Koje svrdlo najbolje dere, to je svrdlo Mustapića Pere. Tako su prije devet godina pjevali Imoćani slaveći potvrdu Guinnessova ureda u Londonu o najvećem svrdlu na svijetu. Neizostavnoj alatki svakog pravog tišlera koji je bušio striženovinu i spajao je sa suhim drinovim klinom.

Međutim, ovo u vlasništvu Petra Mustapića, pasioniranog imotskog skupljača svrdala, po svojim gabaritima od petnaestak dužnih metara i težini nešto jačoj od tri tisuće kilograma, nije baš da je san svakog meštra od zanata, ali zato jest od bravara koji je u četrdesetak godina od kada se bavi skupljanjem svrdala, u svojoj zbirci primakao njih oko tisuću, i to svih vrsta i dizajna.

– Prvo svrdlo poklonio mi je moj sada pokojni ujak Ivan Milas, inače bačvar kakvog je trebalo tražiti. I od tada sam nezaustavljivo krenuo u potragu za ovim starim oruđem. Što god sam radio i gdje god sam bio, kući sam se vraćao sa svrdlom.

Ljudi bi poklanjali, a za pravi komad znao sam potegnuti i pozamašne novčane iznose, a o prijeđenim kilometrima, neću ni govoriti. Jednostavno se rodila ljubav. Istini za volju osim svrdala u ovom mome, ajmo kazati, izložbenom prostoru, naći ćete i ostale stare predmete, njih više od dvije tisuće, od radioprijemnika izuzetne vrijednosti do više od dvjesto pedeset godina starih tuševa, pa do onih predmeta koji su služili za svakodnevnu uporabu u jednom vremenu na koje smo svi, nažalost, pomalo zaboravili – sjeća se Mustapić svojih početaka i radosnih trenutaka kada bi se s puta vraćao automobilom punim starih stvari.

Za mnoge starudija, ali ne i za njega koji je za predmete dojmljive njegovom oku znao založiti i vlastiti automobil. Da ne govorimo o sredstvima i trudu uloženom u prve poluautomatske bušilice koje su već tada mogle bušiti kaljeni čelik, dok to ni danas ne mogu one električne. Bilo je potrebno dosta volje i muke sve to prevesti do kuće. Od kola i karova, do strojeva za punjenje minobacačkih granata.

Ipak od svega njegova prva i najveća strast su svrdla. Taj bušni alat koji stručnjaci dijele na spiralna svrdla s pločicom od tvrdog metala, ravna svrdla do zabušivača i onih specijalne izvedbe spiralnih svrdala. Ono što ga najviše veseli jest što ni jedno njegovo svrdlo nema dvojnika, barem u njegovoj zbirci. Svi su različiti, bilo estetski, po dizajnu ili gabaritima.

Pošto je uvijek tražio nešto više, zaokupila ga je i nova ideja.

– Nakon svega rodila se ideja da napravim najveće svrdlo na svijetu. Svi koji me poznaju nisu ni sumnjali da ću ostvariti svoj naum. Od poljske topole napravio sam deset metara dugi držak, a čelični dio visine petnaest metara vario sam i kovao uz pomoć prijatelja iz majstorske kovačke radionice Ante i Nediljka Nogala iz Slivna. I što slijedi, prijavio sam se za Guinnessov rekord. Mislio sam, što se kasnije pokazalo točnim, da nitko neće imati svrdlo ovakvih gabarita. Ubrzo je stigla potvrda o najvećem svrdlu na svijetu. Mnogi znatiželjnici i televizijske ekipe sjatili su se u dvorište bivše imotske stanice za otkup duhana, poznatije kao Dogane, kako bi svjedočili predmetu iz nekog filma o divovima.

Nažalost od tada, a evo prolazi i deveta godina, svrdlo sustavno propada. Nudio sam ga našoj Turističkoj zajednici da ga izloži na primjereno mjesto, ali nije bilo sluha. Znate kakvi su naši ljudi njima je narugati se ko dobar dan. Nisam se pokolebao i evo neki dan mi se javio jedan naš poznati vinar Stipe Đuzel koji je voljan urediti ga i izložiti ispred svoje vinarije u Vinjanima – uvjerava nas Mustapić u dug život njegovog svjetski poznatog djela.

Žao mu je što nije prepoznata važnost njegova projekta koji bi barem u turističkom smislu moga donijeti koju zvjezdicu više na turističkom rangiranju Imotske krajine. Svjestan je kako su Guinnessovi rekordi redikulski poslovi, ali ipak…, u svijetu su ti, kako ih on voli zvati, redikuli cijenjeni ljudi, a njihov posao u obaranju rekorda barem u Velikoj Britaniji izuzetno je cijenjen i normalan, kod nas se na takve gleda s dozom prezira i podsmijeha. Najveća podrška u njegovu radu svakako je bila supruga Ljiljana, koja je možda i više od njega imala strpljenja i, unatoč zlim jezicima, poticala ga da njegovo djelo zaživi te se prezentira javnosti.

Tako nisu mislili u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Imotskom. Za njih je to bila ozbiljna stvar, pa nakon što su čuli o zbirci njihova sugrađanina, viša stručna savjetnica i etnologinja Nikolina Luketić Delija uhvatila se posla i nakon godinu dana sustavnog rada obradila kompletnu zbirku, tako da je svaki od predmeta popisan, sistematiziran i kategoriziran, izdvojeno je 1250 visokovrijednih i raritetnih predmeta na temelju čega je poslan prijedlog rješenja za zaštitu kulturno-povijesne zbirke Petra Mustapića iz Imotskog.

– Više od godinu dana radili smo na tematskoj kategorizaciji cijele zbirke. Nedvojbeno je da se radi o vrlo vrijednim predmetima koji zaslužuju zaštitu. Većinu tih predmeta mnogi od nas nikada nisu ni vidjeli pa ih je trebalo valorizirati i u konačnici prikazati javnosti kao jednu jedinstvenu i vrijednu zbirku. Nadamo se da će povjerenstvo Ministarstva kulture prepoznati važnost zaštite odabranih predmeta kao kulturnog dobra RH, čime bi se odškrinula vrata jednog adekvatnijeg izložbenog prostora, kao i mogućnosti određenog stupnja restauracije pojedinih predmeta. Svakako sve je to na njihovu vlasniku koji će se nakon pozitivnog rješenja moći javljati na javne pozive ministarstva, kao i druge natječaje i EU fondove – upućuje nas Nikolina Luketić Delija.

Zaštita Mustapićeve zbirke kao kulturnog dobra RH, njegov je prvotni san. Volio bi da sve ostane kao jedan podsjetnik vremena u kojem se živjelo. Vremena teškog rada i odricanja kada se svaki posao radio snagom mišića, a svrdlo, malj i stara pila testera, u narodu tada poznata kao “Amerikanka”, bili jedini alati s kojima se raspolagalo i koji su obilježili život naših predaka.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here