Sretna sam zbog ljudskog napretka u bilo kojem smislu. Obožavam internet. Omogućuje mi da zovem ljude koje volim, a koji su razasuti po cijelom svijetu.

Vidim ih. Hallooo. Mogu biti s njima na nekim važnim događanjima. Vidjeti im lice, oči. Hvala Bogu.

Imaju i pisma svoje čari, ali ja sam vizualan tip. Kao takvoj, instagram mi predstavlja zadovoljstvo kad gledam lijepo obučene ljude koji putuju, rađaju, smiju se i kuhaju. Predivno. Danima bih mogla gledati slike s putovanja i deserte spremljene na način na koji ja to nikad ne bi napravila s ovih mojih 10 šlampavih prstiju.

Profili s dušom su moja emotivna hrana kad sam u niskom startu, kad imam PMS ili nemam inspiracije. Divno sam to posložila. Pratim ljude koji me motiviraju, nešto rodbine i prijatelje od kojih su mi neki motivacija, a neke trebam gurati. I ja sam nekad njima motivacija, a nekad guraju i oni mene.

Jednom davno sam imala više prijatelja (živih), pratitelja i ljudi koje ja pratim. U tom periodu sam upoznala sav lažni sjaj interneta. Imala sam “prijateljicu” koja bi me satima gnjavila na telefon o tom kako joj je loše u braku, kako se tajno viđa s nekim likom i za par minuta nakon toga bi postavila sliku s mužem i heštegom #volimštosevolimo.

A brate sestro, čemu to? Zbog sela? Zbog lajka? Zbog čega? Ne pričam o tom da trebaš staviti na društvene mreže da imaš ljubavnika, al’ nemoj stavljati ni da voliš muža. Kad ne voliš. I kad ti ide na jetru. I kad plačeš jer ti ljubavnik nije pisao cijeli dan. Nemoj.

Zbog instagrama sam imala i iskrivljeno mišljenje o majčinstvu

Smatrala sam se #nemajkom. Instagram mame sve postižu. Kuća im uvijek blista, one su tip-top dotjerane, a djeca su im najbolja na svijetu. #zaista? Postoje li žene i djeca koji tako žive i funkcioniraju? Ne bih rekla. Djeca su musava, plačljiva, imaju grčeve, imaju skokove u razvoju. U početku. Kasnije traže razgovor. Puno razgovora. Traže sebe i testiraju tebe.

Ako si odgovoran roditelj nema šanse da za 24h stigneš odraditi sve i pritom biti naspavana i sređena. Kuću neću ni spominjati. Slavim jutra kad je Marta zdrava i u vrtiću, a ja radim popodne. Mogu očistiti stan, mogu skuhati ručak i mogu se istuširati za posao. Mogu se i našminkati. Veselju mome kraja nema.

Hvala Bogu na internetu, ponovno. Kad moram odraditi nešto dam Marti da pogleda crtić. Jedan, dva… I ne osjećam grižnju savjesti iako me bombardiraju upozorenjima kako to nije dobro za razvoj dječjeg mozga.

Moja generacija je odrastala bez interneta. I s te strane sam jako zahvalna. Da je bilo interneta sigurno se ne bi zabavljali na klupama u parku, išli bi u klubove samo da se slikamo i na kavama bi svatko bio u svom izmišljenom svijetu.

Pratili bi ljude po instagramu, ne bi išli u grad i nadali se da ćemo sresti tog nekog u koga smo zaljubljeni.

Pratili bi ga kao što sam ja pratila svog bivšeg dečka. Po igralištu jer je bio golman u nekom seoskom klubu ili što ja znam – sjedila bi u gradu uvijek na istom mjestu i nadala se da će proći u svom crvenom kadetu. Jbt, jesam ostarila. Ta auta više nitko ne vozi.

Danas lijepo sjediš doma, sve znaš i sve vidiš. A znaš li zaista? I vidiš li zaista?

U mom selu je muž varao ženu. Doduše, prije instagrama. Kad ga je žena uhvatila na djelu pitao ju je – viruješ li ti meni ili svojin očima?Ona onako sva zbunjena i nesretna rekla mu je – tebi moj čovik.

