IMOTSKI: Najbolje parcele ima država, a ne obrađuje ih. Pa nek plati najveći porez!

zadruga_imocanka10-221015

Nova Vlada, stare zablude; tako bi se mogla rezimirati najava uvođenja poreza na neobrađeno zemljište koji su zazivale i bivše garniture iz Banskih dvora, da bi od njega odustale shvativši kako prave račun bez krčmara.

Pritisak rade MMF i vjerovnici koji su nam pozajmili silan novac, a ne vide načina da to vratimo, zapravo, bili bi sretni da vide i štogod kamate kad su, kontaju, glavnicu nepovratno izgubili, pa sugeriraju (čitaj: naređuju) Vladi da udari porez na mrtvi kapital.

A koliko je on stvarno “mrtav”, i može li se ikakvim nametima reanimirati, provjerili smo na terenu: jer, drviti o porezima koji bi uzorali naša zapuštena polja je jedno, stvarnost nešto drugo.

Dobra je ‘Imoćanka’

Iz Imotske krajine, koja je u političkom smislu dala veliku potporu novim vlastima u Zagrebu, što glasovima koji su išli Domoljubnoj koaliciji, a što Mostu, iseli se godišnje u prosjeku oko 400 ljudi, ili jedno manje selo. Zbog bijele kuge i šverca jeftine hrane iz BiH, Srbije i Makedonije…, ali i “socijalističkog” razmišljanja kako “motika nikomu dobra nije donijela”, u Imotsko-bekijskom polju danas je obrađeno tek deset posto parcela. Ponavljamo: deset posto!

– Ustvari, nešto više ako računamo vinograde od kojih su mnogi zapušteni – objašnjava mi Teo Klapirić, ravnatelj Poljoprivredne braniteljske zadruge “Imoćanka”, koja je zbog Klapirićeve stručnosti i poštenja na dobrom glasu.

Surađivala je “Imoćanka” u devet godina s ukupno 400 kooperanata iz ovoga kraja, pa opet, još je toliko plodne zemlje podno grada Imotskoga i susjednih općina zakorovilo, toliki su, kako političari vole reći, resursi neiskorišteni, da boli duša što je pored toga blaga narod krenuo u Njemačku.

Što je najgore, to je nekad tako jer se ni u polju ne zna što je čije, gdje su granice odgovornosti Grada Imotskog, a gdje novostvorenih općinica, pa je tu još i pitanje povrata konfisciranog zemljišta i raseljenih Imoćana po svijetu koji trebaju dati blagoslov da se uđe na njihovu parcelu, a nitko više ne zna jesu li živi, a ako nisu, ima li njihovim potomcima kakvog traga.

Bar očistite kanale

Može li Vlada, porezom na neobrađeno zemljište, natjerati one koji ga ne žele orati da ga iznajme drugima ili prodaju? To bi bila prava stvar, samo, uvijek se ispriječi onaj – “ali”.

– Ali, to je pitanje na koje možete dati odgovor tek kad čujete sve što mu prethodi. Da bi država ovdje nekome udarila takav porez, prvo bi morala riješiti problem navodnjavanja, jer sada je vode u jednom razdoblju godine previše, cijelo polje pliva i mjesecima se ne može raditi ništa, a onda je usred ljeta ogromna suša, žega sve sprži, pa o bilo kakvom ozbiljnijem poslu ne možeš ni razmišljati – kaže Klapirić i napominje da ne treba odmah misliti kako to zahtijeva ne znam kakve investicije i milijarde iz fondova EU-a.

– Dovoljno je pročistiti postojeće kanale i one koji se ne koriste staviti u funkciju, i situacija će odmah biti puno bolja. E, sad, ni onda ne bi mogli reći, evo, uvjeti za poljoprivredu postoje, ali ljudi ne žele raditi, pa ćemo ih oporezovati. A koga oporezovati kad su sve te parcele toliko rasitnjene i podijeljene među braćom prema Zakonu o nasljeđivanju da je na tim malim površinama teško proizvesti nešto što bi vam se u konačnici isplatilo.

Da ne govorimo kako je iz vlasničkih knjiga teško dokučiti tko je vlasnik koje parcele, pa je pitanje koga bi se onda i koliko oporezovalo – nudi Klapirić logične argumente koji ne idu u prilog zagovarateljima uvođenja poreza, a koji bi trebao djelovati motivirajuće za one koji bi se poljodjelstvom ozbiljno bavili.

