Imotski: Oproštaj od fra Ante Anića

Pjevanje za vrijeme mise zadušnice predvodio je župski zbor sv. Franje u Imotskom.

O. Nadbiskup je na početku svete mise povodom smrti fra Ante Anića u svoje osobno ime i u ime o. Nadbiskupa Ante Jurića, izazio sućut provincijalu dr. fra Željku Toliću i svoj braći franjevcima te svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima i vjernicima iz župa u kojima je fra Ante djelovao. U izrazu sućuti, rekao je kako smo ovih dana čestitali Božje rođenje i novi početak novog vremena. Ali ovaj događaj je malo poremetio ovo slavlje. Ali u svjetlu Božjeg rođenja imamo razloga da u toj vjeri i nadi prihvatimo i ovaj prijelaz iz vremena u vječnost i da našem fra Anti zaželimo sretno rođenje za nebo i sretan početak u vječnosti kod Oca nebeskoga.

Na početku propovijedi, mons. Marin Barišić, rekao je „kako se nalazimo u ozračju Božića, Božjeg rođenja, kada je Bog postao čovjekom radi nas ljudi. ‘U ponoć se Bog rodi, nebo zemlju prosvijetli’ – riječi su božićne pjesme koje nam pomažu shvatiti kako je Betlehemska svjetlost rasvijetlila našu tamu, možda čak najveću tamu našega život – smrt. To betelehmesko svjetlo prosvjetljuje jer je ušlo u u baštinu našega života i ne samo da je prihvatila biti čovjek nego je obogatila tu baštinu tako da je naš život postao obogaćen tim betlehemskim svjetlom. Božje svjetlo zadire u čovjeku egzistenciju da nam dade da budemo sinovi Božji. Ova Božja dimenzija postaje baština grešnog ljudskog života. Fra Ante se odrekao baštine svoga oca i pošao za Isusom, odazvao se pozivu da vidi gdje Isus stanuje. Bog je svoju baštinu i ljubav povjerio i predao u ruke čovjeku, u njegove riječi, njegovu ljubav. Fra Ante je dobio to povjerenje i tu odgovornost koju je prenosio cijelog svog svećeničkog života.“

Na kraju propovijedi o. Nadbiskup je na pitanje ‘Kako umire jedan svećenik’ odgovorio da „svećenik umire zahvalno i radosno jer mu je Bog povjerio svoju baštinu, povjerio mu je da bude sredstvo ovoga Svjetla koje osvijetljava i obogaćuje ljudski život. S druge strane, možemo također reći da svećenik osjeća jedno nezadovoljstvo jer zbog nesavršenog ispunjenja svoga zadatka, zbog svoje slabosti i grešnosti. Gospodinov poziv „Dođi i vidi“ fra Ante je djelomično ispunio u ovom svijetu jer potpuno obećanje ispunit će se konačno poslije ovoga zemeljskog života, poslije prijelaza iz smrti u život. Tada ćemo u potpunosti shvatiti obećanje „dođi i vjedjet ćete’. Fra Ante, s Božićem želimo ti sretno rođenje i sretan novi početak u vječnosti“, završio je svoju propovijed o. Nadbiskup.

 

Na završetku mise zadušnice od fra Ante Anića oprostili su se:

GOVOR O. PROVINCIJALA NA MISI ZADUŠNICI ZA † FRA ANTU ANIĆA

Imotski, 4. siječnja 2011.

Preuzvišeni Oče Nadbiskupe Marine, draga braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, ožalošćena rodbino i prijatelji našeg preminulog brata fra Ante, dragi vjernici!

Ne tako davno, tek nešto više od mjesec dana, u vremenu Došašća, fra Ante Anić, župnik u Gradcu n/m pošao je u Zagreb na liječničku kontrolu u uvjerenju da se neće puno zadržati i da će se čim prije vratiti u svoju župu i sa svojim župljanima proslaviti Božić i Božićne blagdane. To je bila njegova misao i namjera. Čak je, kad je došao u Zagreb i smjestio se u našem samostanu Majke Božje Lurdske, uzeo ključ od samostanske sobe u koju se smjestio i ponio ga sa sobom u bolnicu jer je bio uvjeren da će to kratko trajati i da će se on ubrzo vratiti u samostan. Koliko je tu posjetu liječniku i bolnici smatrao zaista bezazlenim, govori i činjenica da, osim onih najnužnijih stvari, sa sobom nije ponio ništa. Namjeravao je, dakle, obaviti liječnički pregled i što prije se vratiti u svoju župu.

