palagruza_imocaniDana 22.6.2011.krenula je mala,ali hrabra posada na malom, ali čvrstom i za takav izazov sposobnom brodu „Axa”, prema Palagruži, najudaljenijem djeliću hrvatskog kopna. Zaista se radi o djeliću, 1400m dugom i 300m širokom sa najvećom zgradom svjetionika na Jadranu, koja se nalazi na vrhu, stotinjak metara nad morem.
Posadu „Axe” činili su, kapetan Bepo Rudež zvani Grancigula, brodski doktor dr. Ante Vučemilović zvani Đunđo, snimatelj Zdravko Olujić zvani Paparaco i Vatroslav Markotić, iskusni lađar s Neretve i glavni perač posuđa.

Cilj ekspedicije su bili pučinski svjetionici Glavat i Palagruža, koja je 24.6. trebala biti cilj „Rote Palgruzone“. Radi se o natjecanju tradicionalnih komiških drvenih brodova leuta i falkuša, isključivo na jedra i vesla.
Nakon ukrcaja u Maloj Dubi, u Živogošću, kurs je bio prema obližnjem svjetioniku na Sućuraju, pa prema svjetioniku na rtu Pelješca i prvo sidrenje, kupanje i marenda u prekrasnoj uvali Lovišta. Od Lovišta smo krenuli prema prelijepoj Korčuli, od koje je, svi se slažu, ljepši samo Dubrovnik. Na Korčuli kratko pristajanje, radi nadopune brodskih zaliha i preko Lumbarde, najistočnijeg mjesta na Korčuli, pravac egzotični Glavat, koji se nalazi južno od Korčule udaljen 10 n.milja usred nepreglednog plavetnila. Već nadomak te okrugle u promjeru stotinjak metara velike hridi sa nešto trave i niskog raslinja, osjeti se njena magnetska privlačnost i s velikim nestrpljenjem smo dočekali iskrcavanje.

Tu nam je i kao i na cijelom putovanju od velike pomoći bio Đunđin gumenjak. Stupanjem na tlo Glavata, čovjek se trenutno promjeni i napuni jednom pozitivnom energijom i željom ili da tu ostane zauvijek, ili da se što prije vrati. Glavat je u pravom smislu, carstvo tisuća galebova, a ono se na žalost odnosi i na prekrasnu kamenu građevinu svjetionika, u kojoj se sada, budući više nema stalnu ljudsku posadu, gnjezde samo galebovi i lastavice. Navodno će je „Plovput” koji gospodari svim svjetionicima, uskoro obnoviti i staviti u svoju turističku ponudu, kao i mnoge druge do sada.
Taj kratkotrajni boravak na Glavatu nije bio dovoljan i svakako se moramo ponovo na njega vratiti. Rekao sam da je to magnet, ali doslovno.
Budući je već sunce bilo blizu zalaska za Lastovo, požurili smo preko lastovskih otočića Vrhovnjaka i Lastovnjaka i ispod također impozantnog svjetionika Struga, „uvukli” se u Skrivenu Luku, koja s razlogom nosi takovo ime. Lagana večera, čaša vina, noćno kupanje u izuzetno toplom moru, te, od svih vjetrova zaštićene uvale. Takvu tišinu i takvo nebo treba doživjeti.

 

23.6. dan drugi

U 5h Bepo pali motor i prva nevolja, Bogu fala i jedina.Propela se zaplela u konop od gumenjaka.Đunđin gumenjek, Đunđin problem. Nož u ruku i u more. Propela je slobodna i pravac prema 35 n.milja udaljenoj Palagruži. 6 sati nepreglednog plavetnila i pozitivnih vibracija, koje je još pojačao susret s jatom dupina, koji su nas pozdravili i kratko pokazali što znaju.

