ante-taos-190110Često se u zadnje vrijeme pitam što je invalidnost: život ili profesijač Neću navoditi one filozofske teze o tome što je invalidnost, već želim jednostavnim rječnikom običnog čovjeka ukazati na problem koji me u zadnje vrijeme sve više pogađa. Osoba sam sa stopostotnim invaliditetom i trudim se invalidnost živjeti, a ne oplakivati ili, ne daj Bože, iskorištavati. Ipak, gledajući danas odnos pojedinaca prema osobama s invaliditetom i samih osoba s invaliditetom prema invalidnosti, ne mogu ne doći do zaključka da je invalidnost postala profesijom – unosan i dobar posao! Jer, što reći na to kada pojedine osobe s invaliditetom pišu razna srcecjepajuća pisma i s njima obijaju vrata gospodarstvenika i inih dobrostojećih, moleći za pomoć i tako dnevno obiđu 10- 15 njih, sve s istom potrebom. Na taj način skupi se lijepa svota. Kako to nazvati doli unosnim i dobrim poslom!? Možete misliti kako se osjećam kao osoba sa stopostotnim invaliditetom kada mi netko tko se čitav dan „pentra” po skelama i oduzima posao onima koji državi uredno plaćaju porez, bez srama kaže i zapita:

„Ja sam isto kao i ti invalid. Koja su moja prava?” Što da mu kažem osim: ne daj Bože da bi ikada bio invalid! Kakvi smo to mi, voditelji udruga koji smo sebi uzeli za pravo zastupati 490.000 građana u Republici Hrvatskoj koji su osobe s invaliditetom, kada nismo u stanju stvoriti sustav koji će funkcionirati u interesu čovjeka?! Zato smo se pobrinuli da troškovi našega rada budu dobro pokriveni. A nekima i predobro! Pitam vas također, kako gledati na one koji su nekada kupili invalidnost za 5.000 DEM-a (cijena sada je 5.000 Eura!)?! Kakvim imenom takve nazvati, kako ih shvatiti?! To nije ni profesija, to je pljačka nad pljačkama! Kriminal! Uzimanje od onih koji najviše trebaju i to ne jednokratno, već konstantno… iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu… U zadnje vrijeme je u modi i prikupljanje novca putem raznih humanitarnih događanja, ali se uglavnom ne zna niti koliko je novca prikupljeno niti u što je potrošen. Sistem je uglavnom isti: ispričati tužnu priču (što tužnija, to bolja!), osigurati televizijski prijenos, dobiti humanitarni broj i hajde – sirotinjo, pomozi sirotinji!

Nije mi ni na kraj pameti ovdje nekoga prokazivati, reći kako je netko drugi kriv ili kako netko drugi to radi. Želim samo poručiti kako je krajnje vrijeme da se počnemo mijenjati i da svojom promjenom pokažemo da svijet može biti humaniji, transparentniji, socijalno osjetljiviji… da može biti bolji za svakog čovjeka!

 

Piše: Ante Raos, upravitelj Zaklade “Kap za slap”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here