Goran-Jovic1-800x534Odlični hrvatski fotograf Goran Jović ovih je dana svoju ionako bogatu zbirku osvojenih nagrada dopunio novim vrijednim priznanjem: proglašen je pobjednikom prestižnog Mono Award natječaja u kategoriji fotoreporterstva. Njegova fotka snimljena u Tanzaniji tek je dio osobnog svjedočanstva jednog posve drugačijeg svijeta u odnosu na onaj koji mi poznajemo, a u koji se, prema vlastitom priznanju, uvijek rado vraća.

Upravo zbog tih vrijednosti u kojima se isprepliću empatija i profesionalnost, fotografija i tradicija, suvremeni svijet i bijeda, kratko smo razgovarali s Jovićem. Nije pritom bila riječ samo o nagrađenoj fotografiji (o čemu smo izvještajno nekidan pisali u članku posvećenom upravo međunarodnom uspjehu Gorana Jovića) ili općoj vrijednosti priznanja, nego itekako i percepciji svijeta u koji povremeno zalazi.

Kako je nastala pobjednička fotka s Mono Awardsa? Kojim povodom ste uopće išli u Afriku i u konačnici dobili priliku snimiti fotografiju koja je osvojila nagradu?
Fotografija je dio reportaže o narodima Tanzanije, a cijeli serijal sam objavio na svojoj internetskoj stranici. To je priča o klincima koji za vrijeme školskog odmora čekaju hranu. Malo kukuruzne kaše je za mnoge zapravo jedini razlog dolaska u školu. Teško je gledati 300 klinaca koji se međusobno naguravaju da bi dobili to malo hrane dok ih u isto vrijeme učitelji šibom tjeraju u red. Bio je to povratak u Tanzaniju nakon što sam 10 mjeseci prije fotografski volontirao za jednu udrugu. Prvi odlazak je učinio da se uvijek iznova vraćam na taj kontinent, jednostavno ga zavoliš ili zamrziš, nema sredine.

Putujete li često na takva daleka i egzotična mjesta? Koliko opreme na takvim putovanjima nosite sa sobom?
Dva puta na godinu idem ciljano raditi reportaže na određenu temu, a opreme je na svakom putovanju sve manje. Fizički zahtjevni tereni i teret su problem, pa nastojim nositi samo osnovno. To bi, recimo, uključivalo DSLR tijelo, tri objektiva, pričuvni kompakt, dvije bljeskalice, dosvjetljivač, stativ i solarni paneli za napajanje.

Vaši radovi su mahom portreti, znači li to da ste se gotovo specijalizirali za portretnu fotografiju?
Mogao bih tako reći. Portreti i emocije, prikazati kroz jednu fotku ili seriju fotografija nečiju osobnost, to je ono što tražim i želim postići, da svatko u nekoj fotografiji može pronaći neku svoju priču.

Postoji li netko tko je svojevrsni korektiv onoga što radite, u kome vidite uzora ili mentora, osoba koja Vam savjetima omogućava napredak, bolje fotografije?
Imao sam i imam najboljeg mentora Vedrana Vidaka koji će uvijek iskreno, kao kritiku ili pohvalu, dati opasku za moj rad. To mi je jako pomoglo da uz svakodnevni trud idem korak po korak naprijed i pokušam savladati svjetlo u svim uvjetima.

U karijeri ste dobili priličan broj nagrada za svoj rad. Postoji li neka koja Vas je posebno inspirirala, koju smatrate zaista značajnom u svojoj fotografskoj karijeri?
Svaka nagrada je naravno odličan doseg, no trenutak kad sam dobio informaciju o pobjedi na Fremantle International Portraitu u Australiji 2013. godine mi je vrhunac. ”Rain Boy” i sama priča oko te fotografije čini tu nagradu posebnom. Bio sam na jednoj svečanosti plemena Masai u Aljanemaloku u Tanzaniji i nakon završetka otišao na objed s poglavicom. U jednom trenutku sam vidio nepoznatog dječaka kako kao hipnotiziran gleda u mene, još ni danas nisam siguran je li zbog hrane ili zato što vidi bijelca. Htio sam mu ponuditi nešto svoje hrane, no poglavica me zaustavio, rekavši da klinac mora naučiti poštovati starije. Uzeo sam svoj fotić i napravio fotku “Rain Boy”.

U kojoj mjeri uspjevate potisnuti emocije i profesionalno odraditi snimanje u takvim uvjetima?
Iskreno, ponekad je zaista jako teško, ali vodim se idejom da zadatak reportera nije da se miješa već da prenese poruku.

Web: http://goran-jovic.tumblr.com/
Instagram: https://instagram.com/goran_jovic_footprints/

Izvor: cahayabox.net

goran_cb

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here