Utrka za profitomZanimljiv je naš narod. Uvijek nešto kuka, jadikuje. Buni se na strukture vlasti, zdravstveni sustav, mirovinsku reformu, gospodarsku krizu, političku situaciju, na sve se buni a ništa ne poduzima, ništa ne mijenja. Nije li čudno kako sportske kladionice rade non-stop i nedjeljom, a ljekarne i bolnice rade poput poštanskog ili bankarskog ureda!

Nalazi se čekaju i po nekoliko tjedana, pregledi do nekoliko mjeseci, a opet se nitko ne buni. Novci će se radije potrošiti na izgradnju sportskih terena i objekata negoli na novu bolnicu, kazalište, centar za mlade. Kuka se da se ništa nema a ispred velikih trgovačkih lanaca redovito vidimo parkirano na tisuće automobila. Dižu se krediti, gomila se što treba i ne treba, a opet su svi gladni i žedni, nezadovoljni, mrzovoljni. Kako to? Sve imaju, a opet žive kao da ništa nemaju ili još bolje kao da su prosjaci. Što je najvažnije, ljudi su u silnoj brizi za ispraznosti i silnoj utrci za dobitkom izgubili sebe, svoj cilj, osobnost. Izgubili su solidarnost, osjećaj za opće dobro.

Nema više ljubavi. Rođak ne pozdravlja rođaka, susjed susjedu. Zbog silne usmjerenosti na sebe i svoje probleme ljudi se ne zanimaju za ništa što ih se osobno ne tiče. Tako u vrijeme informatičke revolucije mnogi ostaju u neznanju i duhovnoj zapuštenosti. S takvim ljudima je najlakše manipulirati. Političari to jako dobro znaju. Onaj koji ne misli svojom glavom idealan je glasač, idealna žrtva.

{sidebar id=4}Kad se radi o općem dobru uvijek će se čuti ”neka to učini netko drugi”. A što bi to drugi trebali učiniti da nam bude bolje? Možda nam sve servirati na dlanu, ili za nas misliti, raditi, žrtvovati se? I što je to opće dobro, pita li itko? Opće dobro se definira kao skup uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva.

Opće dobro se ostvaruje primjenom pravednih zakona. No, ono je prečesto ugroženo egoističnim interesima, lobijima, klanovima. Svi se trse da su ”veliki Hrvati”, ”veliki vjernici”. Kako je to lažno i isprazno! Religiozan čovjek i građanin sjedinjuju se u jednoj osobi. Ljubav prema Bogu i bližnjem osposobljava pravog kršćanina da prevlada egoizme. Ako toga nema, nismo na dobrom putu nego na krivom. Zaboravljamo da smo upravo mi a ne netko drugi sustvaratelji Božjeg kraljevstva na zemlji i pazitelji svoje subraće. Zašto se onda tako često čuju kritike iz naših usta na račun bližnjih a ne pohvale, poticaji? Zašto su nam bližnji uvijek predmet ismijavanja, ogovaranja, psovanja, vrijeđanjač Zašto tako brzo izgorimo u životu, brzo odustanemo, razočaramo se? Čovjek je pozvan na puninu života a to ne može ostvariti ako se svaki dan tjeskobno grči oko brige za materijalne vrijednosti i užitke. Primjerice, ako neki građanin misli da se ne treba baviti politikom jer se s tim bave samo lopovi, on na taj način upravo takve ljude i poziva u politiku.

Htio to ili ne, bavi se politikom jer glasno podržava i zagovara sustav ”uspostavljenog nereda”. U svakom segmentu društva potrebna nam je interdisciplinarna suradnja, solidarnost, ohrabrenje. Nezaposlenost nije ništa drugo nego ogledalo društvene sebičnosti, jednako kao što je i porok ogledalo krivog odgoja i loše kvalitete života. No, čovjek tek kad izgubi zdravlje shvati da ga neće spasiti trokatnica, tek kad izgubi obitelj shvati da mu kruh neće dati kladionica. Kvaliteta života prije svega ovisi o duhovnim vrijednostima koje nam služe poput kormila na moru života.

Silvana Dragun

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here