IVAN GABELICA: Hrvatske bi bilo i bez Tuđmana

ivangabelicath230909Ivan Gabelica je osnovnu školu završio u Gornjemu Podbablju, gimnaziju je pohađao u Imotskomu, a završio u Ljubuškomu. Više puta je zatvaran i mučen u zatvoru. Preventivno je lišavan slobode, a ponekad i šišan do gole kože, prije svakoga Titova dolaska u Zagreb. Bio je zagrebački odvjetnik i zastupnik u Hrvatskomu državnom saboru. Sada je umirovljenik i pisac knjige “Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država”…

Opišite nam, gospodine Gabelica, Vaš put od gimnazijalca do karizmatičnoga političkog disidenta.

GABELICA: Od svoje 17. godine borio sam se za nezavisnu hrvatsku državu. To nije delikvencija nego moralna dužnost. Zbog toga sam cio život bio proganjan i u sukobu s jugokomunističkom vlašću. Kao član Tajne organizacije hrvatske inteligencije, skraćeno nazvane “TIHO”, osnovane u imotskoj gimnaziji, 13. studenoga 1957. bio sam kažnjen trajnim isključenjem iz svih srednjih škola, bez prava polaganja privatnoga ispita. Kasnije je ta kazna, zahvaljujući pravnim lijekovima i donošenju blažega zakona, smanjena na godinu dana. Ali u momu slučaju ona je de facto trajala četiri godine. Dana 25. travnja 1959., prije smanjenja kazne, uhićen sam i proveo tri mjeseca u istražnom zatvoru, a onda me je 25. srpnja sudac za prekršaje u Imotskomu kaznio s mjesec dana zatvora i upućivanjem na boravak u koncentracioni logor na nenaseljenomu otoku Sv. Grgur u trajanju od dvije godine. Iz logora sam izišao 25. srpnja 1961.

Krajem kolovoza 1961. u Ljubuškomu sam položio završni razred gimnazije, ali mi nisu dali odmah maturirati jer navodno nisam na vrijeme prijavio maturalni rad. Stoga sam se 1. listopada te godine zaposlio u Biorinama kao pomoćni učitelj. No nakon dva mjeseca, kao politički nepodoban, otpušten sam iz službe. U lipnju 1962. maturirao sam u Ljubuškomu, a na jesen te godine upisao sam se na Pravni fakultet u Zagrebu. Dolaskom na studij nastavio sam se družiti s pok. Brunom Bušićem i širiti hrvatsku političku misao. Zbog te djelatnosti jugokomunistički orijentirani sveučilištarci, u dogovoru s UDBOM, vodili su protiv mene kampanju na fakultetu, a onda sam 6. lipnja 1965. bio na ulici kidnapiran. Udbaši su me strahovito zlostavljali, ruke su mi na leđa vezali lisicama 45 dana, po tri dana i tri noći neprekidno su me ispitivali, za to vrijeme stalno sam stajao na nogama i ništa mi nisu davali jesti. Tukli su me, gazili me nogama, a zatim su me, za ruke vezane na leđa lisicama, vješali o strop tako da sam se samo nožnim palcima dodirivao poda. Nekad je to trajalo po 12 sati. Bolovi su bili nesnosni. Kad sam jaukao, gušili su me ručnikom. Ruke su mi oticale, a lisice su se upijale u njih. Na kraju sam osuđen na godinu dana i četiri mjeseca strogoga zatvora. Preostatak kasne izdržavao sam u Staroj Gradiški, odakle sam izišao 6. listopada 1966. Nakon toga isključen sam s fakulteta godinu dana. Konačno sam ipak uspio diplomirati 30. rujna 1968.

