Imotska knjiga: Petre, bit ćeš bijakovska (i)stina!

Petar Gudelj - Imotska knjiga
Petar Gudelj – Imotska knjiga | Foto: Školska knjiga

Imotska knjiga, Školska knjiga, 2017.

Uz svu preširoku tematku koja ide uz lik i djelo Miljenka Jergovića, ima jedna linija koju godinama pratim, a da se iščitati i po internetima: jedini je književni glas koji na našoj sceni laudama prati pjesnika Petra Gudelja.

– On je u činjenici, stamenoj kao kakav zabiokovski stećak, da u Hrvatskoj danas među živima nema pjesnika koji bi stao u istu rečenicu s Petrom Gudeljom. (2007.)

– Neusporedivost Petra Gudelja prirodna je posljedica njegove pjesničke veličine, i ništa drugo. U svijetu beznačajnih, sve što je veliko mora se činiti neobjašnjivim i nenormalnim. (2010.)

– Može li se među živima naći većega i hrvatskijega hrvatskog pjesnika? (2014.)

Tu se pridodao i Andrija Tunjić (2010.) sa zanimljivim uvodom u Gudeljev intervju za Vijenac:

U nas je gotovo normalno da književnici, osobito pjesnici, zavređuju biti poznati, a nisu. Ili su malo poznati jer nisu na pravi način prepoznati. Među takvima je i iznimni pjesnik Petar Gudelj, čija je poetika među mnoštvom posebna, samonikla. Izrasla iz zavičaja, Podbiokovlja i Imotske krajine, ostala je od mnogih neprepoznata ili je proglašena ruralnom, umjetnički nezanimljivom i suvišnom. Njegovo traženje i pronalaženje smisla i dubine čovječjega bitka i bića za mnoge naše kritičarske „veličine“ još je neprihvatljiva činjenica u koju se od straha ne usude ni zaviriti. Jer im nije do Gudeljeve poetike, jer je ne razumiju, smišljeno i druge udaljavaju od svih koji bi je mogli prepoznati i razumjeti. 

Ili on sam o sebi (2008.) u “pjesmi” ODBORU NAGRADE VLADIMIR NAZOR ZA ŽIVOTNO DJELO 

Pelazg, Ilir, Starohrvat, Morlak, Vlah, P. G. pedeset i malo više godina piše hrvatsku poeziju, posve sâm, ne obzirući se na druge, a ni drugi na nj.

Uglavnom, o Gudelju pjesniku, na prvom velikom  koraku između životnih mu mrginja Baške Vode i Beograda, na onom Biokovu ili točnije Bijakovi, sve je napisano u Petrovim zbirkama pjesama koje se u velikoj mjeri vrte oko te planine. O Imotskoj knjizi, izdanju Školske knjige iz 2017.,  još se nije čulo gotovo ništa.

U istom tom geografskom prostoru, kroz koji struji jezik Petra Gudelja, za moje odrastanje bili su bitniji Branimir Štulić i Jim Morrison, nego li Tin Ujević i Antun Branko Šimić. I isto tako kao što su jezik i tematika Gudeljevih pjesama teško razumljivi kulturnom establišmentu, tako su i moji stavovi, a i ponekih drugih iz imackih tinejdžerskih osamdesetih i početka devedesetih, bili nerazumljivi nabrijanim gastabajterima. Mislim, kakva nacija, krv, tlo i vjera ako imaš petnaest i sve što u životu želiš je da se podrpaš s curom iznad Plavog jezera.

Petar je stariji od mene četrdeset i dvije godine i skoro je generacija moga oca. To je ta ikavica iz krških škripova, diskurs razgovorljivi(h) ljudi i isana, vila i vukodlaka, tilovine i cmilja, poskočkog svita koga više nema. Osim u jezičnom sjećanju. Svita mrtvih riječi i susvita živih svjetova. Tamo te i lipi đava može odnit u drugoj, trećoj rečenici iza pileta Isusova.

Imam zemlju u jeziku.

Imam jezik u zemlji.

Ambiciozno je ovo djelo, imenom i obimom. Za čovjeka koji piše grafitnom olovkom, naliv perom i napravi dvadeset do četrdeset verzija svojih  pjesama, ovo mora da je kroz Gudeljeve živote bilo pisanje gilgameških razmjera.

Imotska knjiga kroz tu naglašenu proznu poetiku ima tendenciju sveobuhvatnosti jednog geografskog pojma – župa Imota/Imotska Krajina/Zabiokovlje – kroz sve moguće prizme: povijesnu, kulturološku, gospodarsku, prirodnu i nadasve duhovnu dimenziju čovjeka s njegovim izričajnim jezikom u ovome kršnom i krškom kraju.

