Teško je nama Imoćanima priznati kako postoji nešto na ovoj kugli zemaljskoj što može proći bez nas, bilo da je to neki događaj, zanimanje, poziv, izazov, zemljopisni prostor – ukratko bilo što. Naprosto je mučno priznati kako nam Bog nije podario talente i volju baš za sve.

Možda tek u ovo vrijeme pred Veliku Gospu, pred ispovijed, kad se skrušimo, nađe se kakav bogobojazan čovjek koji negdje u krajnjem kutu svoje samoće susretne tu misao i dok nitko ne može čuti, izusti sebi u bradu kako naše ruke nisu stvorene za vesla i kako sa neretvanskim lađama nemamo baš nikakve veze.

Ne znam koliko mu je mentalne štete nanijela takva misao ali već tamo u smiraj samog blagdana dok je janjetina već probavljena prošlost a ćevapi skora budućnost, lijepo će vam taj isti čovjek objasniti kako je Imoćanima veslati u neretvanskoj lađi nešto posve normalno i prirodno samo što mi to nismo baš forsirali a i ne možeš na sve stići. Trči ‘amo – trči tamo, ma tko će to sve pohvatati. Ali krenuli smo i to rješavati…

Na ovogodišnjem Maratonu lađa, 23. po redu, kao član Udruge lađara sv. Ilija – Metković nastupio je Ivan Štrljić iz Dolića Drage u koju donosi brončanu medalju.

Članovi ekipe Hrvatske ratne mornarice bili su i naši Imoćani; Mate Grabovac i Mirko Bajić iz Prološca, Damir Perić iz Vinjana te Marijan Gudelj iz Zmijavaca.

Damiru Periću prvi nastup bio je prošle godine kada je veslao i Ivan Šabić iz Zmijavaca. Autoru ovog teksta nije poznato je li neki „naš čovik“ nastupao prije na maratonu kao član neke druge ekipe. Ako jeste, ispričavam se na neznanju.

Osnovno o lađi i maratonu

Neretvanska lađa je tradicionalno plovilo koju su žitelji neretvanskog kraja koristili prvenstveno kao teretno plovio pomoću kojeg su izvlačili plodove zemlje i svog truda s njiva, prevozili stoku, materijal za gradnju, drva za ogrjev, ljude i sve za što se ukazala potreba. Iako dimenzije variraju okvirno je duga oko 8 m (u vrhu), široka je 2-3 m (u sredini), sa strane je visoka 0,8 – 1,5 m a nosivost joj može biti između 2,5 – 3 t. Lađom se plovi veslanjem (parićanjem), lancanjem (naziv za plovidbu u kojoj ljudi ili životinja hodajući uz obalu vuku lađu uzvodno), jedrenjem (idrenjem) te u novije vrijeme u pravilu s izvan brodskim motorom.

Lađe su za ljude bile izuzetno dragocjene pa su zbog kvalitetnih materijala od kojih su se izrađivale te pažljivog čuvanja često mogle dosegnuti prosječnu starost čovjeka. Postoje lađe koje su starije od 100 godina. Neretljani su koristili lađu još i prije vremena kneza Domagoja kada su postali poznati po nevoljama i šteti koje su nanosili mletačkoj mornarici. S izgradnjom ceste i putova važnost lađe je opadala tako da su mnoge i potopljene (radi konzervacije – mulj može očuvati lađe dugi niz godina).

Maraton lađa vozi se od Metkovića do Ploča u dužini od 22,5 km. Posadu lađe čine deset veslača, bubnjar i kormilar (parićar). Tijekom veslanja dozvoljena je zamjena do šest veslača u Opuzenu. S vremenom je organizacija znatno napredovala tako da se već duže vrijeme za utrku koriste samo lađe u vlasništvu Udruge lađara te su sve istih dimenzija i načina izrade kako bi sve ekipe imale iste uvjete. Od 2014. vozi se i Maraton lađarica na relaciji Metković – Opuzen a ove godine sudjelovalo je 11 ženskih ekipa.

