Imoćani su stariji od sebe samih


Jedna keramička grobna posudica, nedavno otkrivena, mogla bi biti dokaz da su Hrvati u Imotskoj krajini živjeli već u ranom srednjem vijeku, čak stoljeće prije nego što se do sad smatralo

Piše Maja PERŠEN
Snimila Suzana BUDIMIR

Tko se samo usudi ustvrditi da smo od jučer, podastrijet ćemo mu dokaze da smo duže nego nas je Konstantin Porfirogenet pronašao na svojim skitanjima i spomenuo tek u 10. stoljeću, konkretno od stoljeća osmog, pa kako kome drago. Slijediti trag ove vijesti pretpostavilo je nabaviti ribarske čizme i zagaziti u žitki glib što ga je obilna kiša umijesila ovih dana u polju i po livadama oko izvora Opačac i crkvice Gospe od Ružarija, koju opasuju iskopine nekih bivših crkava, Jure Grbavac: “Ovo je najčišća voda na svitu”grobišta, utvrda, rimske villae rusticae i tko zna čega još, što je zatrpano pod vinogradima i kukuruzištima. Godinama su seljaci, orući zemlju oko Opačca, nalazili kamene fragmente nekih podzemnih građevina, novčiće, stupove, komade keramike i stakla. Znalo se da tu “nečega ima”.
Obiteljski posjed Fabijana Grbavca nam je nezaobilazno odredište. Grbavci žive u staroj kamenoj mlinici, izvor Jauk im se naslanja na zapadni zid kuće, iz njega se voda, kroz četiri čemera u temelju, izlijeva i teče ispod nogu i postelja, i kud god kreneš moraš preko mosta. Vrljika im presijeca posjed pa ga je pola u imotskoj općini a pola u prološkoj, općinske obale povezane su (opet) privatnim mostom, a preko njega nalazi se zavjetna crkvica i budući arheološki park. Fabijanova obitelj posjeduje sve to: mlin i izvor, rijeku i plodna polja, vrbe, travu zelenu i budući arheološki park. A usred dvora, sin Jure je uspravio monolitni rimski stup bez kapitela, što ga je vinarijina mehanizacija slučajno otkopala na posjedu.

Igranje uz otvoreni grob

Jure sa sinovima, još dječacima, Fabijanom i Adamom pretače vino (čuveni Jurin samotok) ispod stropa okićenog pršutima i tablama pancete, čiste se rukavci od otpadaka zaostalih iza Velike Gospe, supruga mu se, u nekom svojom hitrom poslovanju pojavljuje i nestaje, svi su u žurbi, nitko nije pošteđen osim dida Fabijana koji će nam posvetiti malo vremena. Sjedamo za kameni stol u dvoru, na sunce, u prančiok.
– Ovu zemlju priko Vrljike kupio je moj ćaća od Franceschija s Perinuše, kad se nakon deset godina vratio iz Amerike. Na zemlji je bila i ruševna crkvica koju su iljadu sedansto i neke gradili Franceschi i ovde organizirali bogoslužje. Koliko nas Frane Keko Francheski, čija je obitelj prodala zemljište i crkvu zbog spora s proložačkim župnikom oko prikupljanja lemozinepamćenje služi, za Veliku Gospu se oduvik ovde hodočastilo i rana misa se tu uvik služila. U crkvici i oko nje bilo je grobova, mi ko dica znali smo ulaziti u jedan otvoren grob gdje je bio ukopan netko s neobično velikom glavom. Uvik smo se igrali oko crkvice, nismo se ničega bojali. Crkvica je uz sam izvor Opačac koji je danas vodocrpilište za imotski vodovod, a ograđen je žičanom ogradom.
Kad su prije nekoliko godina počela arheološka iskopavanja, nismo se protivili jer smo znali da su se ovde uvik pronalazili neki novčići, klesani građevinski elementi, komadi keramike, a kad je Vinarija prije tridesetak godina kopala kanal, našlo se svega i svačega. Ko zna di je to sve nestalo.
Zanimalo nas je da li je bilo legendi i neobičnih događaja oko izvora i crkvice.
– Čuo sam priču da je neki čovjek vraćajući se kući kasno navečer, vidio procesiju ogrnutih muškaraca sa svijećama u ruci, kako u tišini kruže oko crkve, samo jedan lik nije nosio svijeću. Prepao se i povjerio lokalnom svećeniku koji mu je savjetovao da pripremi svijeću i dade je onome koji je bez nje kada sljedeći put vidi istu pojavu. Tako je i bilo, pa se događaj nije više ponovio. Pričalo se isto da je jedna žena uzela kamen što je pao sa crkvice kako bi njime opteretila plast sijena. U kući joj se noćima čula zvonjava sve dok nije poslušala svećenikov savjet i vratila kamen na mjesto. Zvonjava je prestala. To su mislin samo priče, ja sam cili život ovde, a nikad nisam naiša na neku čudnu pojavu. Ljudi svašta izmisle.