Po diplomiranju zaposlio sam se kao odvjetnički vježbenik u Zagrebu. Ali ni dalje nisam politički mirovao. Dana 18. veljače 1970. u Hrvatskomu narodnom kazalištu davala se je predstava “General i njegov lakrdijaš” Marijana Matkovića, kojom se krivotvori lik Nikole Šubića Zrinskoga. Protiv toga sam organizirao demonstracije u HNK-u i prekinuli smo tu predstavu. Zbog toga je sudac za prekršaje mene i još dvojicu demonstranata kaznio po 60 dana, a petoricu po 50 dana zatvora. UDBA mi je stalno bila za petama i progonila me. U travnju 1974. opet sam, kao politički pogibeljan, izbačen s posla u zagrebačkomu “Gradskom podrumu”. U siječnju 1976. zadržan sam u pritvoru mjesec dana. Kad god su Tito ili neki inozemni državnik dolazili u Zagreb, ili kad se zbio neki izvanredan politički događaj preventivno sam zatvaran. Izdvojit ću samo dva takva slučaja. Početkom srpnja 1972., u vrijeme Bugojanske akcije, pritvoren sam 12 dana. Krajem prosinca 1975. Tito je htio u Zagrebu demonstrativno slaviti Novu godinu. Ja sam bio pritvoren i ošišan pri goloj koži. Jednako je postupljeno s nekoliko stotina hrvatskih intelektualaca. Nekoliko mjeseci nakon Titove smrti počeo sam raditi kao odvjetnik. Više nisam bio zatvaran. U 4-5 političkih procesa besplatno sam branio hrvatske političke optuženike. To sam shvaćao kao oblik svoje političke borbe, zbog čega sam i išao studirati pravo. A onda je došla 1989., kada sam se uključio u osnivanje demokratskih političkih stranaka.

Kolika je tu svijest o pojmovima NDH i ustaštva, a koliki je utjecaj gange “Ja ustaša i ćaća mi bio, ćaća sinu zanat ostavio” i sl.?

GABELICA: Utjecaj te i njoj sličnih pjesama na mene je bio nikakav. Korijeni momu hrvatstvu su puno dublji. Doživio sam NDH i nacionalni zanos, ali i njezin slom i tragediju, koju je taj slom donio. Bio sam očevidac raznovrsne partizanske represije prema mojim sumještanima. O svemu tomu se je navečer uz komin pričalo. Neki upućeniji pojedinci su išli korak dalje pa su mi pričali o velikosrpskomu teroru i borbi za hrvatsku državu. Ja sam to upijao i od djetinjstva bio svjestan Hrvat. Bilo mi je prirodno da i mi Hrvati imamo svoju državu, kad je imaju i drugi narodi. To hrvatstvo je učvršćivano čitanjem Šenoinih i Kumičićevih povijesnih romana, te Klaićeve „Povijesti Hrvata”, I. knjige, i „Razlika između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” Petra Guberine i Krune Krstića. Uvjerio sam se da je Hrvatska ponižena i potlačena. U partizanima sam vidio krivce za takvo stanje, a u ustašama prave Hrvate i rodoljube. Bio sam spreman boriti se za Hrvatsku. To me je odvelo u organizaciju “TIHO”.

Od tada, pretpostavljam, počinje Vaše zanimanje i stvaralaštvo o NDH i ustaštvu?

GABELICA: Kroz cijelo svoje školovanje susretao sam se s jugokomunističkom promidžbom, koja je nijekala sve vrijednosti u koje sam vjerovao. Što sam više sazrijevao, to sam jače osjećao potrebu da proučim hrvatsku povijest, koju sam i inače volio, i da znanstveno raščistim što je istina a što laž. Već u proljeće 1959. shvatio sam da je pravaštvo jedini ispravan hrvatski politički svjetonazor, a da je sve ostalo laž i zabluda. Tako sam se bavio i proučavanjem NDH i ustaštva kao revolucionarne varijante pravaštva. Utvrđena istina bila mi je putokaz u političkomu radu.

ivangabelica230909Iz Vaših nastupa, pisanih uradaka, pa i kroz knjigu “Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država”, zaključiti je da želite rehabilitirati od svijeta osuđeni Ustaški pokret i ličnosti toga pokreta?

