih štapića. Kupujem tursko-zelenu kapu nalik fesu s ušivenim ogledalcima protiv svakog zla, izvezenu imitacijom zlatnog konca. Drveno stepenište iz dvorišta vodi na kat, u redovničke prostorije. Kako priliči u ovom svetom mjestu, obuću ostavljam na dnu i bos se penjem stepenicama obloženim mekim ćilimom. Na katu su dvije velike prostorije s podom posve prekrivenim ćilimima. U jednoj je duž zida sećija koja može služiti za ležanje i sjedenje. S police uzimam primjerak Kur’ana i udobno zavaljen na ovčjem krznu čitam iz Al- Fatihe: Bismillahi rrahmani rrahim – Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! Ovaj ulomak podjeća na kršćanski Očenaš. Kroz prozor je pogled na izvorsku pećinu iz koje tiho navire voda, prizor koji odmara i usredotočuje pažnju na svoju vlastitost. Razgledavajući dalje po katu građevine, u kutu zapažam malu, svu od kamena načinjenu ćenifu, a pokraj nje je malo veća prostorija pokrivena kupolom u kojoj su brojni otvori u obliku zvijezda i kroz koje se nazire nebo. To mora da je bila redovnička kupaonica, makar bi moglo biti i poticajno mjesto za večernju molitvu . Žene prilikom ulaska na kat dobivaju mahramu kojom povežu glavu oko lica. Na sve jednako djeluje atmosfera ovoga mjesta; pogledi se smjerno skreću prema podu, govori se tiho i biranim riječima. Krenem nazad prema stepeništu kad me jedna žena ljubazno upita: „Možete li mi reći gdje je kibla?“ Zbunjen njezinim pitanjem, ne zato što ne bih znao što je kibla, nego što me oslovila kao muslimana i što sam ovdje bio dezorijentiran za strane svijeta, uputim je da priupita mladića u knjižari. On je odmah navede na smjer izvora rijeke. Muslimani se pri svakoj molitvi okreću prema kibli, tj. Meki, kako bi njihova molitva imala zajedničko središte, točku prema kojoj se molitve upućuju kako bi stigle do Allaha.

Restorani i prosjaci

prosjakinja_080611Stotinjak metara nizvodno, na lijevoj obali rijeke, neposredno uz most, nalazi se čitav lanac restorana, u ovo rano popodne prepuni su ljudi koji sjede uz rijeku u debeloj hladovini drvenih nadstrešnica obraslih zelenilom. Za susjednim stolom isti oni muškarci iz Turske koje susretoh u Počitelju živahno razgovaraju uz objed. Biram bunsku svježu pastrvu s tave i prilog od zelja i krumpira. Cijena obilnog obroka zaista povoljna, a usluga brza. Sit, vraćam se na drugu obalu i nastavljam po ljetnoj žegi natrag prema mjestu Blagaju. Uz put prosjakinja, Romkinja obučena u čistu bijelu odjeću, živopisnog suncobrana, lica i kretnji, jedva razumljivim jezikom moli za pomoć: „Bog vam pomogao, udijelite sirotinji! Muž mi je teško bolestan, evo imam otpusno pismo…“ U košarici u koju prolaznici ubace novac nalaze se paketi tableta; tramali, voltareni i još neke… Pitam je za muževo zdravlje – to bi joj sigurno moglo biti drago, pozdravim je i nastavim dalje. Uskoro slično odjevena prosjakinja gleda tugaljivo u mene i veli: „Ona zna dobro pričati, samo se pretvara. Ne znam što joj je to potrebno!“

Nasmijem se i produžim dalje, siguran da nisam baš dobar musliman, ali da sam dobar turist, to sam znao. Vidio sam to u svojim odrazima na vodi.

Tekst i foto: Stipe Majić / Imotske novine

 

{gallery}2011_06_08_Buna_putopis{/gallery}

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here