No, stvari su otišle u sasvim drugom i potpuno neželjenom smjeru. Umjesto rutinskog pregleda koji je očekivao, fra Ante je završio u operacijskoj dvorani kojoj se nije nadao. Uslijedila je najprije operacija srca, a nekoliko dana iza toga neočekivano i druga operacija u abdominalnom predjelu tijela. Bio je to šok za njegov ionako narušeni i potrošeni organizam. Iako su liječnici učinili sve što su znali i mogli, fra Antino stanje nakon tih operacija nije se bitno mijenjalo: permanentno je bio «stabilno loše» i samo ga je tanka nit dijelila od onoga što se zove «kraj». I doista, u subotu, na Novu Godinu, «sa životom smrt se sasta» (Uskrsna Posljednica) i dođe vijest: «Svršeno je»!

Umjesto Božića i Božićnih blagdana fra Ante je u ovo Božićno vrijeme proslavio svoj Pashalni misterij i svoj Vazam; umjesto Božićne radosti sa svojim vjernicima u Gradcu, providnost je Božja htjela da je doživi s anđelima u nebu; umjesto Božićne propovijedi o Riječi koja bijaše od početka, koja bijaše kod Boga i koja bijaše Bog (usp. Iv 1, 1), umjesto govora o Riječi koja je u Betlehemu «povijena i položena u jasle» (Lk 2, 7), umjesto vjere u Riječ koja visi ovdje na križu, svidje se Bogu Svemogućemu u ovo Božićno vrijeme izdvojiti ga iz naše kolone i u 78. godini života, 60. godini redovništva i 51. godini svećeništva pozvati ga u zajedništvo svojih svetih i proslavljenih u nebu.

Fra Ante Anić rodio se  11. rujna 1933. godine u Slivnu od oca Ivana i majke Ljube rođ. Glibotić, koji mu na krštenju (19. rujna 1933) dadoše ime Milan. Budući da je selidba i odlazak s rodnog praga jedna od tužnih karakteristika Imotske krajine, iz koje su pojedinci i cijele obitelji nepovratno selili i odlazili s kartom samo u jednom smjeru – nekad milom, često silom a najčešće iz potrebe – tako je i Milan, još kao dječak, zamijenio rodne dvore i slivanjsku Žlibinu sa slavonskom ravnicom. Slavonija, pričao mi je jedne prilike u samostanu u Zaostrogu, široka, zlatna, plodna i rodna, primila me kao majka. Ali ipak, pola duše mi je u ravnici živjelo, a pola duše za Slivnom plakalo. U Iloku je završio osnovno školovanje (1942.-1946.), a srednje, kao sjemeništarac, u Sinju (1946.-1954.). Godine 1951. (14. srpnja) je stupio je u novicijat na Visovcu, gdje je dobio franjevačko ime – fra Ante i gdje je godinu dana kasnije (15. srpnja 1952.) položio prve redovničke zavjete. Doživotne redovničke zavjete dao je na Svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM u Makarskoj, 8. prosinca 1957., te se tako odlučio potpuno za franjevački poziv za cijeli svoj životni vijek. Teologiju je studirao na KBF-u u Zagrebu (1956.-1960.) i na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1960.-1961.). U Makarskoj je zaređen i za đakona (19. prosinca 1959.), a u Imotskom, 3. srpnja 1960., za svećenika. Mladu misu proslavio je tjedan dana kasnije, 10. srpnja 1960., u svom rodnom Slivnu.