GABELICA: Apsolutno pogrešan zaključak. Ja želim samo utvrditi istinu. Zato i navodim mnoštvo dokaza za svoje tvrdnje. Ako netko misli da su moji zaključci pogrešni, neka iznese protudokaze. Ustašama i Ustaškomu pokretu ne treba druga rehabilitacija nego utvrđivanje istine o njima. Dosadašnji sudovi o ustaštvu temelje se isključivo na velikosrpskoj i jugokomunističkoj promidžbi. Takvo stanje dalje je neodrživo. Kad se inozemna javnost upozna s istinom, onda ni njezin pošteni dio neće osuđivati Ustaški pokret i njegove vodeće ličnosti.

Iako je nedvojbeno da ste željeli samostalnu demokratsku Hrvatsku i sudjelovali u njezinu stvaranju, u nekim pismenim izvješćima se navodite kao suradnik UDBE pod kodnim imenom “Grab”. Odakle to?

GABELICA: Zar moj, na početku izneseni, kratki životopis najodlučnije ne opovrgava te laži? U tu svrhu navest ću Vam još sam tri UDBINA dokumenta. U izvješću Državne bezbjednosti NO Kotara Makarska od 10.10.1957., br. 1305/57, upućenom Upravi Državne bezbjednosti – 11. Odjeljenju u Zagrebu, između ostaloga, izričito stoji: “Četiri člana ove organizacije (TIHO – op. I.G.) odbili su saradnju sa nama: Bušić, Babić, Galić i Gabelica… Mi smo mišljenja… da bi se išlo na liniju protjerivanja iz škole ove četvorice tj.: Galića, Bušića, Babića i Gabelice”. O momu držanju na Sv. Grguru UDBA šalje ovo izvješće: “Gabelica je ostao u suštini isti ubeđeni nacionalista i kao takav po izlasku iz Posebne ustanove (Sv. Grgura – op. I.G.) će i dalje delovati, ali vrlo oprezno. Postoji i mogućnost begstva preko granice, radi čega je potrebno nad istim imati kontrolu”.U popratnom dopisu prilikom izdržane kazne Uprava KPD „Stara Gradiška” 6.10.1966. šalje o meni izvješće u kojemu, između ostaloga, stoji: „To je čovjek koji nije nimalo izmijenio svoj dosadašnji neprijateljski stav prema današnjem uređenju, SFRJ. U razgovoru sa njime o njegovoj kriminalnoj djelatnosti vidljivo je da se ne kaje za počinjeno kriv. djelo…” Ovakvih dokumenata mogao bih navesti na desetke. Svi oni govore o mojoj čestitosti. Nakon 1990. jugokomunističke snage, uključujući i UDBU, masovno su ostale utkane u strukture nove vlasti, protiv čega sam se borio. Da bi me onemogućile, te su me snage pokušale kompromitirati, šireći o meni laži.

Možete li nam potanje objasniti ustroj i djelovanje organizacije “TIHO” i tko je bio član od poznatih imotskih intelektualaca?

GABELICA: Organizacija “TIHO” bila je na početku svoga rada. Ustrojbeni propisi još nisu bili doneseni. Postojao je samo program organizacije. Po tomu programu cilj je organizacije demokratska, s višestranačkim političkim sustavom, Slobodna država Hrvatska, koja bi se prostirala na cijelomu hrvatskom, povijesnom i narodnom prostoru. Od Imoćana članovi smo bili Mate Babić, Andrija Biočić, Bruno Bušić i ja, te Florijan Galić, Kruno Galić i Miro Grizelj iz Hercegovine. Pred naše uhićenje u “TIHO” je bio primljen Ivan Šteko stariji, iz Vinjana, ali je ostao neotkriven. Predviđeno je primanje Ivana Milasa zvanog Žan. Glavna djelatnost organizacije “TIHO” sastojala se u obilježavanju 16. obljetnice osnutka NDH-a izostankom iz škole 10. travnja 1957. i sastankom članova u “Borku”, u međusobnom širenju onda teško dostupnih ili zabranjenih knjiga i u poticanju u školi rasprave o različitosti hrvatskoga jezika od srpskoga te da je hrvatska književnost umjetnički vrjednija od srpske.

