Imotski domaćin svečanosti dodjele Pulitzerove nagrade za satiru

Crkva Imotski - Imotska krajina - Imota - EmothaU prošli ponedjeljak u malo srednjobosansko selo Ždrimci pokraj Gornjeg Vakufa probila se radosna vijest kako je prije mjesec dana njihov potomak Marin Ka., sada stanovnik Omiša, jedan od ovogodišnjih dobitnika priznate nagrade Pulitzer koja se svake godine dodjeljuje i za najbolje objavljene tekstove satire i satiranja. Nagrađen je objavljeni tekst na portalu šprdeks: „Tragedija u Imotskom: Dječaka (6) poklopilo raspelo s očevog vrata, a nitko od lokalnih bagerista ga nije htio pomaknuti jer je praznik.”

Ništa u Bosni, ništa u Omišu

Naša ekipa htjela je posjetiti ovo bosansko selo te popričati s nekim od seljana, ali nije ga uspjela pronaći u bosanskim vrletima. Zato smo posjetili Omiš, ali Omišane ovaj događaj uopće nije zainteresirao jer s nagrađenim nemaju ništa zajedničko. Kao ni s nekim Ćapetama koji su u Omiš sašli s brda.

Posebno je nagrađen portal njuzbar i to za objavljene radove: „Medicinsko čudo u Imotskom: Embrio se ispovjedio dan nakon začeća”, “Grad Imotski dobio nagradu „Nelson Mandela“ zbog pomaganja crncima u Drugom svjetskom ratu” te „National Geographic proglasio je grad Imotski najljepšim gradom Hercegovine.“ Nagradu će u ime portala primiti predstavnik banjalučkih korijena u Zagrebu Dejo eM.

Naša ekipa uspjela se ponovo popeti na ono isto mjesto s kojeg su hrvatski vojnici promatrali Banja Luku u listopadu ’95. Jedan primjerak lokalnog gorštaka nevoljko je prihvatio razgovor s nama: „Ajd’ nek se i nas neko u ovoj planini setio sa ordenom kakvim. Dobro da ste nas uspeli pronaći jer već par dana vlada nevreme. Duvala je velika oluja. Skoro ko ona koju neću da se sećam. A neću da se sećam jer me još uvek svako jutro posećaju vatrogasci iz komšijsko selo i hoće bre da bacaju belu penu na mene jer mi još uvek dimi iz peta. Javlja nam Dejo da njemu prestane dimiti dok piskara po hartiji. Kad ne piskara, onda opet dimi. I tako u krug. A krug u sebi ima slovo u. I to je vekovni problem. Kad ste već tu a ovaj put smo i mi tu, ajde da vam pokažem svoj novi traktor. Napravljen u leto devedeset peto. Mesec august. Peti put upali iz prve.“

Nagrada će biti uručena u Imotskom, a uručit će je osobno predsjednik Odbora za dodjelu nagrade gospodin O. Juroš – Lončar rodom iz Vinjana Gornjih pokraj Imotskog. Umjesto zlatnog novčića s otiskom tiskarskog stroja i natpisa „Honoris Causa“, ove godine će laureati iz počasti dobiti primjerak uramljene replike „Svetog zapisa hodže zvorničkog što ga dade didu Kikašu za ozdravljenje kobile Cvitke“.

Kada je svjetski poznati lokalni portal „Imocke novine“ objavio kako će se prestižna nagrada ovim likovima uručiti u Imotskom, nastala je prava, možemo reći – kulturna revolucija. Poslije spoznaje za šprdeks i njuzbar, odlazak na facebook stranice „Imocki crnjaci“ izgleda kao odlazak na sprovod a ne na partiju osmijeha. Vični i vikovični Jure V. odmah je detroniziran. Njegove anegdote kao što su: Vozi Jure autobus, kad čekaju na stanici dvije starije gospođe sa štakama. Pozdravljaju one na ulazu u autobus: „Dobro jutro, Jure“ a Jure odgovara: „Dobro jutro! Dokle će mažoretkinje?“ postale su čisti amaterizam pokraj ovih smiješnih likova.