Svećenički život nije trčanje na sto metara. To je maraton koji počinje odmah nakon Mlade mise i traje cijeli život. Bilo je tako i sa fra Antom. Odmah nakon Mlade mise uslijedio je njegov svećenički i pastoralni maraton u domovini i inozemstvu. Jer bijaše intelektualno potkovan, duhovno zreo i karakterno jak trčao ga je gordo, časno, neumorno i dostojanstveno. Do kraja života, do same smrti, kad je utrčao u Vječnost.  Osim jedne godine, kad je bio osobni tajnik oca Provincijala (1964.-1965), fra Ante je cijeli svoj svećenički radni vijek proveo u pastoralu. Započeo je kao župni vikar u Sinju (1961.-1964.), a potom kao župnik u: Otoku kraj Sinja (1965.-1967.), Čvrljevu (1967.-1970.) i Lovreću (1970.-1973.). Nakon toga uslijedila je njegova dušobrižnička epopeja za hrvatske vjernike u Njemačkoj. Najprije u Rosenheimu (1973.-1974.), gdje je utemeljio Hrvatsku katoličku misiju, a potom u Bonnu (1974.-1982.) i najzad u Kölnu (1982.-1986.). Poslije trinaestogodišnjeg rada i mara u Njemačkoj ponovno se vraća u domovinu te postaje župnik u Podbablju (1986.-1991.), a nakon toga u Gradcu n/m (1991.-2011.). Župnička služba u Gradcu, u kojem je proveo najveći dio svoga svećeničkog i pastoralnog života, punih dvadeset godina, bila je njegova posljednja pastoralna i životna dionica.

Prošle godine, na Svetkovinu Presvetog Srca Isusova, fra Ante je u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, zajedno sa četvoricom svojih kolega, proslavio svoj Zlatni jubilej – 50 godina svećeništva. U toj svečanoj prigodi njemu i njegovim kolegama rekao sam: «Draga braćo svečari! Kad ste pred 50 godina iz ruku biskupa zareditelja primili svećeništvo, bili ste tada mladi i niste mogli sagledati ono što će iza toga doći ni kamo ćete poći. Poput Abrahama mogli ste tek vjerovati da je Bog s vama nešto naumio, da on s vama nešto hoće i namjerava, da vas zove Crkva i treba Provincija. Niste vi bili proroci ni proročki sinovi da ste mogli predvidjeti što će sve doći i uslijediti; niste znali ni ljude kojima će vas vaš redovnički poglavar poslije ređenja poslati. Ukratko: niste znali što vas čeka. A ipak ste se odvažili i pošli. Božji pogled počinuo je na vama; na usta svoje Crkve i glasom vašega srca on vas je pozvao – jer taj nedokučivi Bog zove kad hoće i kako hoće i, što je najvažnije, on zove koga hoće. I vi ste se odazvali. Imali ste povjerenja u Gospodina…Iako možda uvijek niste bili svjesni vašega cilja i dometa, iako niste uvijek vidjeli ploda vaših ruku i učinka vaših molitava – jer niste možda uvijek poželi ono što ste s ljubavlju posijali – ipak i u takvim okolnostima vi ste bili, kao i apostol Pavao, «izabrano Božje sredstvo pred narodima»; bili ste glas što govori u Božje ime, bili ste ruka što piše po Božjem kazivanju ()», rekao sam tada. I nastavio: «() Ne znate dokle ćete još putujući ovom zemljom ispunjati Božji nalog; može još dugo potrajati, a može se i brzo dovršiti (…). Kao i onda, i danas ste slabi i bespomoćni. Bit ćete možda još i više, jer sa svakim novim danom vi ne postajete samo zreliji i još iskusniji, nego u svakom novom danu stariji i slabiji. Duh je, istina, spreman i vjera je stamena, ali tijelo je slabo i snaga popušta. A poznato vam je da zemlja koja je odavno već zasađena ne umnaža stalno svoj rod (…)».

To što sam rekao tada, i danas tako mislim. Fra Antine kolege još putuju ovom zemljom i može im to još dugo potrajati: dao im Bog da tako i bude. Ali  njemu se, evo, nakon toga «brzo dovršilo».

