in_mara_02.jpgU planini Bijakovi, u selu Kozička Poljica, živi, radi i djeluje pjesnik, slikar i kipar Ivan Grljušić. Tako zvuči suhoparan uvod iz kojega se nazire nakana namjeravanog i namjernog posjeta Ivanu i „malenim mjestima srca moga“, a kako ćete vidjeti, ima ih manjih i dražih od „Brača, Imotskoga…“

Ako planina ima dušu, ona je gore u visinama, češlja kose oblacima, skrušenom molitvom zahvaljuje Svevišnjem za našu postojanost. Planina ima srce i utrobu do kojih je lakše prodrijeti. Živi svojim oporim ali dugovječnim životom, kamena i stamena.

U breviru srca bijakovskog, u kamenim dvorima uraslim u međe strma dočića nađosmo pjesnika prostodušna i srdačna, naslutismo dobrodošlicu.

Gledam ga: nasmijan, krepak i preplanuo… Tek ono sijedo runo Samsonovo što ga prosto kosom i bradom zovemo, razbacalo se i razbuktalo dajući lijepom licu muževan i plemenit izgled. Na primjedbu o „frizuri“ Ivan će: Neka! Ljeti malo skratim, pokupim u rep… zimi sam malo podrežem. Odete frizeru, iznakazi vas i to dobro platite, ha ha…

Moram priznati, zamišljala sam ga s puno više boemskog, s fantazijama i tlapnjama što bi odreda spadalo u domenu njegova posla. Na njegovu licu, kretnjama i priči, ništa ruševnog što bi moglo ukazivati na tragove izopćenosti i samotnjaštva…

Sve se oko njega doima skladnim: mali vrt u kojem rastu „priručne“ vrste povrća, ne treba ni reći „ekološkog“, aromatično bilje, sezonsko cvijeće: lijepe kate su u cvatu, krizanteme napupčile, drijemaju neveni… mladi mačići stisli se u majčinom skutu pri sisi, dok oko njih šetka i goste mjerka, očinski i mačorski, crni mačak sjajnih zelenkastih očiju…

Pod orahom smo u hladovini, a Ivan zove u kuću. Treba goste počastiti, popričati. Vrata skrivena u sjenovitosti zelene zavjese divlje lozice što se u mlaznicama spušta od kamenih kapaka do poda.

Ovako je ljeti ugodnije, branim se od viška svjetlosti. Zimi otpadne lišće pa je taman, veli Ivan, ponosan što je zavjesa zelena, ne daj bože dimna ili olovna.

S jedne i druge strane ogromni kaktusi, zeleno sočni noževi i do dva metra visine, kao da čuvaju kuću Ivanovu od zlih sila i napasnika.

Volim kaktuse, evo ovoga (pokazuje na bijelo rascvjetanog) donio sam iz Njemačke u – kolaču! Dok mu je živjela majka imao je nekoliko koza i peradi, a sada blago nema tko paziti. U malom stambenom prostoru sve na svom mjestu. Gotovo kao u svakom suvremenom domaćinstvu… telefon, televizija, računalo… Po zidovima slike, nekoliko kamenim skulptura u prozoru. Slika iznad kauča: polje levande u blagu povjetarcu, harmonija oblika i boja, ni traga dramatike, kao i na drugim Ivanovim slikama, reklo bi se ljepota mira.

Ma nisam ja slikar… to mi nekako dođe kao predah od razmišljanja i pisanja. Više izlet u kreativno, pa ako što ispadne!

ib_mara_01.jpgIspadne, itekako, ima lijepih i vrijednih skulptura koje radi u drvu i kamenu iz svog okoliša. Nekoliko nezavršenih kamenih skulptura postavio je Ivan po stepeništu iza kuće. Kaže završit će ih kako mu dođe, bez žurbe, ima vremena.

Čovjeka Ivanova tipa bilo bi neumjesno pitati što mu je životni credo, ali se samo od sebe nameće pitanje od čega živi kao samostalni umjetnik daleko od centara moći, klanova i drugih šušura koji prate urbane književnike.

Skroman sam jer mislim da imam dosta toga oko sebe. Gotovo sam vegetarijanac, ne pijem osim uz ribu, ne pušim. U grad (Vrgorac) siđem kad mi nestane namirnica ili trebam obaviti neki administracijski posao. Nema potrebe. Živim život pisca i to me potpuno ispunjava. U zadnje vrijeme sam opremam i izdajem knjige, za prodaju se pobrinu prijatelji. Bit je u stilu življenja koji sam izabrao: potpun tjelesni i duševni mir i zdravlje, hvala Bogu.

Za Grljušićem je tridesetak objavljenih naslova, što romana, drama, pjesama, eseja, reportaža, kolumni… Respektabilan i raznolik opus, lagan i asocijativan pripovjedački stil, bez velikih filozofskih pretenzija čine ga čitljivim i rado nazočnim u svim bibliotekama.

Priča se uz neizostavnu kavicu progla, lagana i ugodna baš kao i ovo toplo nedjeljno popodne kad ga imaš s kim dijeliti.

Grljušiću ljeti često svrate književnici i prijatelji, pa nije usamljen. Zimi je malo teže. Planina stisne zube, caruje hladnoća, a ljudi su umorniji i nepokretljiviji. On se tada mislima zaputi put proljeća, s pjevom ptica i pupoljcima dočekat će toplije dane.

Dok ga Ana i ja pažljivo slušamo, fra Vinko, dobra duša mojih putovanja, ljubitelj govorne i pisane riječi, okom i kamerom bilježi „znamenitosti“ zaseoka Vekići, pa će on to zapisati i negdje objaviti. I bi zapisano, zna on često reći.

Izmjenjujemo poklone, naravno u knjigama i publikacijama. Spremamo se na povratak.

Sad idete ravno (ako u planini ima ravno, Ivane) prema crkvi, zatim pravo na Milinu zasidu, Stilja i Vrgorac.

{sidebar id=4}Milina zasida, evo znaka, tu smo, veli fra Vinko, vadi aparat… Ovo je povijesno mjesto… Tu treba staviti jedno fino obilježje u čast toj našoj ženi čobanici, ali heroini… Ona je poput Mile Gojsalić, Vile Grabovčeve… Eto teme za reportažu…

Vozimo se, uskim asfaltnim putem na kojemu nema više autobusa, nema ni kamiona, tek poneki auto ususret nama i planini.

Sad ćemo na večeru jednom našem zajedničkom prijatelju. Ti si ga, Mare, danas često spominjala, sada se sjeti na koga mislim!

Nabrojih nekoliko vlasnika poznatih restorana, na što me fra Vinko razočarano pogleda. A onda mi je sinulo: Tinu, k Tinu u kulu vrgoračku. Tamo tamo da putujem Tinovim tragovima i mislima. Bez njega je nemoguće večerati, popiti čašu vina. Možda će se nekada putovati Grljušićevim tragovima bijakovskim. Vrijeme će pokazati. Nastavi, brate Ivane, do skorog susreta u srcu planine.

 

P.S. Fra Vinko – fra Vinko Prlić, župnik zmijavački
Ana – Ana Todorić, novinarka u kulturi pri HINI, Zagreb
S osobitim poštovanjem
Mara Ožić-Bebek, Imotica


Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here