Popularni “selfie” ili ti samoslik, sebić je uzeo maha. Svi su redom pohitali u skupe kozmetičke salone, kupuju se mobiteli s odličnom prednjom kamerom. Na rate? Nema veze.

Sebić mora biti. Šta ti je? A photoshop? Radi bez prestanka.

Čula sam da sad ima neki kojeg plaćaš, majke ti mile. Promijeni ti lični opis. Promijeni ti osobnost ako treba. Stavi ti zube ako nemaš. Sve za samo 149,99 kn mjesečno. Da ne pričam o porastu estetskih operacija u svrhu sebića.

Sebić je iz nas izvukao narcisoidnost najviše razine

Svi smo ponekad pomislili kako lijepo izgledamo na fotografiji i postavili ju na društvenu mrežu. Tko nije nek’ baci kamen prvi. Ja sam kriva. Po svim točkama optužnice. Poklekla sam. Jesam. Neki dan sam ga stavila. I onda sam promatrajući ga počela razmišljati o tome zašto uopće stavljam taj sebić?

Misusovo mi bilo

Šta će on kod svih lijepih slika moga djeteta i prirode? Što sam htjela s njim pokazati? Moj, za nijansu tamniji ten, moju kosu, friško opranu ili moju narcisoidnost? Što sam htjela? Da mi ljudi ispod pišu kako i u ovim godinama izgledam dobro na osnovu jedne slike na društvenim mrežama? Kako mogu znati jesam li to ja ili je to moj photoshop?

Jesam li htjela nekom bivšem očitati lekciju – vidi koju si mačku izgubio. Nemam pojma. Nisam. Sebić stoji. Ništa od toga nisam htjela, a stavila sam ga. Ja. Koja ne pati od lajkova ni tuđega mišljenja. Ja. Koju bivši momci, a s njima i bivši muž zanimaju ko’ lanjski snijeg. Predlanjski. Nemam pojma. Snijeg koji je padao dok se nisam ni rodila. No, postoji jedna caka.

Na stranu ovaj sebić od prije par dana. Neka ga.

Ispričat’ ću ti period mog života kad mi je sebić bio najbitnija stvar na svijetu. Predpostavljaš, znam. Nisam imala samopouzdanja. Život mi se rušio kao kula od karata. Bila sam bolno nesretna. Svaki sebić iz tog razdoblja je savršen. Po mom skromnom mišljenju. Zašto?

Zato što sam bila odana njegovateljica kulta tijela. Samo tijelo, samo lice. Bila sam obična figura u svom vlastitom životu. Iznutra sam bila ljuštura. Nisam znala tko sam, što želim i čemu težim. Svi ti savršeni, photoshopirani sebići vrište – vidi me, bitna sam. Ništa drugo.

Ako ćemo iskreno, da nema interneta ne bi hodali okolo sa svojom slikom i molili ljude da vam kažu kako ste savršeni ili kako im se dopada vaš novi selfić.

Studije kažu da je upotreba društvenih mreža dovela do povećanja psihičkih poremećaja iz sfere narcizma. Dakle, narcizam je i prije postojao. To su ti one osobe koje nemaju empatiju, okrenute su samo prema sebi i ne prezaju pred ničim da dođu do cilja.

Živjeti s takvom osobom je pakao. Prošla sam i to. Dva puta. Bila sam žrtva narcisoidnosti vjerujući da mogu nešto promijeniti po tom pitanju. Nisam. Nisam stručna osoba.

Zanimljivo je kako narcisoidnost uvijek bira osjećajnost i empatiju. Želim reći da narcisoidne osobe uvijek za svoje žrtve biraju one osobe koju su empatične i osjećajne. Isisaju im energiju i napuštaju ih. Kao vampiri koji napuštaju žrtvu nakon što joj isišu zadnju kapljicu krvi.

Ono što nitko ne priča, a svi znaju jest da osobe koje su u rukama narcisa rijetko znaju reći:”E sad je dosta.” Uvuku te u svijet u kojem nemaš samopoštovanja i samopouzdanja. Ovisiš o njihovoj milosti. I to je kraj. Začarani krug.

Uglavnom te napuštaju kad nemaš više što ponuditi. Narcisi se hrane tvojom energijom. Ako ju uspiješ povratiti i živjeti nakon takvog odnosa nerijetka je situacija u kojoj se vraćaju da bi ti ju ponovno isisali. Njihov ego ne dopušta njihovim žrtvama da poslije njih žive sretan i ispunjen život.

U zamci si ako pomisliš da se vraća jer je shvatio neke stvari. Narcisi ne shvaćaju i nemaju empatiju. To zapamti. Iako sam davno napustila ta dva odnosa i živim, odnosno pokušavam živjeti ispunjeniji i sretniji život, iako su “moji” narcisi pronašli druge žrtve još uvijek dobijem poruku sadržaja – što radiš i što ima?

Ignoriram.

Još uvijek znam čuti za neki svoj novi početak da sam za njega nesposobna. Znam čuti i da sam debela, da sam neradnica i loša majka. Samo što me to više ne pogađa. Znam iz kojeg pravca dolazi.

Da se vratim na sebić.

Nema u njemu ništa loše. Ako su ti tvorničke postavke u redu. Nema. Problem nastaje kada naša djeca gledaju sebiće poznatih ličnosti (ili nepoznatih) provučene kroz tisuću filtera i photoshopova. Eto, tu je problem.

Pa u svojim malim glavicama pomisle da nisu dovoljno dobri. A jesu. I lijepi i dobri. Baš takvi kakvi jesu. Roditelji, učitelji i svi koji su u direktnoj vezi s osobama u razvoju moraju biti korak iznad toga i objasniti im na koji način su postavljene te fotografije i koji im je krajnji cilj. Moramo razgovarati. Moramo biti mudriji.

Moramo našoj djeci dati realnu sliku svijeta i odmaknuti ih od virtualnih stvarnosti. Virtualno je duboko ušlo u sve pore života. No, još uvijek nije jače od razgovora, zagrljaja i kritičkog razmišljanja.

Imamo školu za život. Kažu da će se bazirati na tome da djeca uče za život, a ne za ocjene. Pa su im uveli tablete. Nisam zaostala, ali bilježnica, olovka i knjiga su osnova razvoja ljudskog mozga i fine motorike. Vidjet ćemo. Dajemo im vremena.

Neka nam je svima sretan prvi dan jeseni.

Piše: Ines Miličević

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here