Dolazi do značajnih poremećaja na intelektualnoj ljestvici

Odmah su svi počeli čitati šprdeks i njuzbar. Članci objavljeni na ovim portalima obavezna su priča kako na kavi tako i u kâvi. Cijeli grad je nasmiješen. Ljudi počeli odlaziti u Njemačku, ne kako bi nešto zaradili nego kako bi postali ozbiljni. Ovdje se samo cerekaju po cijeli dan. Čak se policajci i plavuše smiju njihovim provalama. Na granici u Osoju čeka se u koloni po pola dana samo da se policajci i carinici prestanu smijati. Postalo je normalno kad je gužva na granici da to nije zbog nekog problema ili pojačane kontrole nego zbog dnevnog informiranja službenog osoblja. Najbolje to komentiraju neki od starije čeljadi u Kutleša, Vidoša i Baga: „Nuiiii! Jopet se rokaju s onin šprdekson… ko da je kakva rakijetina ili oni… oni… oni… pomozi mi reć… alkoookoool!! Sad ti ga đava odnijo……………. drito u moju čašu!“.

Neke plavuše u gradu već su zašle u anonimnost. Što postaje dramatično. Dolazi do značajnih poremećaja na intelektualnoj ljestvici. Nadalje, javlja se preko nekih ljudi kako su Mujo i Haso na Normabelu. Nema više viceva o Muji i Hasi. Nitko ih ne spominje. A šta su sve radili kako bi nasmijali ljude! Sad im se smije samo gospođa depresija.

Odmah je proradio poduzetnički duh te su se po gradu počele prodavati printane verzije članaka. Jedan članak jedna lipa. Dva članka jedna lipa. Pet stotina članaka isto jedna lipa. Naravno da je ova djelatnost oslobođena poreznih nameta jer je riječ o kulturi. Na pazaru u gradu prodaju se samo rašćika i ovi članci. Ovi likovi su stvarno postali hit. Mnogi Imoćani se odriču stvaralačkih i ostavinskih nasljeđa nekih tamo lokalaca; Gotovca, mnogih Ujevića i Raosa. Kakvi amateri pokraj ovih likova. Kakva plitkost pokraj njihove dubine misli.

Doznajemo kako su profesorice hrvatskog jezika i književnosti u Imotskom pisale nadležnom ministarstvu kako učenici odbijaju pisati sastave, jer su jednostavno zabezeknuti umijećem pisanja nagrađenih. Kažu kako je to vrh! Neki koriste i riječ – ekstra! Strah djece da ne oskrvnare pisanje. Opijenost umijećem nagrađenog dvojca nije zahvatila samo djecu već i stručno osoblje. U vinjanskim školama učiteljice su zabranile djeci pisati sastave uopće. Kažu: “Djeco, kad ne možete pisati ovako dobro – nećete nikako!“ Ipak, ima nekih iznimaka. U Kukavica je dopušteno pisati djeci sastave ako će pisati ode Hajduku iz Splita, a u Kutleša ako će slaviti sveto ime to – Dinamo.  Sve ostalo je stopirano. I ovdje se vidi kako su bili i plavi iznad svega.

Kakav je to Pulitzer ako se ne uručiva u Prološcu?

Ipak, cijela krajina se angažirala kako bi dočekala i ugostila ove velikane. Doznajemo kako točno mjesto dodjele nagrade još nije određeno ali kako bi tu moglo biti i problema. Naime, do sada su kandidaturu za domaćina svečanosti podnijeli: „Blues&Rock klub Paško“, „Galerija Velvet“, „Rezidencija Ban“, „Dom sanjara Nokturno“, „D Niro – ustanova za okupljanje i usmjeravanje mladeži“, kultna brijačnica „Kujundžić“, pokojni „Napredak“ te PP Imotski – poslovnica za osobne karte i putovnice žitelja BiH. S druge strane javljaju se Proložani sa svojom kandidaturom. Javno pitaju i prozivaju odgovorne: Kakav je to Pulitzer ako se ne uručiva u Prološcu? Kod Mosta ili kod Pulitzera – isto je!

Prijepori oko domaćinstva ove proslave u jednom su trenutku zaprimili i međunarodni karakter. Naime, pošto gospodin O. Juroš – Lončar ima rodbine u Posušju logično je da i oni podnesu kandidaturu. I to vrlo ozbiljnu… jer mu je i žena iz Posušja. Čude se Posušani: “Ma di će Imoćani pokraj nas organizirat ovakvu svjetsku svečanost… pa Imocki je za Pošje jedna obična mahala.“ To bi moglo poremetiti sve planove i zapetljati jednu novu odiseju. Ili sapunicu.