Braćo i sestre! Svećenički poziv nije lagan. On je težak, mukotrpan i specifičan. To nije zvanje kao ostala zvanja. To je poziv u kojemu je Bog glavni režiser. Zato svećenik nije filozof, jer on malo haje je li svijet napravljen od vode ili vatre. On nije starozavjetni svećenik, jer ga u hramu nisu pomazali nadobudni čuvari svetih knjiga i predaja; nije kralj ni moćnik, jer nema ni krune ni žezla, ni vojnika ni podanika; nije prorok, ali je, kao i prorok, spreman umrijeti za svoga Boga, za svoju Crkvu i za svoj narod. Svećenik je čovjek bez oružja, bez bogatstva i nadarbina, a najčešće i bez sljedbenika. On je, kako rekoh, glas što govori u Božje ime; on je ruka što piše po Božjem kazivanju.

Što je sve kroz 50 godina fra Antina svećeničkog života i djelovanja Božji glas preko njega izgovorio i ruka njegova ispisala, samo Bog zna. Ali ono što mi znamo i možemo, to u ovom molitvenom, bratskom, svećeničkom, rodbinskom i prijateljskom oproštaju od fra Ante činimo; i sa srcem punim zahvale kažemo: Blagoslovljen Bog u vijeke!

  • za fra Antine roditelje, za njegova oca Ivana i majku Ljubu, koji mu dadoše život, koji ga odgojiše, koji ga svećeničkim putom uputiše i svojim roditeljskim molitvama pratiše – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za sve fra Antine odgojitelje i profesore, za biskupe i redovničke poglavare, za sve njegove iskrene prijatelje i dobročinitelje koji su mu bili potpora na njegovu putu i u njegovoj svećeničkoj službi – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za brojnu dječicu koju je krstio, koju je krštenjem na božanski život uzdignuo i božanskim životom obogatio – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za mnoštvo djece koje je tijekom njegova 50-godišnjeg dušobrižništva upoznao, kao majka ih volio i kao otac odgajao; za mnoštvo djece koje je kao anđele u bijelim haljinama za Prvu svetu pričest pripremio i za sakrament Krizme poučio – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za stotine propovijedi koje su njegove usne izgovorile i brojne kateheze koje su njegove ruke za vjernički narod napisale; za sve pažljivo birane i odmjerene riječi koje su poticale, dizale i hrabrile, poučavale, mirile i gradile – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za njegove ruke koje su se bezbroj puta u vis podigle da bi brojne blagoslovom Božjim obdarile, da bi ih u sakramentu ispovijedi od grijeha odriješile i s Bogom pomirile – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za sve svete Mise koje je prinosio i Tijelom Kristovim vjernike svoje hranio – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za brojne mladiće i djevojke koje su njegove ruke po sakramentu ženidbe u sveti bračni savez sjedinile – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • Biti svećenik ne znači staviti na sebe jednu odoru izvana, nego stotine tuđih muka iznutra. Za sve ranjene, slomljene i sve potrebne koji su kod njega po utjehu dolazili i od njega se duhovno jači i krepkiji, sretniji i mirniji svome domu i u život vraćali – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za sve umiruće koje su njegove ruke pomazale, za raj ih pripravile i na onaj svijet ispratile – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • za svu ljubav koju je pokazivao i pažnju koju je poklanjao; za njegovo Bogoljublje i čovjekoljublje, za njegovo rodoljublje i nepokolebljivo domoljublje; za milijun njegovih malih i vrijednih stvari koje su nama nepoznate, ali su u Božjem srcu pohranjene i u dlan njegove ruke upisane – blagoslovljen Bog u vijeke!
  • Blagoslovljen Bog u vijeke po svome vjernom sluzi, franjevcu, svećeniku i župniku, fra Anti Aniću!

U ovoj prigodi izražavam iskrenu zahvalnost Ocu Nadbiskupu, dr. Marinu Barišiću koji je predvodio ovu Misu zadušnicu i uputio nam svoju pastirsku riječ. Više od polovice svoga svećeničkog života i pastoralnog djelovanja fra Ante je proveo u Vašoj i našoj Nadbiskupiji splitsko-makarskoj. Poznato mi je da Vas je kao svoga Nadbiskupa cijenio i poštivao, da je Vaše riječi uvijek uvažavao i Vaše pastoralne smjernice i odredbe vjerno provodio. Osim toga, hvala Vam, Oče Nadbiskupe, na pažnji i ljubavi koju ste i Vi osobno uvijek imali prema fra Anti. Ona je uvijek bila iskrena, vidljiva i prepoznatljiva. Takvu je i danas iskazujete. Hvala Vam od srca!

