untitled-38Kad vam se Bijakova uzdiže iz dvorišta, teško da u životu možete postati išta drugo doli lovac, planinar, sanjar … ili Ivica Buljubašić, iz Zagvozda, iz zaseoka Drlja, koji je sve to istodobno. Kuća mu gleda planini u trbuh, od nje se «uspinje» pogled uz obronke što su zarasli u nisko raslinje, bor, bukovinu, kljen i crni grab. Na visovima blista snježni pokrov. Planina se s Buljubašića terace čini dohvatljivom i mekanom poput zeleno-bijela jastuka, no to vam se samo priviđa dok vas ne namami u svoja njedra, a onda zavede i ne pusti nikad više.  

S ove sjeverne ilirske strane, ne vide se sredozemne dubine, otoci, lađe i Monte Gargano, samo tamno zelenilo izniklo iz divlje krške goleti, sve uzbrdo, uvis, do ruba snijega i dalje, dok čelom ne dodirnete nebo. Fotograf i planinar Joško Vukosav mi je pri ruci u ovoj avanturi.

Ima još tri sata dnevnog svjetla, znači nećemo dugo hodati, nego upravo koliko mogu podnijeti: kratki uspon pa kući!

untitled-17 Kod Ivice u toploj kužini zasjela kućna čeljad, supruga Marija s očima boje mora, i majka Jurka čitaju Imotske novine, nijedne ne propuste. Djeca su odrasla i žive u Splitu. Na stolu okrepa, očekivali su nas, morali smo se najaviti da Ivica ne bi maka svojim poslom. Tako mu dođe, on krene, za lijepa vremena i u Bijakovu bez najave. Nitko ga ništa ne pita, dosada su odustali.

– Počeo sam odlaziti u planinu s pastirima kad mi je bilo samo pet godina. Tada sam prvi put otišao na misu na sv. Juru, na 1762 nadmorska metra, koji se slavio koncem kolovoza, a poslije je prebačen u srpanj. Već je tome 50 godina, proslavio sam obljetnicu tog prvog sudbinskog odlaska u Bijakovu. Svaki vikend sam u planini, a i pod tjednom. Ponekad kad je vedra noći i mjesečina, krenem usred noći, povedem psa i za otprilike dva sata sam na Juri. Poseban je užitak i doživljaj dočekati svitanje na vrhu. Nije mi se dogodilo da su me vuci napali iako ih je bilo, a sada još i više. Došli su odnekud za muflonima.

{sidebar id=4}Ivica je bio  vođa lovišta i predsjednik lovačkog društva. U mirovini je. Skuplja ljekovito bilje i gljive rujnice, vrganje i sunčanice, vodi planinare, turiste i lovce. Bez njega teško da ćete uzbrdo. Zima ga prikuje u kući.

– Ponekad  uberem malo gljiva za nas doma. Tome sam se naučio od stranaca. Proljetni i jesenski dani najljepši su u Bijakovi. Kad god nemam obavezu, nastojim otići uza stranu, planina je uvijek zanimljiva i puna iznenađenja. Od 1964. godine vodim lovnu kronologiju, a brinem se i da planinarske staze budu markirane i prosječene. Kad idem u Bijakovu kao planinar, ne nosim oružje.

– Nikad ne nosi pušku kad ide s nama planinarima – potvrđuje Joško – naprotiv, uvijek nosi sol za divljač. Lov je posebna aktivnost, odvojena od planinarenja.

Lovište je bilo zagvoško, 1962. unesene su divokoze koje su se dobro adaptirale, a prvi lov je zabilježen 1977., nakon 15 godina. Društvo je imalo zapažen odstrel svjetskog ranga.

sv.jure – Poslije Domovinskog rata, Todorić je naselio muflone i zatim odustao od lovišta, ima tome dvije godine. Gospodarenje i vlasnost su  preuzele Hrvatske šume. Vukovi koji su došli tko zna otkuda, stjerali su muflone na južnu stranu, gotovo do samog mora. Vukova je prije bilo malo, sad planinom haraju tri velika čopora i nanose štete. U zadnjih deset godina vukovi su utamanili više od 600 ovaca, koza, pasa i divljači.

Na sreću, ne i Crvenkapicu.

– Odnedavno nailazim na tragove dva medvjeda, koji prije nisu zalazili u Bijakovu. Aj’mo malo prohodati preko vrištine i ilirskih grobova, pa dokle stignemo.