O ovoj se temi razvila žučna rasprava u kladionici preko puta Formule. Netko je tijekom rasprave o vjerojatnostima spomenuo rješenje putem arbitraže. Odmah su se javili Slovenci nudeći svoje konzultatske usluge. Kažu kako mogu srediti dojavu.

Laureati će biti primjereno nagrađeni i počašćeni. Za generalnog sponzora određena je lokalna mesnica i knjigovežnica. Vina ima, Bogu hvala! Ako ga koji slučajem ponestane, to će namaknit Zmijavčani. Ali i smaknit. Za pršute su zaduženi Runovićani, što je logično – daj dite materi. Sira iz mišine ne treba donositi – samo će se bezveze pojesti. A šta ću vam pričati o kruvu ispod sača. To će ispeći moja mater.

Uglednicima će kao glavno jelo biti ponuđena janjetina. Grad Imotski je za ovu prigodu, putem javne nabave – transparentno dakle, kupio janje na žurnoj proljetnoj rasprodaji u jednom trgovačkom centru uz granicu. Taman bilo pritrano iz Duvna. Žive vage 15 kila. Milina! Službenog pekača janjetine odredit će stručno povjerenstvo iz Glavine Donje koje je i odgovorno za spremanje janjetine. To mora biti vrhunski odrađeno. Rekao bi jedan naš čovik koji je vidio svita: „Pola kuvano – pola pečeno. Nesičeno!“ Već je određeno kako će kosti poist Svetin ćuko Ben. Ako bude ima volje dići se s asfalta ispred Dankanovića kuće. Za službenog fotografa svoje usluge nude svi priznatiji majstori fotografije u krajini. Dvojac Vidak – Jović otkazao izložbu samo kako bi ovjekovječili ova dva divna lica.

Na lokalnoj radiopostaji traje glasanje za službenu skladbu svečanosti. Između 150 prijavljenih u finalni izbor odabrane su sljedeće skladbe i izvođači: „Nećeš mala spavati u miru, dok je moga brusa u vodiru” u izvedbi gangaša iz Podbablja, “Ženit ću se potriba mi nije” u izvedbi gangaša iz Vinjana Donjih, “Ispod Svetog Jure mi smo momci” gangaju momci iz Krstatica, “Iđe svekar roni gorke suze, neće snaja kravu da pomuze” pjevaju gangašice iz Grubina, “Više mi je poljubaca dala” ganga ekipa iz Ivanbegovine, “Ja sam svoju i brija i šiša, na kominu di se pura miša” u izvedbi gangaša iz Prološca Gornjeg. Ričičani se natječu s dvije skladbe: “Pita majka di su sine pare” te “Anđe moja, triput moja Anđe”. Javlja Učo kako su se sorile telefonske linije zbog velikog interesa. Kako sada stvari stoje, bit će gusto do zadnjeg poziva. Došlo je dotle, da određeni ljudi prevoze stariju čeljad do najbližeg telefona kako bi glasali. Glasači iz susjedne i prijateljske Hercegovine ovaj put ne sudjeluju u odluci Imoćana. Kažu: “Ajd nek Imoćani jednom odluče bez nas. Da vidimo na što će to ispast.”

Nagrađeni se biti svečeno dovezeni s „prugon koja iđe“ iz Zagreba preko Splita i Omiša. Za ugledne putnike su već sada rezervirana dva sjedala. Od broja 23 pa nizbrdo, mogu „sist di oće“. Naravno, osiguran im je i popust od 25% na povratnu kartu. Pruga će se privremeno zaustaviti u Cisti gdje će samo za tu prigodu isploviti „Mirko Jelin“ i dovesti uglednike do Lovreća gdje će se okrenuti na kružnom toku i stati na obližnoj autobusnoj stanici koju će pak vrijedni Lovrećani samo za ovu prigodu preurediti u luku. Kad budu prolazili kroz Lovreć ljudi će iznijeti okićene bokale s vinom jer tako viđeni gosti još nisu prošli kroz selo. Pardon, općinu. A prošlo je i svita i ljudi.

Što je sigurno – nije nesigurno!

