Pošto je Imotski svjetski grad a Imoćani svjetski ljudi jasno je kako se na ovim prostorima uvijek nešto svjetski događa. Stoga je logično obići Grad i općine te po uzoru na štampu iz velikih gradova napraviti reportažu o gorućem problemu današnjice te izvijestiti javnost o tome kako se Imoćani nosaju s koronom i možda ljudima širom svijeta „sćućurenima“ u svojim ćošama (što kućnim – što umnim) pružiti osmijeh i objasniti im kako će korona ubrzo postati samo jedno piće od kojeg te u jednom trenutku zna zaboliti glava.

U početku bih htio „izuti iz cipela“ sve one ljubomorne koji ne mogu prihvatiti navod s početka kako je Imotski svjetski grad pa bi ih uputio neka uzmu bilo koju kartu svijeta i vidjeti će kako se Imotski nalazi na toj karti. (Ako ga pukim slučajem i nema to nije do grada već do izdavača!) Ako ni to nije dovoljno, neka odu u Glavinu u onaj trgovački centar pa će vidjeti kako se tamo prodaju majice na kojima jasno piše: New York, London, Pariz, Imocki, Moskva. Moliti ću lijepo.

Čudni su puti Gospodnji ali su čudni i koronini. Na što se sve čovjek može namjeriti ako se zarazi, ni sam nisam mogao zamisliti

S jednim viđenijim Imotskim HSP-ovcem razgovarao sam u Trpinoj kavani smještenoj u staroj gradskoj jezgri. Prepričava mi svoju borbu s koronom. Što se simptoma tiče prvo je oćutio kako mu se počeo sviđati Zoki Milanović: „Pajdo, kako je on priča, koga je sve napada, isto k’o da san mu ja govorio šta triba reć i kome. Ma došlo mi da od radosti ošinem par rafala iz samoizolacije.“ Kasnije, kako je bolest uznapredovala, stvari su postale ozbiljnije. „Razmišlja san o tome da se učlanin u SDP ili HDZ, ali Bogu hvala uspio san se nekako iskobeljat.

Poručio bih Vašin čitateljima a naročito našoj mlađariji neka koronu shvate ozbiljno i da to nije neka zajebancija. Kad je mene ovako iskusnog umalo okrenulo, što li je tek mladosti u stanju učinit. Preporučio bih duplu dozu Thompsona za svaki slučaj. Kad se Zokača pojavi na televiziji pokušat ga otjerat lukom i ovećim križem. Ako to ne pomogne, brajo trni televiziju dok je još vakat.“

Kako se u nas redovito prati znanost i na jutarnjoj kavi citiraju eminentni znanstvenici, odmah je primijećeno kako su gubitci osjeta okusa i mirisa sigurni simptomi zaraze korona virusom a redovita dezinfekcija jako značajna u sprječavanju širenja virusa. Stoga su ugostitelji širom Imotske krajine prvi u svijetu uveli dezinfekciju i brzo testiranje na koronu. Na ulazu u svaki ugostiteljski objekt stoji redar koji goste ponudi domaćom žesticom koju je gost dužan prvo pomirisati i onda popiti. Ako ga ne protrese u nosu, ustima i grkljanu garant ima koronu te ne smije ući u lokal. Ako je sve u redu gost slobodno ulazi i nastavlja planiranu aktivnost. Vidljivo je kako se radi o dezinfekciji i testiranju u jednom. Čitam kako tek sada neki gradovi i države kreću u to brzo testiranje na virus. Tko to još može reći kako mi nismo na svjetskom nivou?

A naši ljudi k’o naši ljudi. U svemu moraju biti temeljiti. Kod nas je u potpunosti zaživilo ono Capakovo: „Ostanimo odgovorni“. Kažu kako u nekim mjestima ima ljudi koji se testiraju svako pola sata. Nema ih nikako kod kuće. Kad im žene zagalame gdje su po cijeli dan, imaju samo jedan odgovor:  „Na testiranju! Ne dao Bog pa da ti ja donesen koronu u kuću. I zato ženo budi sritna što san ovako odgovoran.“

Neki čudni aspekti korone

Zabilježen je i jedan zanimljiv slučaj u zapadnom dijelu krajine. Ušao čovjek u lokalni kafić i naruči Jack Daniel’s. Konobar ga uredno posluži, čovjek popije piće i spuštajući čašu na šank, s gađenjem na licu reče: „Šta je ovo? Nije ovo Džeki! Ovo je jedna obična jeftina obojena rakijetina.“ Na to će mu konobar: „Slušaj! To je Džeki a ti očito imaš koronu.“ Odmah ga prijavio, došle nadležne službe i odvelo čovjeka. Pa ti protestiraj. Ako konobar kaže da piješ Džeki onda to i piješ. Zaboravi Knjigu žalbe.

Simptomi gubitak osjeta okusa i mirisa značajno su podigli razinu kulinarskog umijeća nekih naših žena. Kaže jedan gospodin kako svaki gubitak okusa i mirisa nije korona virus već kako neke žene jednostavno tako kuhaju. Došlo vrijeme da ne smiješ reći kako je juha preslana. Kaže jedna Anđa mužu: „Zucni i ne gine ti respirator!“ Ma kakvi začini i ostali dodaci. Dobro je pajdo! Živa glava.