Ovako dobro prepadnuta, ja bih trebala za njima nizbrdo-uzbrdo, a ničega se na svijetu ne bojim kao vuka kojim me je brat u djetinjstvu plašio; zapravo me izluđivao nekom glupom bazom o vučjoj repini, zbog koje bih panično kričala i na kraju dobila šibom od matere. Medvjedi o kojima govori su valjda plišani.

Sići nam je niz dolce, između «kozjih suhozida» visokih i do dva metra, a potom uzbrdo. Gore-dolje, takva je naša majka planina, mrežasti krš i vrtače dublje od samog pakla.

{sidebar id=4} – Kada je ovdje bilo puno koza, morao se zidati visoki zid da se zaštite usjevi, sve bi obrstile ako bi ušle u baštinu. Koza više gotovo i nema (čuli smo samo jedno magare kako reve), u zavjetrini ispod suhozida rastu masline. Stare su desetak godina, očigledno su se dobro adaptirale. Ove smo godine imali 16 l ulja, ako i nije dosta za familiju, imamo barem za pokloniti prijateljima – Ivica mi priča i lako gazi kao da se šeće po asfaltu. Ja se naprežem ne bih li održala korak, srećom sam ponijela diktafon jer bi mi inače pola izgovorenoga promaklo. 

Uz rubove vrtala, stare kvrgave loze i smokve bez lišća naslanjaju se na isprane suhozide. Strašilo u ljudskoj veličini trebalo bi biti prijetnja pticama koje za njega niti ne haju. Ionako je zima obrala sve plodove. Tako se, mislim, Ivica rješava stare odjeće, a u proljeće će strašilo valjda dobiti i novo ruho (to ga nisam pitala, samo pretpostavljam). 

– U vrletima Bijakove poznat je primjer najljućeg i najsurovijeg krša u svijetu (trokut iznad sela Župe), o kojem je, u adaptiranoj kućici u dočiću Čulija, pisao akademik prof. Josip Roglić, svjetski poznati stručnjak za krš, inače rodom iz ovog kraja. Bijakova obiluje jamama ledenicama, devet ih je iz kojih se vadio led za domaćinstva i gostionice, te prodavao u gradićima ispod i iza planine – pojašnjava Joško koji već ima dosta planinarskog iskustva u nogama.

– To su bijakovske utamničene vode – odgovaram nečijim tuđim riječima što sam ih zapamtila, a zaboravila autora. 

– Bijakova nam je davala sve, drva za ogrjev, grm i piću za stoku, krumpire, ječam  i pšenicu, meso, mlijeko, sir i vunu. Bila je majka hraniteljica cijelog ovog područja.

– Na Bijakovi raste jedina endemska jela (abies bikoviensis, lat.), koju često nazivlju ilirskom. Ona  se samoobnavlja, a iz golema panja raste po nekoliko vršaka i do 40 m u visinu. Ima i endemskih trava i cvijeća, poznato je žuto bijakovsko zvonce. Vrste su zaštićene, jedna je ljepša od druge – Joško će.

– Na jednom lokalitetu jele je napao potkornjak, trebale bi Hrvatske šume na to reagirati kako bi endem preživio i za buduće naraštaje – ljuti se Ivica zbog nemara i nebrige odgovornih i nastavlja:

untitled-10 – Bijakova je park prirode, s njim se upravlja s makarske strane, a o sjevernoj nitko ne vodi računa osima planinara entuzijasta.

Lagano hodamo, svakim korakom za našim stopama jedva se osjeća mirisni trag lanjskog vrijeska. Ivica se saginje za zečjim «kuglicama», čini se da ima dosta zečeva ove godine. Iznad vrištine mali zaravanak s kojega puca pogled u nedogled. Iliri i bogumili su na tom platou našli svoje mjesto za vječnost. Nisu bili maniti kad su ga odabrali: mitsko je, ilirsko, božansko. Niže prema jugu, zasjeli sveci na tjemena planinskih vrhova: Jure, Roko, Vid, Nikola, svi pod snježnim kapama. Bliže prema nama, na svakoj glavici, po jedna ilirska gomila. Nebo se na zapadu pretače u rumeno, kaže mi Ivica da kadulja cvjeta tom bojom. Nikada joj nisam vidjela cvijeta.

– Buduća autocesta će proći kroz lovište i uništiti fond divljači. Na onoj će padini biti skijaška staza (pokazuje prema masivu), projekt je u izradi i to će biti odlično za ovaj naš kraj, a i za Makarsko primorje. Ja vodim projekt i koordiniram akciju. Zimi u Zagvozdu nema žive duše, glumci zimuju na udobnijim mjestima. Kad bi nam barem zimi netko došao! – malo je kontradiktoran u izjavi, ali razumijem zašto. Samoća je tuga pregolema, kaže makedonska.