Mačke u čizmama

Naslovnica povelje iz 1730., kojom se obitelji Franceschi priznaje da su osnivači i vlasnici Gospe od RužarijaJure nam donosi domaću orahovicu. Pijuckamo i ćakulamo u suncu, za kamenim stolom s pogledom na Gospu od Ružarija koju su opasale skele. Jure nam donosi izvorske vode u drvenoj bukari, orahovica je jaka, treba je razvodniti.
– Ovo je najlipša i najčišća voda na svitu – objašnjava Jure. – Ja nikad ne pijem vodu iz vodovoda nego samo ovu iz izvora. Naka je kakvu je Bog da. U rijeci hladim i piće za goste, ne tribaju mi frižideri.
Jure se bavi ugostiteljstvom. Tjera malog Fabijana da zagazi u rukavac i pokupi čepove od pive što su ih nemarnici bacili u vodu. Dječak navlači očeve čizme i izvršava zadatak, ali se usput poigrava s mlinskim kolom što ga je voda konzervirala i održava u životu, iako je mlin davno prestao mljeti.
– Svaki put ga barem malo pomakne, neka nije di je bio. Izlazi vanka – podvikne Jure – čizme su ti pune vode. – Obraća se nama: — Drago mi je da se nastavljaju arheološka iskopavanja, do sada je svašta pronađeno, bit će to krasan park na otvorenom pa će i turistička ponuda biti obogaćena jednim pravim sadržajem. Morate razgovarati s profesoricom Snježanom Tonković koja vodi iskopavanja.
{sidebar id=4}Dižemo se od stola i gazimo preko mosta i livade, dvije bivše “mačke” u prevelikim čizmama gavljaju prema crkvici. Unutra Gospina slika naslonjena na parapet, već klonulo cvijeće i rastopljeni vosak voštanica, krunice i križevi s cvjetićem đirana zataknuti u pukotine među kamenjem. Križamo se i poginjemo glave, svaka sa svojim molbama. “Mirno more mome Marku”, vapim.
Tihe smo, izlazimo. Razgledavamo temelje još starije crkvice čiji su gabariti veći. Na istočnom zidu stećak što je bio osnova oltaru, na njemu četiri žene i jedan muškarac kolo vode, nad njima dvije svastike i polumjesec. Ljepšeg nisam vidjela. Ophodimo kasnoantičku fortifikaciju čija dva zvjezdana kraka formiraju pročelje, sve ojačano dvostrukim zidovima, monumentalni ulaz na istočnoj strani (mudraci i opasnost su uvijek dolazili s istoka). Unutar je pronađeno dosta antičkog materijala, pa valja pretpostaviti da je sagrađena na nekoj ranijoj rimskoj zgradi koja je imala uređeno kupalište – to je ovogodišnje otkriće prof. Snježane Tonković, koja godinama vodi iskopavanje na Opačcu.
Najstarija hodočasnička crkvica
Napustit nam je Grbavce i lokalitet, trebamo na Perinušu kod prvih vlasnika. Dočekao nas je Frane Keko Franceschi, poslovično srdačan i šarmantan. Mom je tijelu ukazao čast posjevši me na secesijski šofal. Gnijezdim se i uživam u udobnosti.
– Moji preci su se nastanili u Dalmaciji još u 14. stoljeću, zapravo od tada postoji pisani dokument da je Nicolo Franceschi, daleke 1358. godine, prigodom zaključenja Velikog zadarskog mira, dobio od kralja Ludovika I Anžuvinca nasljedno kraljevsko plemstvo i posjede. Četiri stoljeća kasnije, vojskovođa Ivan Franceschi, zbog velikih zasluga u oslobađanju Imotskog od Turaka 1717. godine, dobiva veliki posjed u Imotskom polju, Perinuša i Opačac (između ostalog) dolaze u naš posjed. Makarski biskup Nikola Bijanković, svojim dekretom 1730. godine potvrđuje Antoniju Franceschiju i sinovima, da su osnivači i vlasnici crkve Gospe od Ružarija na Vrljici. Crkvica je izgrađena na temeljima starije crkve koja je bila nešto veća; pretpostavlja se da se već 600 godina hodočasti na to isto mjesto. Istraživanja koja provodi gospođa Tonković, mogla bi pronaći dokaze da je Opačac najstarija hodočasnička crkvica u Hrvatskoj. Za “Neka nije di je bio” - mali Fabijan svakog dana pomakne staro mlinsko kolo u koritu Vrljikesada, to su samo pretpostavke.
Keko nam pokazuje originalni Bijankovićev “Decreto” koji je sortiran među mnoštvom dokumenata o posjedima u privatnoj korespondenciji što se odnosi na vlasništva obitelji, od Omiša i Imotskog do Livna, a u obitelji se očuvala stotinama godina. Uvijek me jednako snažno doimlje Kekovo znanje o prošlosti obitelji, ali i o povijesti uopće. Mogla bih ga slušati satima no vrijeme ističe, treba završiti priču i staviti točku.
– Zbog spora koji je nastao između naše obitelji i župnika u Prološcu, a u vezi s prikupljanjem lemozine, Franceschi su napustili crkvicu i nisu više organizirali bogoslužje. Zemlja i ruševina crkvice prodane su Grbavcima koji su i danas vlasnici.
Divim se secesijskom namještaju i ukrasima. (A ja luda putovala u Prag na Muchinu izložbu, umjesto da sam samo sletjela u polje, na Perinušu).
Adio dragi Keko, budi nam dobar i veseo, srest ćemo se opet po nekoj drugoj temi.
Zavičajni muzej u prekrasnoj zgradi menze Režije duhana s početka 20. stoljeća – gospođa Snježana Tonković, profesorica, arheolog, entuzijast, lijepa i elegantna, čeka nas na vratima svoga djela. Svaki predmet što je izložen u muzeju (i mnoštvo onih koji to još nisu jer se na njima radi) sama je pronašla, iskopala, otkupila, donijela, postavila. Pratila je rekonstrukciju zgrade dok lani nije privedena svrsi (tako se to popularno kaže). Imota kroz prošlost (trajemo od prapovijesti), doba kamena i metalna, Iliri, Rimljani, Grci, hrvatski vladari, etnologija, građanski Imotski, tkanja, kolijevke i svijetlo oružje, cimbala, pinakoteka, numizmatika. Previše za jedan radni vijek, pa i za nekoliko.
– Već niz godina radim na arheološkim istraživanjima na Opačcu. Pronašli smo ostatke crkve i samostana iz 14. st., krhotina majolike kakva se u to doba izrađivala i uvozila iz sjeverne Italije i krhotina kraustrung i biskup čaša iz istog vremena, iz Češke. Pronalazak olovnog pečatnjaka pape Inocenta VI. ( 1352. – 1362.) dokazuje da je ovdašnji samostan vodio pisanu korespondenciju s vrhom crkve što ukazuje da je ovo područje bilo poznato u crkvenim krugovima, jer su pape pečatnjacima dokazivali vjerodostojnost dokumenata. Zbog opasnosti od Turaka fratri napuštaju samostan na Opačcu da se nikad više ne vrate. Pronašli smo puno materijalnih ostataka iz rimskog doba, građevinskih Prof. Snježana Tonković, kustosica Zavičajnog muzeja Imotske krajineelemenata i opeka što čine sustav grijanja kupatila. To ukazuje da je na ovom lokalitetu vjerojatno bila villa rustica. Također smo pronašli zidine koje se pružaju dalje od lokaliteta, ali se sve ne može odjednom istražiti, a postoji i problem suglasnosti vlasnika čiji se vinogradi nalaze iznad arheološkog nalazišta.
Polako Snježana, sve će doći na red u svoje vrijeme.