Doduše, Vlada je namjerila najprije provesti komasaciju, okrupniti male parcele “od tri reda pomidora i pet kumpira”, samo da bi do nje uopće došlo, valja srediti vlasničke knjige koje su južno od Karlovca, poznato je, u katastrofalnom stanju. A to nije proces od godinu i dvije dana, već od deset i više, i to ako se dobro zasuču rukavi.

Državne parcele najbolje

Nered u vlasničkim knjigama, neusklađenost katastra i gruntovnice, najveći je problem ne samo Imoćanima koji su zapustili zemlju, nego i drugima. Da bi se ozbiljno bavilo poljoprivredom, treba računati i na neke subvencije u aranžmanu Zagreba ili Bruxellesa, ali kako do njih kad je vlasništvo nemoguće dokazati?

– I tu odmah pada cijela priča. To je prvo što valja ispuniti u obrascima za bilo kakvu vrstu potpore. Ljudi osnuju OPG, a onda se ispostavi da zemlja na njih nije uknjižena i da zbog toga ne mogu konkurirati ni za što.

Da apsurd bude veći, u Imotskom polju najbolja je zemlja državna, ima tu i 250 hektara, a ništa se od toga ne obrađuje. To znači da bi država, uvede li porez na neobrađeno zemljište, najviše oporezovala samu sebe jer se u tom slučaju može dokazati i vlasništvo i činjenica da je zemlja zapuštena. A nije da nema ljudi koji je ne bi obrađivali, jer baš su te parcele atraktivne, imaju pristup vodi, zemlja je prve kvalitete, samo sve to tako leži i čeka neke bolje dane – govori Klapirić.

Problem je, veli dalje, i u edukaciji samih zemljoradnika, jer kad ljudima kažeš da se ulaskom u EU puno toga promijenilo i da će trebati ove ili one certifikate, često odmahuju rukom.

– Kako ja od nekoga tko nema registriran OPG mogu otkupiti višak krumpira? Nikako, jer nemam pravnih osnova za otpremnicu. Bez OPG-a ne mogu koristiti ni subvencionirani dizel, pa im je proizvodnja u startu skuplja.

Dalje, ljudi su obaviješteni da će trebati proći seminare za rukovanje različitim biljnim otrovima, pesticidima, a dobar dio ih je došao na jedno ili dva predavanja, pa odmahnuo rukom, kao, “ma, to nami neće tribat”. Poslije, kad su otišli u biljnu apoteku po ovo ili ono, pa kad su im rekli da to ne mogu nabaviti bez potvrde o položenom tečaju, onda ih uhvati muka. Htjeli mi ili ne, norme iz EU-a se polako i ovdje počinju provoditi i protiv toga se neće moći – poručuje Klapirić.

Povoljni najam

Obitelj Garac iz Prološca bavi se uzgojem kupusnjača. Njezini mlađi članovi su završili fakultete u Zagrebu, pa se vratili kući poljoprivredi, i nema toga tko je od njih pozvan više progovoriti o ovoj temi. To više,Hrvoje Garac je i sam kao aktivni član HSLS-a uključen u proces reformi koje se pripremaju.

– Treba pozdraviti neke od najava novog ministra poljoprivrede Romićakoje su vezane uz reforme u poljoprivredi, poput komasacije ili okrupnjivanja poljoprivrednog zemljišta, osnivanja agrobanke, izgradnje sustava za navodnjavanje i slično.

U vezi s najavama mogućnosti uvođenja poreza na neobrađeno zemljište, smatram kako bi takav potez bio zadnji koji bi eventualno trebalo povući. Danas, s ovakvim površinama, ulaznim troškovima i tržišnim odnosima, to bi bio samo dodatni namet i bez značajnog efekta dobrim dijelom i zbog činjenice da se mnogim površinama ne zna ni pravi vlasnik, pa se onda ne bi moglo naplatiti taj porez.

Najprije treba okrupniti površine, izgraditi sustave za navodnjavanje, smanjiti PDV na repromaterijal i slično, pa tek onda porezom “kažnjavati” one koji u tim uvjetima iz nekog razloga ne žele obrađivati poljoprivredne površine – kaže Garac, politički tajnik HSLS-a, koji se u Prološcu, svemu unatoč, baš i poput Tea Klapirića u Vinjanima, uspješno bavi zemljoradnjom.