Ivica mi pokazuje ljekovite trave koje su samo u tragovima preživjele ovogodišnji led i snijeg: ivu, stolisnik, vrisak, kadulju. Vraćamo se polako u selo. Odlučila sam voljeti Bijakovu iz daleka i divit joj se samo s mog prozora.

U povratku ne mogu izbjeći razgledavanje lovačke zbirke trofeja na koju je Ivica ponosan. Zauzima mu pola velike kuće, sada podiže zid na staroj kući u koju će preseliti trofeje. Njegova Marija jedva čeka da joj ih makne s očiju. Nisu svi trofeji s Bijakove, pomišljam, ali ne nalazim utjehu, žalosna sam. Nije moje da sudim o lovu, nastojim o tome ništa ne znati. 

Baku Jurku moram upitati za vile, kakve su bile i gdje su nestale. I kakva su bila ljeta kada se čuvala stoka na bijakovskim stanovima.

– Nekad su vile stanovale u planini, bilo je jama bezdanki iz kojih su dozivale pastire da ne bacaju kamenje jer one češljaju male vile pa će im kamenjem razbiti glavu. Svaka je kuća u planini imala stanove – pojate, di bi se liti otiralo sve blago osim krava: volove, ovce i koze. Ljudi su živjeli u planini i čuvali stoku od vukova. Tri litnja miseca odzvanjala je planina pastirskom pismon, blejanjem ovaca, sirilo se mliko, žela se šenica i ječam, čupala trava, vadili kumpiri, potkivali se konji. Na bunarima je bilo vode ljudima za piće, uz bunare su plitvine za napajanje stoke. Pastiri su igrali igre, pivali pisme i gonjali se. Kad bi u jesen sašla čeljad i stoka, planina bi opustila, ovce bi se vraćale bređe. Sada su se stanovi sorili, a ni vila više nema. Bunari su i danas puni vode ali više nije pitka, oko plitvina zaresla je paprat. U dolcima se prije sadio kumpir, sijala ozimica i ječam, a danas jedva da je koji obrađen. A i zašto bi kad će ih razrovati divlje svinje kojih nije bilo dok sam bila mlada. Svakakve živine je doneseno u Bijakovu.

Ivica i Marija vjeruju u vile, iako ih već dugo nema.

– Vile nisu mogle odoljeti konjima, osobito onima koji su bili dobri trkači. Po noći bi takav konj netragom nestao iz pojate i vratio bi se sav znojan i usopćen nakon nekog vremena. Sva bi mu griva bila upletena i nije se dala rasplesti ljudskom rukom – uvjeravaju me Buljubašići. Valjda ni vile ne obitavaju gdje nema ljudi!

Vjerovanje u vile razlogom su što sam Ivici progledala kroz prste zbog trofeja.

{sidebar id=4} Šume na planini postaju sve dublje i tamnije, sa stanova su sletjeli krovovi, ne ori se pjesma curinska, ne bleje stada i ne zveckaju konjske potkovice. Peruna gromovnika, i nasljednika mu sv. Juru, smijenio je TV toranj, željezno čudovište što je ovdašnjima oteo najviši bijakovski kamen na koji su klecali da čuju glas božji, i zagadio im klecalo i dušu ruzinom. A kako bi se bez njega uopće gledala «Čarolija»? Znam neke koji bi se veoma žalostili, zlohotna sam i uživam zamišljajući ih.

Najezda turista što s makarske strane ljeti gmiže prema vrhovima svete planine, prijeti da će se početi spuštati i na ovu stranu, ne daj Bože u masama. Nasrtljivi i neuviđavni, mogli bi učiniti veću štetu nego ju je planina otrpjela kad su je pastiri zauvijek napustili.

Niz sjeverne padine brzo se spušta mrak. Jamovita, mitska, prastara, vilinska Bijakova, tajanstvena i obnovljiva, zatvara mrkom šikarom i grabovinom svoje ranjive dolce pred najezdom nepoznatog prijetećeg vremena, kojeg suhozidi ne mogu zaustaviti. Možda hoće Ivica, Joško i prijatelji.

Uz nogu mi se mazi Ivičin šareni mačak. Sa sv. Jure žmirkaju svjetla TV odašiljača kao da misle svoje. Bijeli netaknuti snijeg svjetluca na svetim visovima.

Kući mi se vraćati u toplu kužinu moje matere. Pa još malo, do proljeća, dobri ljudi. A onda ćemo uzbrdo.

Maja PERŠEN

Foto: Joško VUKOSAV

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here