Ilija Zovko – sjećanje na imotskog glumca (Imotski, 10.8.1941. – Split, 9.11.2009.)

Ilija Zovko
Ilija Zovko na imotskoj Topani | Foto: Branimir Boban

Ilija Zovko (Imotski, 10. kolovoza 1941. – Split, 9. studenog 2009.) je bio hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac i dramatik. Bio je glumac splitskog HNK.

Rodio se je u Imotskom 10. kolovoza 1941. godine. Nakon završetka Pedagoške Akademije u Dubrovniku, radio je u Krivodolu, Mljetu i Imotskom. Bio je ravnatelj Narodnog Sveučilišta Imotski.

Kazalištem se počeo baviti utemeljivanjem dramskih amaterskih družina Zagora te Klubu 19. Prvu monodramu odigrao je 1959. Za tu interpretaciju monodrame I dajem ti doznanja koju je odigrao čak 1500 puta na svim kontinentima. Za nju biva nagrađen na Festivalu monodrame i pantomime 1976. u Zemunu, nakon čega se posvećuje isključivo glumi.

Imotski glumac Ilija Zovko ostavio je veliki trag u kulturi

Prvi angažman u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu dobiva u Brešanovoj Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću (1979.), a 1992. postaje stalni član dramskog ansambla toga kazališta. Odigrao je mnoge komade u matičnoj kazališnoj kući (Velika magija, Skup, Libar o’ libra Marka Uvodića Splićanina, Dekameron, Kad se mi mrtvi pokoljemo, Poloneza Oginskog, Antigona, kraljica u Tebi, Otok svetog Ciprijana, Jo ča je život lip, Nevažne priče, Mandragola, Kate Kapuralica, Ribarske svađe, Tetovirana Ruža, Oprosti Stipe,Francuzica) i izvan nje (Plavi Božić, Bižmo ća), kao i na velikom platnu (Pakleni otok, Život sa stricem, Kanjon opasnih igara, Posljednja volja, Fine mrtve djevojke, što je Muškarac bez brkova?).

Bio je stalni suradnik na Radiju Split, kao autor emisije Kad se smijah, tad i bijah, koju su činili humoristični i satirični komentari dnevnih događanja. Dobitnik je brojnih nagrada, Marula, Nagrade hrvatskog glumišta, nagrada Ivo Serdar i Marko Fotez. Zovko je napisao i četiri dramska teksta: Oprosti Stipe, 2002., Francuzica, 2005., Ženica, 2007., Priredba, 2008., a zajedno su objavljeni u knjizi Poker lišina 2008.

Zovkov kazališni svijet, pisan ili izvođen, otkrivao je iznova male ljude, društvene marginalce, nevažne sudbine i njihove ne nevažne priče.