– Zemljište mora biti temelj svake poljoprivredne politike jer jedino s velikim površinama proizvođači hrane mogu biti konkurentni na svjetskom tržištu. Treba razmisliti i o osnivanju tzv. zemljišne banke koja će kreditirati, sama otkupljivati i okrupnjivati površine i prodavati ih seljacima.

Plasman na obali

Državno poljoprivredno zemljište kojeg je danas 750.000 hektara neobrađeno treba po vrlo povoljnim uvjetima dati u najam poljoprivrednicima kako bi se povećala proizvodnja. Potpuno je jasno kako se mora povezati proizvodnja hrane i turizam. Nažalost, danas je osamdeset posto hrane iz turizma iz uvoza.

Nije to samo grijeh uvoznih lobija, čiji utjecaj ne treba podcijeniti, nego je, čini se, više rezultat nekonkurentnosti proizvođača. Nisu konkurentni jer nemaju osnovne pretpostavke za gospodarski razvoj i zapravo je pravo čudo kako opstaju.

– Poljoprivredna reforma je osobito važna i za našu županiju u kojoj su tri velika polja: Imotsko, Sinjsko i Vrgoračko s ukupno 15.000 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta. Treba li naglašavati koliko je to od značenja za revitalizaciju tih krajeva, koji ne trpe samo gospodarske, nego i demografske posljedice loših politika, pa se proizvodnja hrane na tim područjima mora nužno povezati s plasmanom na obali. Tada bismo mogli govoriti o pravoj poljoprivrednoj proizvodnji.

Pet preduvjeta za uvođenje poreza

1. Sređivanje vlasničkih knjiga – usklađivanje gruntovnice i katastra (proces od deset godina).
2. Komasacija – okrupnjavanje rasitnjenih parcela.
3. Izgradnja sustava za navodnjavanje.
4. Razvijanje zadrugarstva kako bi se smanjili troškovi proizvodnje i postigla bolja cijena robe koja je plasirana na tržište.
5. Edukacija poljoprivrednika o uzgoju onih kultura kojima mogu biti konkurentni.

Najbolja je direktna prodaja

Teo Klapirić govori da je braniteljska zadruga “Imoćanka” ovih godina otkupljivala viškove poljoprivrednicima, ali da se u toliko slučajeva pokazalo da su male količine koje oni nude neisplative za otkupljivača.

– Dok mi to transportiramo do nekog većeg trgovačkog centra u Splitu, mi smo u minusu. Zato ćemo u Imotskom otvoriti kiosk sa svojim voćem i povrćem i razvijati direktnu prodaju, što bi moglo biti rješenje za male proizvođače koji ne znaju gdje će sa sto kila ovoga ili onoga.

Treba se baciti na kadulju i melisu

Griješi se, kažu Imoćani, i u tome što se sade poljoprivredne kulture koje nemaju prođu na tržištu, a kad se shvati da nešto dobro ide – poput smilja oko kojeg se stvorila velika euforija – onda su svi preko noći “smiljari”.
– A, vidite, velika potreba postoji i za kaduljom, i otkup je također osiguran. Zanimljiva je melisa kojoj ovo naše močvarno tlo odgovara.

Kozmetičko-farmaceutska industrija mogla bi odavde otkupljivati štošta, samo se potrebno o svemu tome educirati, raditi onako kako struka nalaže, a ne da se rukovodimo onom “moj did je reka da triba kumpir duboko usadit”.

Blagajnice, posadi krumpire i daj otkaz!

– Naš je mentalitet specifičan, pa će vam se deseci žena otimati za mjesto blagajnice, a da bi zaradile tih dvije i pol tisuće kuna mjesečno, dovoljno im je posaditi 500 kila krumpira, i neće raditi svaki dan osam sati, ni subotom i nedjeljom, pa mogu biti s obitelji. Da ne govorim da bi se trebali udružiti pa kupiti zajednički traktor, zajednički nastupiti na tržištu, ispomagati se…

Treba, dakle, osvijestiti ljude da rad na zemlji može biti unosan, ali se treba držati struke i propisa, naravno, uz preduvjete da država obavi ono o čemu smo govorili. Bez toga će se teško naprijed, jer svuda iza organizirane i prosperitetne poljoprivrede stoji država, a vidimo i sami koliko Bruxelles izdvaja za subvencioniranje poljoprivrednika i koliko je svima stalo da se proizvede što više zdrave hrane. To tržište je teško namiriti, ono proguta sve dobro što mu se ponudi – zaključuje Klapirić.

Izvor: Slobodna Dalmacija