I konačno stigosmo do 90. godine prošloga stoljeća pa Vas pitamo bi li bilo Hrvatske da nije bilo Tuđmana?

GABELICA: Tuđman se je u II. svjetskom ratu borio protiv bilo kakve nezavisne hrvatske države, za boljševičku Jugoslaviju, ali ga se ne može nazvati jednim od tvoraca Jugoslavije jer njegova uloga nije bila ni vodeća ni odlučujuća. Jugoslavija je mogla opstati samo kao diktatura. Padom komunizma ona se je morala raspasti. Dakle, Hrvatske kao nezavisne države bilo bi i bez Tuđmana, ali ne znam kada i pod kakvim okolnostima. To je bila težnja hrvatskoga naroda, pojačana još živom uspomenom na NDH. Nećete se ljutiti ako Vas podsjetim da je 90. godine jedan “Vjesnikov” novinar iz razgovora s Vama izvukao naslov “U demokraciju se ne ide s generalima”. Koliko je to bilo vidovito s obzirom na Tuđmanov stil vladanjač

GABELICA: Ne znam točno što sam tada izjavio, pa je to danas teško komentirati. Očito je da se radi o oprezu pred Tuđmanovim načinom vladanja. Oprez je majka mudrosti, tim više što se radilo o čovjeku koji je po naravi bio krut i zatvoren prema ljudima. Pogotovo uzevši u obzir njegovu partizansku prošlost i činjenicu da se još nije bio izjasnio za hrvatsku državnu nezavisnost. Danas možemo reći da on nije bio diktator i da je sačuvao demokratske institucije vlasti. Oni koji postavljaju zahtjev za detuđmanizacijom bolje bi radili, kad bi zahtijevali detitoizaciju.

Bili ste u najužem krugu državotvornih Hrvata pa nam objasnite: što se to dogodilo i što Tuđmanu zamjerate kao državniku?

GABELICA: Tuđmanu kao državniku naročito zamjeravam ove četiri stvari: a) Hrvatsku nije oslobodio jugoslavenstva i komunizma, jugokomunističkih mitova i povijesnih laži, koje su kroz 50 godina silom nametane, a suprotne su moralu, istini i interesima hrvatskoga naroda. To duhovno nasilje i danas dominira u hrvatskomu javnom životu. b) Potpisivanje Daytonskoga sporazuma, u vrijeme kad je Hrvatska bila na vrhuncu vojne moći, kojim 49% Bosne i Hercegovine pripada Srbima, i to najbogatiji dijelovi pretežno naseljeni Hrvatima (Bosanska Posavina) i Muslimanima (Podrinje). c) Donošenje ustavnoga zakona o suradnji Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, kojim se suđenje hrvatskim generalima i ostalim časnicima prepušta stranomu sudu. d) Dopuštenje lopovluka u privatizaciji.

ivangabelica.3.230909U trećemu sazivu Hrvatskoga državnog sabora bila je “inflacija” Imoćana. Po nekoj ocjeni Vi i pokojni Gotovac bili ste zasluženo i opravdano, ostali nisu ili se uopće nisu čuli. Objasnite nam kako je Imotska krajina, politički i gospodarski, zaobiđena, bez obzira na njezin doprinos u Domovinskom ratu?

GABELICA: Da je Imotska krajina gospodarski i politički zaobiđena, to je točno. Zašto je to tako, pitajte HDZ-ovce. Nažalost, u trećemu sazivu Hrvatskoga državnog sabora bilo nas je desetak Imoćana, ali se nikada nismo sastali i dogovorili da nešto zajednički, bez obzira na različitu stranačku pripadnost, učinimo za Imotsku krajinu. Ja sam u Saboru o problemu Imotske krajine više puta govorio, a nekada je to činila i Zdenka Babić-Petričević. Drugi nitko. Ni Vlado Gotovac.

