jurici200110Svi naši ljudi s istočnog dila Imotske krajine kad bi odlazili u svit za poslon, prolazeći priko Berinovca sa visine bi pogledon pozdravili polje, sela oko polja i varoš koji su ostajali iza nji. Nakon prvi okuka Crvenog klanca zatvara se pogled nazad zaosinjenošću onin što i kako će biti tamo di se putuje. Tišinu razmišljanja prene tek pokoji u grudima odlomljen kamen sjete koji bućne u more obaveza di se u sve slabijin kružnin valovin gubi na obzorima potriba. Sve slike i mirisi rodnoga kraja ostaju tvrdo zaključani u nutrini opstojanja u osobnosti svakog pojedinca. Sve to plane pokoji put i u tuđini zbog iskre sićanja pri sritanju sa rodijakon, poznanikon iz zavičaja, na sami spomen mista srcu mila.

 

Između Crvenog klanca i Kljenovca prama propuntan lokvički jezera okolovljena dubovinon i kljenovinon, prostire se mala udolina koja je u ovo bablje-litnje doba prošarana obrađenin i neobrađenin njivan ko zovnica starog svata na svadbi. Sa livu bandu iznad visokog Kljenovca propeto sunce blista na njive i zaseok Juriči smišćen na sjeveroistočnoj strani udoline di su se upite u sivi kameni brig zbile kuće. Nema dima iz dimnjaka. Rakija se valjda ispekla, a još je rano za grijanje kuća. Valja koju ciplju sačuvat kad led pritisne ovi brdoviti kraj. U Juriče sa Crvenog klanca vodi uski asfaltni put na kojem mi se iza jedne okuči ukaza freza sa prikolicon punon okresani suvi dubovi grana. Naokolo freze što pod tereton brekćući jedva gmiže, trčkara njemački ovčar isplažena jezika do asfalta. Kameni suvozidi mrkuju uz put načeti zubon vrimena, obrasli maovinon i kupinon jedva stoje nauzgoru. Ograđeni doci odavno se ne jurici1-200110obrađuju pa se ni suvozidi koji su ji godinan čuvali od živine više ne obnavljaju.

 

Augustin Ago Kujundžić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here