Žive i danas u braku.

Ljudi se zadužuju zbog instagrama. Čula sam. Žene kupuju skupu odjeću da bi se slikale, pa ju kasnije preprodaju da bi kupile novi komad. Dižu se krediti za destinacije, padaju s krovova zbog slika i na koncu konca – ljudi se ubijaju, stari moj. Dižu ruke na sebe.

Ne zbog instagrama, tamo su lijepo živjeli. Ubijaju se jer ne vide smisao kad ugase internet. Iza nasmijane slike s 10 000 lajkova u dubini sebe su prazni i tužni.

Nemaju s kim razgovarati. Boje se. Proživljavaju traume. I izgleda kao da se to nikog ne tiče. I ne tiče. Svi zure u ekrane.

Ljudi na prvim dejtovima zure u ekrane, ljudi na sprovodima zure u ekrane. Žene na porodima zure u ekrane. Moj bivši muž je zurio u ekran kad smo išli prvi put vidjeti dijete na 4D ultrazvuku. Doktor nije mogao sebi doći kad je vidio da džabe objašnjava gdje su joj ruke, a gdje noge i što trenutno radi.

Ekran nas spaja i razdvaja. Na nama je da odaberemo njegovu svrhu. Ako izlaziš, rađaš, putuješ, udaješ se samo zbog lajka, živiš li zaista?

Ne dopusti da te lažni sjaj instagrama uvjeri da ne vrijediš. Lako se namontirati s polja, treba se srediti iznutra. U svijetu lažnog sjaja budi iznimka. Pričaj s čovjekom do sebe, pomozi čovjeku do sebe. Ne onom u Kini, Japanu, Urugvaju. Onom do sebe.

Teško je gledati goli život, teško je živjeti goli život, ali je predivno. Zagrljaj, iskren osmijeh, iskreno “tu sam”, poljubac i klupicu u parku ne može ništa nadomjestiti. Internet nije toliko napredovao. I neće. Na svu sreću.

Ne izlazim više u disko-klubove, ali pričam s ljudima koji idu na ta mjesta. Svi se žale samo na jedno – nema više opuštenosti, nema zajebancije, nema pozitive.

Svi se slikaju, postavljaju na društvene mreže i ostatak večeri provedu prateći broj lajkova i broj ljudi koji su vidjeli story.

A story iz izlaska u kojem se čuje samo buka nikom nije zanimljiv i samo ga preskaču. To znam. Provjereno.

Kome je bitno to što se ti zabavljaš? Ruku na srce da se zabavljaš mobitel ti ne bi pao na pamet.

Ima i ona stara – što manje ljudi zna da si sretan, duže ćeš biti sretan. Pa budi sretan. Ne budi rob društvenih mreža.

Nek’ ne ide, nek’ si loše volje, nek’ te ostavio, nek se sve ruši. To je sastavni dio života.

Nema potrebe da glumiš sreću na instagramu. Shvati da živiš samo i jedino u svojoj koži, ne u tuđim očima. Samo fokus na sebe.

Ako stavljaš 100 slika dnevno jer ti je gušt, to je u redu. Ako stavljaš jednu sliku jer želiš nekome nešto dokazati ili da on vidi, a u sebi se raspadaš, nemoj ju staviti. To je očaj. Očaj ljudi namirišu i preko interneta. Cijeni i poštuj sebe. Brini o sebi. Radi po svom ćeifu.

Zamisli da nestane svih društvenih mreža. Hoćeš li okolo hodati sa svojom slikom i pitati ljude sviđa li im se? Nećeš. Budi svoj izvor zabave i psihoterapije. Uči. Nauči kako da se vrednuješ bez lajka. Nauči da smo svi drugačiji. Nauči da se ne uspoređuješ. Nauči živjeti sadašnji trenutak. Možeš. Svi možemo. I onda na instagram ulaziš da se nadahneš, da pohvališ i da si zadaš novi cilj. I onda nema problema.

Pa što ako imaš koji kilogram viška? Pa što ako imaš mršave ruke? Pa što ako nemaš sisa?

Hu bolan kers.

Piše: Ines Miličević / BLOG: Ines nomad

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here