Nakon 4 sata plovidbe, u daljini, jedva vidljiva točkica. Ona. Palagruža.
Nestvarno, tišina, samo Paparaco škljoca teleobjektivom. Još malo i evo je tu, pred nama.Oći raširene,kao da mi ne dolazimo na nju, nego da nju želimo uvući u sebe. Prvi krug oko te vulkanske ljepotice i sidrenje na velom(južnom) žalu, po mnogima najljepšem na Jadranu. Prelazak u gumenjak i izlazak na žalo. Kupanje i uzbrdo prema svjetioniku. Vrućina i opet carstvo galebova, ali ne i u svjetioniku, koji ima stalnu posadu. Zgrada,koja je izgrađena 1875, za vrijeme Austrougarske je dobro održavana, a ima i uređene apartmane za iznajmljivanje. I danas je ista kao i onda. Dobar kamen i dobra gradnja.Paparaco ne štedi aparat, a osobit motiv su mu galebovi koji se sada gnjezde i stalno kriješte, jer nisu navikli na uljeze u svom carstvu. A u tom carstvu je uljeza bilo oduvijek, jer na platou na vrhu su lijepo vidljive antičke iskopine, koje otoku, daju dodatno i jednu mitsku draž. Upeklo je. Bili smo već u točki rastapanja, pa smo se spustili na žalo i dobro rastočali guzu, kako kaže pjesma. Vatro i Bepo koji su se ostali kupat, spremili su pravi brodski ručak, nakon kojeg su oni opet prilegli, a Paparaco i ja smo, gumenjakom cijelo popodne obilazili Malu Palagružu i sve ostale otočiće i hridi, Palagruškog arhipelaga. Kako kažu Komižani, ako nisi noćio na Palagruži, nisi ni bio na njoj. E, mi smo noćili. Dugo smo poslije večere sjedili po brodu s šašom crnog u ruci. U tišni. Noć na Palagruži je govorila sve.

24.6.dan treći

Marenda, kupanje i vijest da Komižani ne dolaze. Vratili su se nakon 15 milja, zbog „nepovoljnih vremenskih uvjeta” tj. bonace. Eto, Imoćani, žabari i vlaji, mogu, a komiški morski vukovi ne mogu.Tako sam ja zafrkavao moje prijatelje u Komiži, gdje svake godine odlazim. A otišli smo i mi s Palagruže, uvjereni da ćemo se opet vratiti.
Novi kurs, prema Lastovu, nazad u Skrivenu luku, ovaj put na cijeli dan, na zasluženi odmor i kupanje. „Osvajanje” Palagruže proslavili smo u konobi „Porto roso”,odakle smo izašli malo teži i znatno” veseliji”. Ulaz u Skrivenu luku čuva svjetionik „Struga” koji se također slično kao i Palagruža, na litici visokoj oko sto metara, nadvio nad morem. Naravno da smo ga ja i Paparaco obašli, porazgovarali sa bračnim parom svjetioničara i „ okinuli” stotinjak snimaka.Na Strugi se također iznajmljuju apartmani, pa smo nas dvoje odlučili doći zimi jedan vikend, propješačiti cijelo Lastovo. Sad nam je malo vruće.
Još jedno noćno kupanje i još jedno lastovsko zvjezdano nebo…

 

25.6. dan četvrti

Prema mjestu Ubli, koje je trajektno pristanište i pumpna stanica, gdje smo uzeli gorivo i po dosta jakoj buri uputili se prema Korčuli i otočiću Badija. Na tom malom otočiću između Pelješca i Korčule, nalazi se nesrazmjerno velika riva i samostan, koji dominira cijelim otokom i upravo se sada vrši opsežna restauracija.
Kuriozitet Badije su srne koje na plaži jedu kupačima iz ruke. Budući smo tu bili već puno puta, nismo izlazili, već nakon kasnog ručka i obilnog hranjenja galebova,uputili se u sigurnost Lovišta,gdje smo prenoćili, po tko zna koji put sa prijašnjih đita. Još jedna zvjezdana noć i po koja čaša crnog. Sutra je gotovo.
26.6. Došlo je „sutra”. Ajme, nije mi dooobro… Kompletan dojam, „začinila” je sv.Misa u maloj kamenoj kapelici u Lovištu. Zadnja kava na loviškoj rivi. Prelazak kanala do Sućuraja, jaka bura, pa prelazak kanala do Živogošća i ajme, sad zaista, ruža vjetrova, puše jako sa svih strana. 20 m smo od plaže, ali tako „nosi” da brod kratko sidrimo samo par metara od plaže i gumenjakom se prebacujemo, a Bepo se okreće i nazad u Živogošće Porat, gdje je prisilno prenoćio. Ali kaže da se nije patio,zaliha krutih i tekućih je ostalo dosta, a razmišljati je imao o čemu.

 

Za Imotske novine: dr. Ante Vučemilović – Đunđo

 

{gallery}2011_07_13_palagruza{/gallery}

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here