Imotski je oduvijek bio pojam. Nikada to nije bio isključivo naziv grada ili, u širem kontekstu, oznaka za geografsku određenost čitave Imotske krajine. Doduše, takvo što i ne bi bilo pogrešno, ali svakako bi bilo siromašno, usko, tijesno, nedovoljno i uobičajeno, a sve to Imotski nipošto nije. Imotski je oduvijek bio pojam ne samo Imoćanima i onima koji se takvima osjećaju, nego i mnogim drugima. Imotski je oduvijek bio pojam koji je svoje temelje gradio na mnogo široj sveobuhvatnosti, od one uobičajene koja bi bila vezana isključivo uz geografske oznake i okvir podneblja. Imotski je sve ono slobodarsko, vjerno, širokogrudno, istinosno, moralno, ali i sve ono snalažljivo, rodijačko, kumovsko i prigodno što se može pronaći u našem čovjeku. Zato prema Imotskom i Imoćanima nitko nije usputni i nezainteresirani promatrač. Budimo pošteni do kraja pa priznajmo i sebi i drugima: Imotski i Imoćane ili vole ili ne vole jednakim snagama. Tu sredine nema, jer nikome nije svejedno da bi na taj način mogao ostati neodlučan. Upravo u tome stoji naša prednost u odnosu na sve ostale. Nismo ništa bolji, ni lošiji od drugih, ali teška nas je povijest naučila da budemo sposobniji od drugih i da imamo veće srce, čak i od onih nacrtanih u dječjim slikovnicama. Upravo o tome govori ovaj tekst. Kroz tri male priče koje se na direktan i indirektan način tiču Imotskog, a koje su se dogodile u relativno kratkom vremenskom periodu, pokazati ću imotsku prigodnost, imotsko srce i imotsku dušu.
Priča prva – Antun Vrdoljak
Kada je ministar branitelja Predrag Matić najavio odluku o objavi Registra branitelja, mnogo se medijske prašine podiglo oko te njegove odluke. Mediji su stvarali tenzije, nabrajajući razloge za i protiv te odluke, ali ministar Matić je ostao dosljedan i nepopustljiv, ostavši pri svome stavu da će ta objava registra biti na ponos svakome onome koji je makar i jedan dan proveo u obrani domovine, bilo u borbenom, bilo u neborbenom sektoru. Po objavi registra, dežurni medijski dušobrižnici pronašli su i nekoliko zanimljivih imena kojima su pojedinačno zbrajali i oduzimali dane provedene u obrani domovine. Jedno od takvih, medijima posebno zanimljivih imena, bilo je i ime Antuna Vrdoljaka. Vrdoljak je poznati filmski redatelj i producent, koji je svoju slavu i poznatost stekao ponajprije u okvirima bivše države, režirajući neke od najpoznatijih partizanskih filmova, koji su na području Jugoslavije stekli kultni status. Dolaskom višestranačkog sustava i demokracije, Vrdoljak se aktivno uključio u političke vode pod okriljem HDZ-a. Ostavio je kameru i scenarije, a posvetio se politici i sportu, u koji je bio toliko uključen da je svojedobno bio čak i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora te član Međunarodnog olimpijskog odbora. I pored svih tih ogromnih dužnosti i zaduženja, Antun Vrdoljak uspio je prikupiti 880 dana u obrani Hrvatske. U borbenom sektoru. Svestran čovjek.
Priča druga – Nora Šitum
Vjerojatno nema onoga koga nije dirnula priča o djevojčici Nori Šitum. Djevojčica je u kratko vrijeme uspjela prikupiti novac za liječenje u jednoj od američkih klinika, čiji je potrebni iznos bio visok, ne samo za hrvatske prilike, nego i za američki dolarski sektor. No, ponovo se na djelu pokazalo i hrvatsko i imotsko plemenito srce. U kratkom vremenskom periodu skupljen je potrebni iznos, iznos za koji u hrvatskom zdravstvenom sustavu ne može dobiti ništa, a u američkom zdravstvenom sustavu može dobiti barem ono osnovno, ono s čime itekako svi računamo – može dobiti šansu. Ponekad je šansa zapravo jedino ono što je potrebno i dovoljno. Nora je morala prijeći ocean da dobije svoju šansu. I Imoćani su sudjelovali u prikupljanju financijske pomoći, svatko koliko je mogao u ovom gospodarski uništenom prostoru. No, svi su željeli pružiti Nori ono osnovno – pravo na šansu! Još jednom je imotsko srce pokazalo svoju veličinu.
Priča treća – fra Vjeko Vrčić
Ponekad nam se čini da neke osobe poznajemo od svojih najranijih dana, da su one uvijek tu i da godinama šire svoj optimizam, ljubav i čovječnost, makar svojim pukim prisustvom. Jedna od takvih osoba je i imotski franjevac fra Vjeko Vrčić koji je nedavno svečanom misom proslavio 75 godina služenja Bogu i vjerničkom puku. A koliko ga taj vjernički puk voli i poštuje, najbolje je pokazala prepuna imotska crkva sv. Franje, koja je dugotrajnim pljeskom iskazala svoju ljubav prema fra Vjeki i prema onome što je uradio i radi čitav svoj život za Imotski i Imoćane.
Tri priče. Tako različite i tako slične. Tako svojstvene Imoćanima. Tako snažne i tako emocionalne. Tako poučne i tako opominjujuće. I zato nas vole. I zato nas ne vole. I zato je Imotski oduvijek bio pojam. I puno više od toga…
Ante Juroš