Razdragana mlađarija iz Studenaca, Lokvičića i Krivodola pripremila je instrumentalni performans koji će izvesti iz narodnih instrumenata kao što su: Thompson, Kalašnjikov a i Zbrojevkaaaaaaaa. Poznajući im volju i talent, rascijepat će zrak na dušik i kisik. Kovači iz Slivna izradili su prigodne unikatne suvenire. Slomljena motika s modrim leđima. Osiguranje svečanosti povjereno je ekipi iz Medvidovića drage. Njihov moto je: Što je sigurno – nije nesigurno!

Skoro pa jednoglasno, građanstvo i seljaštvo Imotske krajine složilo se kako pozdravni govor treba održi mladi Ivica I. Naime, on je bio onaj spomenuti embrio koji se poslije rođenja razvio u zdravog i nestašnog dječaka. Autoru teksta u inat. Mladić je trenutno pod velikom tremom i dvojbom. Možda i trojbom. Smislio je on cijeli govor i tu nema problema, ali mu velike muke zadaje završni pozdrav autorima tekstova. Nije se ovoliko mučio od kada ga je rešetalo tablicu množenja ispred cijelog razreda. Kakav Tantal – amater obični! Nije on vidio njegove muke. Naročito kad su došli na red 8 i 9. Kasnije je govorio: “Još mi veća muka bila kada sam vidio kako se ona p..da Jozo iz zadnje klupe, raspada od smija dok ja zazivam nebesa da učiteljica prekine ispitivanje i pošalje me u klupu. Ili potra vanka. On će mi se rugat. On! Kad smo učili abecedu čita on: I kao vezika, H kao modra, F kao sviralo. Tele kad je učilo kod kuće roditelji mu bili na poslu pa mu pomagala baba. A šta stara žena od 90 godina zna te riječi kao što su igla, haljina i frula. Ona to po starinski. A on genije pa tako i naučio. Sad se meni smije. A nedilju dana smo se smijali kad je doša do slova M (mačka). Kaže on M kao džudžan. Pita ga učiteljica: „Ma Jozo kako M kao džudžan?“ A on njoj: „Pa jesi ćorava? Vidiš da je crno ko džudžan!“

Ono što njega brine je kako uputiti završni pozdrav uglednicima. Je li primjereno uglednike otpozdraviti s „Blago oku čovikovu koje ne vidi vaše rađe!“ kako to nalaže lokalni govor ili pak „Blago oku čovjekovu koje ne vidi vaše radove!“ kao što bi nalagao književni govor? Ako postupi po lokalnom, učiteljica Nataša će mu dati asa iz hrvatskog i neće ga isporavit u labuda do Gospe. Odmah može zaboraviti loptu, ledine i more. Bolje bi bilo da mu momentalno skrati muke. Ako se pak odluči za književni izraz, rugat će mu se u selu kako je prodana duša i kako je purger. Namjerno mu nitko neće htjeti dodati loptu kad bude sam pred golom što je za njega, kao najboljeg golgetera u selu, jednostavno – smak svijeta. Može odmah zaboraviti snove o svojem imenu iznad „bile desetke“. A i Hajduk može zaboraviti pehar Lige prvaka. U ovim slučajevima, što se njega tiče, bolje bi mu bilo da ga mater nije niti rodila. Možda bi bilo najpametnije smisliti nešto na jednom od tri službena jezika nagrađenih pisaca te se tako izvući iz ovih muka. Samo treba dobro „promućkati“ glavom, jer kada uglednici onako dobro mogu pisati, sigurno se radi o puno pametnim ljudima. Kvocijent inteligencije im je bar tri puta veći od broja čevapa koje Popić „meće“ u veliku porciju. Nije to mala stvar. Kako bi donio odluku sazvao je skupštinu svoje družine koja će se sastati u tajnom indijanskom logoru koji su izgradili u šumi Ive Žurine. Malo ispod Matina svinjaka.

Organizatoru je dolazak na proslavu potvrdio i Jure, a dolazi i rodijak Rafo iz prijateljske općine Grude. Kako i priliči svečanosti, službeni „outfit“ je crno odijelo. Uglavnom, mnogi se natječu kako bi ugostili ove uglednike i svečanost učinili primjerenom veličini gostiju. Za prosti puk imotski to je čudno. Vidi svečanost, a nisu mačkare. Ipak, neki učeniji ljudi po varušu govore kako to nije ništa čudno jer je uistinu došlo takvo vrijeme. Vrijeme mačkara.

P.S. Osmijeh je vlasništvo jedne divne žene. Njeno ime nije Lucija.

Domena

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.