Zahvaljujem također i braći u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu, na čelu s gvardijanom fra Slavenom Milanovićem Litrom, koji su fra Antu svakodnevno posjećivali u bolnici Rebro. Zahvaljujem i č. s. Jeleni Lončar koja je također fra Antu često obilazila i bila mu pri ruci u njegovim potrebama.

Dok izgovaram riječi zahvale, istodobno izražavam i iskrenu sućut fra Antinoj bližoj i daljnjoj rodbini i prijateljima; njegovoj rodnoj župi Slivno i svim župama i misijama u domovini i inozemstvu u kojima je fra Ante brižno i uzorno djelovao; osobitu sućut izražavam vjernicima u župi Gradac n/m gdje je fra Ante bio dugogodišnji župnik. Uvjeren sam da će kod vjernika dugo živjeti sjećanje na njegov život i njegovo svećeničko djelovanje u toj župi.

Dragi naš fra Ante. Hvala Ti na uzornom služenju Bogu, katoličkoj Crkvi i svom hrvatskom narodu. Bog koji je dobro, samo dobro, jedino dobro i najveće dobro oprostio sve slabosti Tvoje i nagradio sve kreposti Tvoje. Danas ga molimo da otpočineš u Njemu. Amen!

.

Fra Ivica Omazić, gvardijan, izrekao je riječi oproštoja u ime braće iz samostana i samostanskog okružja Zaostrog:

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, mnogopoštovani o. Provincijale, braćo svećenici, ožalošćena rodbino, braćo i sestre.

Dragi naš fra Ante, kada si se 11. prosinca uputio u Zagreb nitko nije ni pomišljo da se više nikada nećeš vratit na svoju župu među svoje Gračane, s kojima si živio i kojima si navještao Riječ Božju gotovo 20 godina.

Na Novu godinu učinio si zadnji korak na ovoj zemlji, od nas te je rastavila smrt. Ona ne pita jesi li pripravan ili ne, ona ne gleda jesi li mlad ili star, siromašan ili bogat, jesi li tužan ili žalostan, ne zna za samilost, ona nema milosrđa, s njom se ne da pregovarati.

Ona nas uvijek podsjeća da ovdje na zemlji nitko od nas nema trajno boravište, nego da trebamo svoju kuću izgraditi na temelju vjere.

Fra Ante je to znao i toga bio svjestan, pa se do zadnjeg trenutka svoga života posvetio pastoralnome radu. Kao svećenik nije mislio na samog sebe, na život koji je gubio, nego na to kako darovati svijetu Božji život.

Nitko osim Boga jedinoga ne poznaje pravi život jednog svećenika. Malo tko može zamisliti boli i muke, nutarnje borbe i nevolje, žrtve i odricanja s kojima se fra Ante kao svećenik susretao.

U šezdesetoj godini redovništva i pedeset i prvoj godina svećeništva župa je postala tvoja obitelj na kojoj si proživio mnoge boli i velike radosti. Mali broj tvojih prijatelja s kojima si bio najbliži znaju samo dio onoga s čim si se susretao.

Ovih dana dok sam bio u blagoslovu obitelji mnogi su se raspitivali o tebi, o tvom zdravstvenom stanju i govorili mi o tvojim dobročinstvima koja si im učinio. Bio si na raspolaganju svima, služio si svima, ali si samo bio Kristov sluga. Mnogi vjernici na te su gledali s oduševljenjem, rado su te susretali i obraćali ti se.

U ovom trenutku ovozemaljskog rastanka želio bih naglasiti nekoliko tvojih dobrih ljudskih i fratarskih osobina, za koje će te dobri Bog zasigurno nagraditi.

Dragi fra Ante, mnogi će te pamti kao svećenika koji je do zadnjeg trenutka svoga života požrtvovno radio na župi, kao ispovjednika koji je za svakoga uvijek i u svakom trenutku imao vremena, kao čovjeka molitve, čovjeka koji je na poseban način bio pobožan prema BDM i sluzi Božjemu Ocu Anti Antiću čiju si sliku držao na oltaru i molio se da što prije bude proglašen blaženim i svetim.

