JOSIPA RIMAC VLAJČIĆ Ružičaste majice i vršnjačko nasilje za koje smo i sami odgovorni

Ako sam danas, na ovoj prenaglašenoj zimi i odjenula ružičastu majicu, bilo je to slučajno. Previše je godišnjica, obljetnica, svijesti i samosvijesti o ovom ili onom, lijevih tema, desnih krila, nacionalnih  dana i otvorenih vrata.

Ali jutros sam ipak rezonirala, kako su neka vrata u svakodnevnom poimanju jedva odškrinuta, a trebala bi bura bijesa i glasa prolaziti kroz njih.

Običan dan. Gužva. Policajac regulira promet prema osnovnoj školi. Hrpa mališana iskače iz toplih automobila i roditeljskih brižnih i sigurnih zagrljaja, žvačući vruća peciva i vukući preteške šarene torbe odjeveni u jarke boje. Djetinjstvo. Iskričavo, zvonko, predimenzionirano u poimanju svega, sjajno i neopterećeno. Zaista?

Primjećuje, vidim ubrzo, bistra mlada djevojka na svom Facebook profilu kako su djeca ponekad okrutna i zločesta prema drugoj djeci i posve pogađa u bit. I pita se, potpuno opravdano, kako i zašto?

Nedugo zatim, u moru informacija, „isfiltrira“ se ona kako je danas „Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja, “ još nazvan i „Danom ružičastih majica.“

Još je bilo rano, ali kako je dan odmicao, vidim, obilježili ga svi.

Škole, udruge, ustanove, političari, vladini istomišljenici, nevladini neistomišljenici, oponenti, civili, laici, stručnjaci, glasni, tihi, „svi klošari pa i žandari.“ Svi su obukli ružičaste majice baš kao i dječak koji ju je odjenuo jednog dana kako bi na taj način pružio potporu svojoj bolesnoj majci i susreo s morem uvreda i s pravim bullyngom kojeg zovemo i vršnjačkim nasiljem.

I neka su danas svi u ružičastom. I trebaju biti. I sama sam od boja i simbola. No što ćemo sutra?

Kad otkuca ponoć i ružičasta majica se preko noći opet pretvori u gnjilu bundevu debelog maltretiranja koji se razvlači po školama i vrtićima, zborovima i plesnim školama, slobodnim aktivnostima, sportskim natjecanjima i satima klavira (nastavite niz).

Što ćemo kada nam dijete (nećak, rođak, susjed ili prijatelj) dođe uplakan jer je mršaviji, deblji, plavlji, crnji nego što netko misli da bi trebao biti? Što napraviti kada dođe kući sa saznanjem da je glup, ružan i beskoristan? Ili spoznajom da mu je mater nikakva, a ćaća tek božemiprosti? Ne želim niti pomisliti hoću li pogoditi boju novih tenisica svom djetetu (šta ako moraju biti  pariško plave, a ja kupila bondi plavu)? A što ako nema ispeglani instagram profil s tagom #richkidsofinstagram? Što ako nema novi Iphone 178 plus?

A što ako je gladan? Ko mater mu i ćaća? Što ako mu roditelji nemaju ni za grijanje ni novi šuškavac, a kamoli ajfon milijun plus? Koje će ga pakosno dijete od zla oca i gore matere stjerati u kut srama i plača i misli kako stvarno ne vrijedi ili kako vrijedi onoliko koliko mu vrijedi gadget i tenisice kojih nema? Srce bi vam puklo? Tako kažete.

A što ako je vaše (naše, moje) dijete ono koje tjera u kut i zbog kojeg se plače? Ono koje tuče i rukom i ledenim srcem? Ono koje kaže „kakva ti je to majica i vodi li te mater u Mall -a u shoping?“

Ako nam je kćer bahata mala razmažena zločestoća jer joj može biti, a sin na pravom putu da od razrednog nasilnika kroz koju godinu postane „gracka pena“ koja se iživljava na ulicama ko nekoć u školi?   Šta ćemo ako smo to rodili i napravili, opravdali i pokrili roditeljskom ljubavlju i rekli, „sve to je, al nije moj takav?“

Je, naš je, moj i tvoj je. I mi smo i svi smo. Preuzmimo odgovornost i za svoju i tuđu djecu i dignimo glas i ruke protiv vršnjačkog nasilja. Neselektivno.

Obucimo ružičastu majicu zadnje srijede u veljači. Svake godine. Ostale dane gledajmo odgajati svoju djecu i preodgajati sebe.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.