JOSIPA RIMAC VLAJČIĆ ‘Ko će uvik žugat, triba malo i stat’ na loptu – vrime je od toga

Nije me briga, al’ o nogometu puno znam, pogotovo za jedno tipično žensko. Čak i o kladionici. Dovoljno da mogu sist’ na kavu, prikrižit’ noge, naručit’ veliku s mlikom i ceju od limuna i reć’ : „Više o’ tri gola. Ko topon. Glat. Kvota dva i po – na naše.“

Mislim, nije to neko znanje, nisam baš toliki ekspert koliko se hvalim, triba pošteno reć’ da bih i na eliminacijskom „zaleđe pitanju“ na lipe oči izvukla prolaz, ali nisu nogomet samo korneri, penali, dvobojni kartoni i lajanje sucu. Jok. Nogomet je ono prije i ono poslije. A o tome baš puno znam.

Znam da ste bili ono baš sritni, očišćeni, meki i topli. Znam da ste vikali nesputano i srčano kao da nema sutra i kao da nema kredita, režija, stresa, bolesti i jada. Znam da ste obranili svoje mreže od laži, gađenja, mržnje i muke. Znam da ste zabili golove kroz vrata svojih velikih i zdravih snova držeći za ruku ekipu prijatelja, obitelji ili brata s ulice. Baš vam je to lipo, niste odavno, priznajte!

Gledam tako, u subotu, bilo je blizu ponoći, šetajući Gradom tu neku zdravu energiju i radost i pomislim kako nam je baš to trebalo. Ni kap manje.

Koliko se samo dijelimo tjednima, mjesecima i godinama? Koliko samo toksičnosti izlazi iz naših svakodnevnih pora, naših neprožvakanih prošlosti? Koliko samo jada kroz usta i jala kroz misli zato što svatko svoju borbu vodi i goni vlastiti sud? Šta nam to triba? Jel’ dosta više? Koči, Sonja.

O svemu što nam nedostaje puno znam, baš kao i o ovom nogometu. Ali ne pričajte danas o mafiji i jadu, o lažiranim stopama rasta i friziranim nerasta, o EU birokratima, domaćim izdajnicima, globalnim financijerima i referendumima, lexovima i korumpiranim sudovima. Ne pričajte danas o nezaposlenosti, Kozajčiću, galebovima u jezeru, svetom Anti bez industrijske zone, iseljavanju, demografskim (ne)mjerama i lokalnim i nacionalnim nedjelima. Danas zadržite za sebe sve ono što znate o rodijačkim vezama, namještenim natječajima i nebrizi za zavičaj. Zadržite za sebe školske i vrtićke muke, zauzdajte konje istjerivače pravde. Zapišite, pa ćemo s nedilje. Neće uteć’.

A tada, ali molim, istim subotnjim žarom i istom kolektivnom sviješću potaraciti sve ono što ne valja, zalaufat’ se ko niz Rebića stranu. Bit će tu još puno utakmica, velikih poput Rusije i života, ali šta je to nama kad je sa srcem i vatrom?

Istina, nit’ je u šoldima niti u  nogometu sve.  Ali, o tome ćemo razmišljati sutra, a na nas se uvik kladit.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.