Dragi fra Ante, bio si čovjek vjere, kad svoju vjeru i svećeništvo nije bilo lako pokazati i za njega svjedočiti.

U ovom tužnom času rastanka ne preostaje nam ništa drugo nego reći: Hvala. Hvala Bogu što nam je dao ovako uzorna čovjeka, kršćanina, rodoljuba, franjevca i svećenika. Počivao u miru Božjem.

.

Fra Rafael Begić, župnik u župi Slivno, u svih župljana, oprostio se od fra Ante slijedećim riječima:

Želim se oprostiti od našeg fra Ante u ime njegove rodne župe Slivno. Naše Slivno nema izvora voda ali naše Slivno imalo je i ima plemenitijih izvora, izvora duhovnih svećeničkih i redovničkih zvanje, jedno od tih zvanja bio je i naš fra Ante Anić. Fra Ante je bio agilni dušobrižnik.

U Njemačkoj, u Rosenheimu prvi je pokrenuo misijski – župski list pod naslovom “Pišem Ti, piši mi”. To je nastavio i u Bonnu i u Kolnu. Fra Ante je bio pravi imotski tip čovjeka; uvijek u pokretu, uvijek na poslu. Pokazivao je slivanjski karakter; kad je nekome nešto obećao to je u tančine ispunio. Imao je naglašenu rodoljubnu crtu; prije Domovinskog rata on je kontaktirao s dr. Tuđmanom.

Fra Ante je znao za svoju bolest ali sebe nije žalio, ostao je župnikovati do svoje smrti.

Fra Ante je ostavio primjer nama svećenicima kako se treba žrtvovati u svom svećeničkom radu.

U ime svoje, u ime don Vlade Mikruta, don Ivana Lendića i u ime svih Slivanjaca i Slivanjki izražavam iskrenu sućut obitelji fra Antina pok. brata Petra, obitelji brata Ivana, njegovim sestrama Marici i Ljubici s njihovim obiteljima, svoj rodbini i prijateljima.

Počivao u miru Božjem!

.

Fra Ivan Jukić uputio je riječi oproštaja u ime svećenika, časnih sestara i vjernika iz Slivna:

Preuzvišeni oče biskupe, poštovani oče provincijale, braćo svećenici, časne sestre, dragi vjernici, dragi naši Slivanjci!

Dopustite mi oprostiti se od našega fra Ante s nekoliko riječi u ime svećenika slivanjaca, časnih sestara i naših vjernika slivanjaca.

„Izbavi me, Gospodine, od čovjeka zlobna, zaštiti me od čovjeka nasilna: od onih koji pakosti u srcu smišljaju i čitav dan začinju kavge. Kao zmije bruse jezike svoje, pod usnama im je otrov Ijutičin. Oholice mi potajno nastavljaju zamku, užetima mrežu pletu, kraj puta klopke mi stavljaju…. Poslušaj, Gospodine, krik molitava mojih; …………… u dan boja zakloni mi glavu. ” ( Ps 140 )

Dragi fra Ante, ova citirana molitva iz psalma 140. bila je, uvjeren sam, tvoja životna molitva, koju si molio svakoga petka, a mislim i svakog dana, osobito dok si bio du­šobrižnik u inozemnoj pastvi u Njemačkoj. Najčešće sije molio u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Kolnu, gdje si izvrsno pastorizirao hrvatske vjernike, bilo migrante bilo emi­grante. Znamo da se to nije sviđalo Udbinim sinovima. Nisu mirovali dok te nisu upu­tili doma u Hrvatsku, u diktaturu proleterijata. Na žalost, Udba je znala za doušnike izabrati i između pokojega velikog Hrvata iz redova katoličke elite. Znala je Udba da si bio i na sprovodu pok. Bruna Bušića 1978. u Parizu. Znala je Udba, jer je ona sve organizirala, da Bruna nisu ubili Srbi nego, na žalost, Hrvati. Tko seje u ono vrijeme usudio moliti za ubijene Hrvate ili za njima proliti suzu, bio je proskribiran kao nepri­jatelj naroda. Kad su te vratili u Domovinu, Udba ti ni dalje nije dala mira. Zašto? Jer ti je Domovina bila u srcu i u inozemstvu i u tuzemstvu.