Kako je ovo natjecanje davno izašlo iz lokalnih okvira na ovogodišnjem maratonu osim lokalnih posada nastupile su i ekipe iz Mostara, Vinkovaca, Đakova, Siska, Bjelovara (tri ekipe), Zagreba i Primorsko-goranske županije. Svoje ekipe imali su i Hrvatska ratna mornarica, Udruga veterana 4. gbr i Torcida Ploče. Motivi ekipa za sudjelovanjem na maratonu su različiti pa tako ima ekipa koje zanima samo pobjeda dok neke nastupaju revijalno. Iako je očekivano kako su neretvanski lađari najbolji te kako će pobjednik biti netko između lokalnih ekipa, 2016. pobjedu na maratonu a s time i Domagojev štit odnijeli su Bjelovarčani u svoj grad. Ove godine pobjednički štit podigli su lađari iz Zagreba (posadu su činili ljudi koji su porijeklom s Neretve ali i purgeri) iako su zbog naknadnih sudačkih intervencija morali prvo mjesto podijeliti s jednom lokalnom ekipom.

Sama priprema i provedba utrke izaziva puno lokalnog suparništva i naboja koji je ne rijetko prelazilo granice pristojnosti ali u zadnje vrijeme to se smiruje i prevladava sportski duh. Ipak ako neki momak iz jednog mjesta vesla za suparničku ekipu on je u svom mjestu u rangu domaćeg izdajnika. I nije šala. Kako se bliži druga subota u kolovozu (dan utrke) u cijelom neretvanskom kraju tema je samo maraton lađa. Pobjednik za nagradu dobiva veliki Domagojev štit (prenosivi trofej), manji štit u trajno vlasništvo, zlatnu medalju te novčanu nagradu. Zbog prestiža pobjednika i lokalnog suparništva (ali i zbog novčanih nagrada) lađari sve više ulažu u svoju fizičku i mentalnu spremnost tako da danas kod dijela ekipa nisu rijetkost osobni i momčadski treneri koji se plaćaju u desetcima tisuća kuna. Taktičko znanje je dragocjeno. Lađari znatan dio svog slobodnog vremena posvećuju treningu tako je uobičajeno nedugo po završetku maratona početi s pripremama za slijedeći maraton koji je tek za godinu dana. Ozbiljne ekipe skupe i više od 130 treninga godišnje (što u teretani što u lađi na vodi)

Maraton lađa nije samo priča o utrci već poučak o tome kako se prepoznajući lokalne vrijednosti može puno učiniti na ekonomskom, turističkom, kulturnom, sportskom i promidžbenom području nekog manjeg i specifičnog područja. Neretljani su krenuli od jedne slučajne ideje (skoro šale) a 23. godine kasnije došli su do toga da se njihova manifestacija prenosi u dvosatnom direktnom televizijskom prijenosu gdje se tijekom trajanja utrke prezentiraju ovi vrijedni ljudi i njihova lijepa sredina kroz gastronomiju, turističke, ekonomske i druge potencijale. Uglavnom vrhunska promidžba. Zanimljivo je kako su gore spomenute potopljene lađe vadili iz vode, obnavljali te ih te u početku koristili za maraton.

Tko zna, možda jednog dana na ovom maratonu vidimo lađu na kojoj se vijori barjak naše turističke zajednice, Grada Imotskog ili neke imotske općine. Bilo bi lijepo prepoznati kako momci neretvanskog kraja veslaju u lađi Udruge veterana 4. gbr s ciljem odavanja počasti ljudima koji su bili pripadnici ove postrojbe tijekom Domovinskog rata, pa tako možda jednom vidimo kako Imoćani veslaju u lađi iznad koje se vijori barjak 3. imotske bojne. Bilo bi to lijepo. Za vojni barjak važno je da se visoko vijori. Imamo ljude koji stječu iskustvo na ovom natjecanju a možda ovaj tekst bude poticaj za neke druge koji će se jednog dana usuditi veslati pod barjakom časti.

Uglavnom, kako bilo, neka ostane zapisano kako postoje Imoćani koji su „bacili kamen i u ovu vodu“. I neka su. To nam je u krvi.

Domena

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here