Na autobusnom kolodvoru popričali smo s jednim vozačem koji nam objašnjava kako se može nastradati i zbog korone a ne samo od korone. Prepričava nam što ga je snašlo na jednom odmorištu na autoputu u Srbiji: „Taman ruča i izaša iz restorana zapalit cigaru, kad stade na parking neki okićeni autobus iz Rume. Izađe ih dvadesetak, nose neke čađave slike i one svoje išarane zastave, oko njih križeva k’o da kakvo groblje primišćaju. Vidin magla in oko očiju.

Stojin ti ja malo podalje, na meni ona reklamna majica Gojko Und Jure i čudin se „lipa“ li svita majko mila. Odjednom me spaziše i strkaše se prema meni. Lete pajdo k’o da i’ četvrta gonja. Zadera se ja: Šta je ljudi pobogu? Odakle sad puše? Kad javi se jedan kosalj da mi, da prostiš, sve po spisku i kako smo mi izumili ovi „smešni virus“ i poslali ga tamo njima da im radi šćetu. Do sada in ubio tri poglavara njihove crkve. Ma sinilo odma’ meni da se vraćaju iz sprovoda ovog trećeg i nije dobro nikako. I san ti ne znan kako san živu glavu izvuka. Umalo pogini zbog korone a ne od korone.“

Zanimljivo je kako korona značajno utječe na jedan od stabilnijih biznisa u našem ali i hercegovačkom kraju tj. na svadbu

U pokojnom Napretku, uz marendu, razgovaram s jednim friškim mladoženjom koji mi prepričava koje su ga nevolje snalazile ali kako se i izvukao: „Katastrofa. Od kad znan za se, ja odan po tin svadbama i dajen kuverte. Samo me mrtvi nisu zvali u svatove ostalo nema ‘ko nije. Bio ljudima na svadbi a nikad ih prije nisan viđa. Pretvaran se ja da se znamo – pretvaraju se br’te i oni. Opet računan – neka. Propio pare ovako ili onako, ali ove će se bar vratit kući. Biznis je to a u biznis triba ulagat. Kako ćeš zaradit ako ne ulažeš. Jel tako?

A sad kad je doša red i da mene sunce ogrije ono zabranilo svadbe. Nisan zna di okrićen. Nekoliko puta san odgađa svadbu. Topići išarali dva kalendara zbog mene, proba u Posušju par puta. Ma kakvi. Svadi problem ta distanca. Onda se zainatio i ja. Za oni cirkus i nekako ali neću kuverte pušćat! Nema zbora oko toga pa makar penziju dočeka k’o momak.

Na kraju me puklo kad sam gleda kako novinar na šćapu drži mikrofon dok oni neki stoji dva metra od novinara i priča u taj mikrofon. Odma’ otiša kod remete i posudio one vriće na šćapu za kupit lemuzinu. Jednu za me, drugu za kuma. Na kraju sve brajo riješio za jedan dan. Jedne sride kroz jutro ja i kum u auto,  popis na volan i redom. Znan ja di san kuverte baca. Od adrese do adrese. Od ćoše do ćoše. U brdo – u polje. Kad dođemo do čovika, ispružimo kroz prozor onu vriću na šćapu, čovik ubaci kuvertu sigurno i s distance. Kad san to riješio, otiša po mladu, s njon u Crkvu i vinčali se. Došli kući – narizalo se, ispeklo se, pojilo se, popilo se, šta da ti kažen. Navečer ispratili njezine i na kraju sve dobro ispalo. Još san stiga’ u miru pogledat i Ligu prvaka.“

Pitam ga kako je gospođa reagirala na cijeli slučaj? „Ne mogu reć’ kako je mladi bilo pravo ali prošlo i nju kad otvarala kuverte. I ona je odala svagdi. Ne mogu reć’ da nije. Tako smo se i našli.

Čitajte nas i dogodine

Poštovani čitaoče – rekao bi Izet, ima još zanimljivih slučajeva među našim narodom ali uz sve gore navedeno korona zna umoriti tijelo te financijski iscrpiti čovjeka. To sam se sam uvjerio na ovom novinarskom zadatku. Radeći svoj posao moraš sjesti i popričati s ljudima a naši ljudi široka srca i ruke, pa ajde pojedi, pa ajde popi i tako zalomi se. Nije red odbiti ljude i to u njihovoj kući. Negdje oko dva popodne krenuo u Zmijavce ispitati jedan specifični slučaj kad iza okuke mašu mi momci u plavom. Pomislih kako mi se raduju kad tamo – problemi.

Stvarno momci pretjeruju. Ne smiješ pijan više voziti ni svoje vlastito auto. Na kraju, poslali me pješke do kuće. Noge mi otekle i tko zna kada ću se oporaviti. Gledajući brojke na ovoj kazni sigurno neću ove godine. Kako je ova kazna probila proračun za troškove istraživanja i pisanja u ovoj godini, tako prisilno završava i Vaše ovogodišnje informiranje. Čitajte nas i dogodine.

Zbog toga već sada, dok još ima tinte u olovci, pišem Vam jedine ozbiljne riječi u ovom tekstu:

Svima Vama želim blagoslovljen Božić te sretnu i uspješnu Novu godinu. Neka Vas čuva i blagoslovi Otac naš dobri. Neka Vam milostiv bude.

Domena

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here