Kao što je nekoć bio klevetan sv. Jeronim u Rimu, tako su i tebe klevetali izrodi hrvat­skog naroda, Udbini sinovi. Znamo daje Jeronim veličina, koja je, unatoč podvalama i kleve­tanju, nastavila raditi za stvar Božju, prevodeći Sveto pismo na latinski i živeći po riječima Svetog pisma. I ti si, fra Ante, unatoč podvalama i protjerivanju iz Njemačke nastavio raditi u župama Podbablje i Gradac /na moru za stvar Božju. Bio si najstariji župnik naše Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja. Ništa te nije moglo smesti glede rada za rast kraljevstva Božjeg i promicanja domoljublja. Prkosio si i Udbi i svojim godinama. Zato ti neizmjerna hvala koju izričem u svoje ime, u ime si i vanjskih svećenika i časnih sestara te vjernog i uvijek Domovini odanog sli vanjskog puka.

Poslije dugotrajnoga i zanosnog rada na njivi Božjoj zaslužio si odmor. Za Boga i Hrvatsku dogorio se u svojoj bolesti poput svijeće. Neka ti dobri Bog dade vječni pokoj, a naša (^livanjska) i hrvatska zemlja, koju si volio bez pridržaja, tvome tijelu bude odmor do Sudnjega dana. Doviđenja u vječnosti, dragi naš slivanjski domoljube!

.

Antonia Anić, u ime rodbine, uputila je ove oproštajne riječi:

„Evo ti pišem“, zvao se vjerski bilten kojeg si pokrenuo u svojoj misionarskoj službi u Njemačkoj. Pisao si, striče, vjernicima, nama ovdje i iseljenoj Hrvatskoj, uvijek ih podsjećajući da ne zaborave svoje svetu Crkvu, svoju obitelj i svoj hrvatski narod.

Evo sada mi tebi pišemo ili bolje reći čitamo. Okupljao si vjernike oko sebe, a mi smo se sada okupili oko tebe.

U svojim propovijedima često si se obraćao Hrvatima, raspršenima po cijelom svijetu, upućujući kako treba živjeti izvan domovine, da uvijek budu vjerni Bogu, Majci Božjoj, svetoj Crkvi, naglašavajući da im misli uvijek budu uz njihove roditelje, njihove obitelji, djecu koji su ostali u Hrvatskoj i koji toliko misle na njih.

Kao hrvatski misionar upućivao si molbe VDR-u da ti dopuste na par minuta da progovoriš svojim vjernicima, ali uzalud. Tek dvaput za Božić i jednom za Uskrs uspio si održati prigodno razmatranje preko valova te radio stanice.

Osim vjerskih pouka, često si vjernike informirao o radničkim i socijalnim pravima kao i o iseljeničkoj problematici. Kada su hrvatski vjernici u manjim ili većim skupinama odlazili izvan granica Domovine, bio si svećenik da bi mogao izbliza izliječiti im dušu, spašavati savjest, čuvati u njima čovjeka, čovjeka vjernika i čovjeka Hrvata. Povratkom u domovinu nastavio si s istom energijom.

Mogli bismo, striče, o tvojoj službi, ljubavi prema Bogu, ljudima i domovini govoriti satima, ali uskoro će noć, a ti nastavi svoj san. Slivnjaci će vjerujemo čuvati sjećanja na tebe, a mi obitelj uspomenu na tebe, tvoju ljubav, dobrotu i plemenitost. Iako si pripadao Franjevačkoj obitelji, bio si i dio naše obitelji, što nas ispunjava velikim ponosom.

Hvala ti za život koji si živio služeći Bogu, vjernicima, obitelji i domovini. U nama nikada nećeš umrijeti, ti nas i sada čuješ. Na svaki dan Nove godine na poseban način bit ćeš u našim molitvama i našim srcima.

Dragi naš striče, još jednom ti velika hvala za svu ljubav kojom si nas ispunjao. Počivao u miru Božjem.