Cijelo stoljeće u maloj posudi

Prof. Tonković spretno sažima svoja znanja, upravo za novinsku reportažu. Zahvalna sam joj na tome.
– Ove godine, Zavičajni muzej Imotski uz potporu Ministarstva kulture i općine Proložac, počeo je obnovu crkvice na Opačcu, kojoj će se vratiti prvobitni izgled i zakroviti je kamenim pločama. Na pročelju će biti vraćen zvonik na preslicu čiji su dijelovi u cijelosti pronađeni. Prema našim zamislima, po završetku će se lokalitet predstaviti kao arheološki park, a u crkvicu će biti smješten dio arheološke građe s ovog lokaliteta.
Hodočasnici i danas ostavljaju zavjetne darove uz ruševni zid crkveČuli smo za značajan nalaz koji svjedoči o prisutnosti Hrvata na ovim prostorima već u 8. stoljeću, pa molim za izjavu. Vodi nas do vitrine u svom uredu gdje su odloženi ovogodišnji nalazi koji se upravo katalogiziraju.
– Pogledajte, ovo je keramička posuda visoka 10 cm koja predstavlja kultnu grobnu posudu i dio je grobnog inventara. Služila je za poputbinu pokojniku, hranu ili piće što se stavljalo u grob. Izrađena je od gline s primjesom kalcita, na lončarskom kolu i dobro pečena. Ima horizontalni ukras dvostruke valovite linije. Posuda može datirati u 8.- 9. stoljeće za koje imamo vrlo malo materijalnih ostataka. Ova posuda vraća prisutnost Hrvata u Imotskoj krajini u rani srednji vijek, odnosno stotinjak godina ranije nego se do danas smatralo. Zbog toga sam osobito vesela i ponosna. Trud se višestruko isplatio, treba nastaviti istraživanja.
I mi smo ponosni i veseli što smo vam prenijeli ovu lijepu priču sa sretnim završetkom, i što smo proveli dan s prekrasnim ljudima koji su njezinim dijelom.
Ostavismo prof. Snježanu Tonković okruženu njezinim djelom da se zabavlja katalogizacijom i kuje planove za sljedeći odlazak na iskopavanja i punjenje eksponatima muzeja kojim rukovodi.
Ajmo kući Suze, boli me noga. Zamisli, od stoljeća osmog! Ma ko to more platit?

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here