Koje društvene snage su bile protiv lustracijskog zakona i objasnite pojam?

GABELICA: Prvobitno lustracija znači obred čišćenja od grijeha u starih Rimljana. Danas je to postupak kojim se u postkomunističkim zemljama isključuju iz javnih službi predstavnici komunističke vlasti. Nije mi poznato, da je itko u Hrvatskoj i predlagao lustracijski zakon. Ali Tuđmanova ideja pomirbe je u protimbi s tim zakonom. Na temelju te ideje zadržan je jugokomunistički kadar, uključujući i udbaše, i jugokomunističko duhovno naslijeđe, uz neznatna retuširanja. O njihovim zločinima se šuti. No, miriti se mogu ljudi, a ne ideje. Bez istine nema pomirbe. Kako u Hrvatskoj i danas politički dominira jugokomunizam, preimenovan u antifašizam, to su i dalje njegovi sljedbenici “rodoljubi”, a borci za hrvatsku državnu nezavisnost su zločinci ili se o njima šuti. Zato je hrvatski narod i danas duhovno podijeljen kao i prije.

Koji su uzroci ekonomske katastrofe: nesposobno vodstvo, pronevjere ili povlaštene skupine?

GABELICA: Nesposobno vodstvo i kriminal, koji nužno dovode i do povlaštenih skupina.

Možete li nam objasniti anakronizam plaćanja obrane generala u Haagu, koja nije “mačji kašalj”, te Čermakova bogatstva, po mišljenju “stoke sitnog zuba”, nastalog ratnim profiterstvom?

GABELICA: Ne znam koliko je Čermakovo bogatstvo i kako ga je stekao. Ali svi oni, kojima se sudi u Haagu, nisu bogati. Oni su svoj život žrtvovali za spas Hrvatske. Braneći sebe u Haagu, oni brane i čast Hrvatske. Ako ih je ta Hrvatska gurnula u ralje inozemnih političkih moćnika, da preko njih sude Hrvatskoj, pravedno je da im ona barem snosi troškove obrane.

Ne mislite li da je materijalna podjela u državi nadjačala ideološku, na što ukazuju posljednji izbori?

GABELICA: Vjerojatno mislite na materijalno bogatstvo koje nije stečeno radom nego političkim položajem. Postoji kategorija ljudi koji se bave politikom a nemaju nikakva političkoga uvjerenja. Za njih je novac sve. Takvi dominiraju u našemu javnom životu.

Na čemu počiva HDZ-ova vlast, s obzirom da nas je dovela na rub dužničkog ropstva?

GABELICA: Na fikciji demokracije. Ako na izbore izlazi samo 30-ak posto građana, onda je jasno da ni jedna vlada nema potporu naroda. Ni Račanova.

Kako tumačite da je većina vijećnika HSP-a na konstituirajuću sjednicu Gradskoga vijeća Grada Imotskoga došla u crnim odorama?

GABELICA: Crne košulje su obilježje fašizma. Pravaštvo i ustaštvo nemaju nikakve sveze ni s fašizmom ni s crnim košuljama. Onaj tko se demonstrativno oblači u crne odore, tobože u ime pravaštva, ili je potpuna neznalica, ili ima nečasne namjere.

Tko je skrio ubojicu Brune Bušića, misli se na dostupnost dosjea?

GABELICA: Hrvatska državna vlast. Da joj je do istine o ubojstvu tolikoga broja hrvatskih političkih emigranata, onda bi ona sudila Perkoviću, ako ga zbog ustavnih zapreka ne može izručiti Njemačkoj.

Razgovarao: Paško REPUŠIĆ

Foto: Ivan JUKIĆ

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.