.

Gđa Mirjana Korljan oprostila se od fra Ante u ime župljana župe Gradac:

Skoro dvadeset godina aktivnog rada u župi Gradac je puno. Fra Ante je krajem studenoga rekao „Odlazim na kratko vrijeme, mijenjat će me kolega župnik iz susjedne župe ili fra Vlado Tadić. Fra Ante je planirao skori povratak i nastavak rada u župi Gradac, ali stara narodna kaže: „Čovjek snuje Bog odlučuje“. Nakon nešto više od mjesec dana Bogu se svidjelo da ga pozove u svoje dvore.

Dragi naš fra Ante, na kraju tvog ovozemnog života, u ime župljana župe sv. Mihovila, veliko HVALA.

Hvala za sve duhovno što si nam dao. Hvala na neumornom radu oko obnove crkve sv. Mihovila.

Hvala za zajedničke radosne i žalosne trenutke u kojima si bio s nama. Hvala za krštenje djece, hvala za vjenčanja naših mladih. Hvala za dostojanstveni ispraćaj naših vjernih mrtvih. Hvala za vjersku pouku naše djece.

Hvala za oštre riječi kritike kad ste se osjetili da smo mlaki u ispovijedanju vjere. Hvala za ukupni aktivni rad ne samo oko crkve, već za svaku lijepu riječ upućenu mještanima, turistima, strancima i domaćima.

Posebno hvala za materijalnu i duhovnu pomoć tisućama prognanih i izbjeglih koji su našli privremeni dom u župi Gradac. Strepili ste da će njihovim odlaskom crkva ostati poluprazna. Bog je blagoslovio vaš trud i bili ste sretni kad su nove klupe u crkvi, koje ste vi nabavili, bile i dalje pune.

Nismo se u svemu uvijek slagali kad se te nas kritizirali, ali neizbrisiv trag za vrijeme Vašeg pastoralnog rada u župi Gradac ostaje trajno pozitivan.

Osobno smo se upoznali na dan Vašega preuzimanja župe od fra Stipe Nimca, a rastali nakon posljednje nedjeljne mise u Gradcu, krajem studenoga prošle godine. Bili smo prijatelji, surađivali smo poslovno. Bili ste mi duhovnik kao i ostalim župljanima koji Vas danas ispraćaju sa žaljenjem i tugom. To je ljudski. Bog kome ste vjerno služili u ovomzemaljskom životu neka Vam podari vječnost među odabranima svojim. Neka Vam ona bude vječna kuća do uskrsnuća.

U ime župljana župe sv. Mihovila i svoje osobno – zbogom.

.

Oproštajni govor fra Zorana Kutleša, gvardijana, župnika i Imotskog dekana:

Kao gvardijan ovoga samostana i dekan Imotskog dekanata želim se s nekoliko riječi oprostiti od našega pokojnog fra Ante Anića.

Već smo čuli da je fra Ante rođen u Silvnu te je tijekom svoga pastoralnog rada djelovao u dvije župe Imotske krajine (Lovreć i Podbablje). Fra Antu smo poznavali kao zauzetog radnika na njivi Gospodnjoj, kao samozatajnog redovnika, ali i kao velikog domoljuba. Ljetos mi reče: „Gvardijane, imam vrijednih knjiga koje želim darovati biblioteci imotskog samostana.” Iz razgovora s njime dobio sam dojam da se želi nakon dugogodišnjeg pastoralnog djelovanja pridružiti samostanskoj obitelji u Imotskom i ovdje provesti preostale dane svoga života.

Dragi fra Ante, nadali smo se i veselili da ćeš biti član naše samostanske obitelji. Tvoja nas je smrt zatekla i iznenadila. Nismo stoga imali mogućnost da ti zaželimo dobrodošlicu u ovaj samostan, ali su sinoć fratri iz samostana i samostanskog okružja dočekali tvoje zemne ostatke i preporučili te dobrom i milosrdnom Bogu kojemu si služio cijeloga svoga života.

Opraštam se od tebe u ime svih fratara iz samostana i samostanskog okružja te u ime svih svećenika imotskog dekanata.

Počivaj u miru Božjem!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here