Pretencioznost naslova knjige je u tome što je Petar Gudelj iz sela Podosoja, a jedini grad u svom životu smatra Beogradom, dok taj Imotski, Imacki, Imocki, najistočniju dalmatinsku varoš, iza koje slijede samo čaršije, osim gimnazijskih dana, i nema neku emotivnu vezu sa autorom. Više je preuzet kao centralna semantička os cijele krajine, ali ne samo Imotske već i one koja se, prirodno, nastavlja Hercegovinom kroz Bekijsko polje. A preuzeta je iz naslova jedne poetske priče koja počinje ovako:

Okoričena Čvrsnicom i Bijakovom. Krški tekst. Metatekst. Krš-tekst. Uslikana u nj jarebica. Upisan poskok. Listati brda, listatit duhan: čitati Imotu.

Piše kad mu se piše, objavljuje u svojoj “seoskoj” izdavačkoj kući Sveti Jure i jedan je od onih koji vjeruje u inspiraciju u potrazi za onim najdubljim ljudskim kroz riječ. A ona se može poigrati i u poetskoj prozi, kao u ovoj knjizi.U osam dijelova i završnom rakošnom glosaru, Imotiani, ovo je suukus Gudeljeve poetske proze o zavičaju.

Na početku bi mu se mogle prigovoriti (nebitne) faktografske crtice – jer Petar je ponekad izvore crpio u knjigama koje je vrijeme pregazilo – tako navodi Tihaljinu dok zanemaruje ime lokaliteta Peć-Mlini. U drugom slučaju u recentnom popisu Imoćana zanemaruje Vladu Gotovca, a stavlja („meće“) Antu Brunu Bušića. No, u slučaju samotnog vuka, planinara i pjesnika koji prvo piše za sebe, a tek onda za druge, to se može i razumjeti. Ali u kontekstu knjige koja je u uredničkom tonu o Imoti sveobuhvatna, nije naodmet prigovoriti.

Kao i da više spominjani puta toponim Šajnovac, ustvari tamo zovu Sajnovci, da se svijet mijenja i da je, nabrajajući imena drinovačkih jezera, nastalo i jedno novo, akumulacijsko, u Nuglu, kojeg autor isto tako spominje, ali autor ili urednik ne slijede geografske promjene. A zemljopisni zavičaj je itekako bitan u ovoj priči. Isprepliće se s jezikom, točno onoliko koliko je stoljeća Imotska krajina bila više usmena, nego li pismena.

Nije ovo knjiga koja će privući nove čitatelje ovom piscu, eventualno će završiti u kakvom imotskom kredencu uz Bibliju u slikama,  Narodno zdravlje Sadika Sadikovića, Molitvenik fra Anđela Nuića i pokoji izlizani broj Starta sa polu-playboy naslovnicom. Ni tamo neće biti previše čitana ili ako bude čitana, čitat će je po svom. Ali nije zamjeriti ni čitatelju jer je i sam pjesnik Gudelj izjavio da nije pročitan, iščitan od bilo koga, pa ni od sebe samoga. I zato je prekrasna. Kao planina. Bijakova. U početku bijaše kamen, promuvaše se ljudi oko njega i jednog dana će otići. A najviše će iz ove knjige izvući etnolozi i oni koje vole riječi. Besidu.

I sad bi ja mogao besiditi o poetskim slikama, ilirskom iskonskom, mirušljavom zvjezdanom nebu ili arhetipski iz djetinjstva izvući Snagu, lika iz onih “ispuštenih” Peć-Mlina koji je na svom magarcu donosio nama na većoj nadmorskoj visini prvo proljetno povrće na prodaju. I ne bi to bila priča, da Snaga nije bio škrt učeći magarca ne jesti. I baš kad ga je naučio, magarac je… Tako ću vam i ja uskratiti dublji prstohvat kritičarske kašike u Gudeljevu poeziju. Jer, ako nećete čitati, Gudelj može i ne postojati. Ali, upravo ga to oslobađa svih stega da u Imotiani da i ovakvu natuknicu:

NAKURNJAK, vunena navlaka na ku**c i muda, zaštita od studeni. Imao kultno i magijsko značenje. Djevojke ga pred udaju plele i mužu donosile kao svadbeni bračni dar. Kažu da se ku**c smrznuo jednomu koji se zimi našao na bijakovskom vrhu Kuraniku bez nakurnjaka.

Nije Petar Gudelj pisao samo o kraju pod Svetim Jurom, naći ćete ga od Lopuda do Srbije, ali Bijakova je taj orijentir, surovi odjek zvuku gange predaka. Spomenik pjesmama kad zašute.

Piše: Ante Alerić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.