Kako sam trenutno na plus trideset stupnjeva i na obali tirkiznog bazena, vrlo lako mi se poistovjetiti s braćom i sestrama po neradu, nezahvalnicima iz prosvjete.

Znam, znam, teško je shvatiti da je netko tko radi s mlađarijom dvi, tri ure dnevno i pritom uvik ponavlja, bez izazova, jedno te isto i odmara se od sv. Ante do Male Gospe, petke i svetke, Božić, Uskrs i sve varijante državnih praznika i blagdana –  umoran i da je u nepravdi. Koješta!

Kolektivna ležarina – prosvjetni Ferragosto

Pridodajmo kolektivnom odmoru, da ne kažem ležarini, dane škole, Dane kruha, dane općine i ostale gluparije za koje se k’o fol spremaju predstave, a oni koji se razume, reć će, svekoliki performansi općeg nereda, nerada i inercije – i dice i onih koji ih uče.

Profesor – top titula, cviće i zlato 

Znam ja to vrlo dobro. Iz perspektive nekog tko radi samo pola radnog vremena, najčešće kave ispijam i hodam po večerama upravo s prosvjetarima koji s visoka gledaju napaćen radni puk i roditelje i još se uz to bahate i žale. Na tim druženjima s prosvjetnim radnicima, zaista uživam. Dok trošimo njihovu obilnu plaću, ruganje učenicima i roditeljima nam je glavna tema, a profesori se k’o u noćnoj mori grohotom smiju i hihoću govoreći – jesmo ih preveslali!

“Siguran državni posa’, ekstra primanja, putni troškovi, cipelarina, trošarina, pusti praznici i još uz to – profesor! Uz fratra, doktora i odvjetnika, top titula. Osim toga, s dicom je lipo radit’, dobiju se i pokloni za kraj škole, cviće i zlatni sat, a gledaju u te k’o u Boga – učiteljica, najlipša, najbolja i najpametnija osoba na svitu. A sad spremamo i štrajk, kakav viđen nije na ovim prostorima. Samo da cirkuzamo. Gorit će.”

Tako oni pričaju prijateljima nakon što odrade dva sata dnevno i prime iljadarku. Majkemi.

Uhljebi s odgovornošću, onoga ti Šekspira?  

Nego, šta mislite, kako su pozavršavali fakultete (priko veze), polagali stručne ispite (priko kreveta), dočekivali vas s poštovanjem na informacije i roditeljske sastanke, učili vašeg sina abaku, a ‘ćer složenoj rečenici?

Učili ih kako je biti drugačiji sasvim u redu i kako je škola misto nulte tolerancije na nasilje i apsolutne potrebe za uvažavanjem, stotinu godina prije rajčice Rajke?

Šta mislite, je li zgodno imati odgovornost odgoja tuđeg diteta svaki dan, utiskivat’ mu “dosadnog” Krležu u možđane i tupit’ o apstraktnoj mejozi i mitozi, a pubertetliji ispirat’ mozak s “Friends, Romans, countrymen, lend me your ears,” onoga ti Shakespearea?

Tko se boji đaka još? 

Niste fer.
Kući nose i sebe i posa’ i drću ‘ko će ih dočekat’ iza ćoše dok nose naramak testova i brige i natamburat’ zbog procjene da je mangup zaslužio, je’n, dva, tri? Kakav nedokazani, div’ji đak i još nedokazniji pobješnjeli roditelj. Pa ‘ko bi normalan danas osta’ normalan dok te vriđaju i još uz to snimaju, ponižavaju i sve to u šupljim ledenim školama sa satrvenim utičnicama, razbijenim prozorima, slomljenim klupama i glupim pločama bez krede, spužve i smisla? Skupa s nezainteresiranim  ministarstvom, osudom društva, ponižavanjem od strane neke pripametne matere i ćaće?

Šta mislite, kako se osjeća čovjek koji je pozvan raditi tako sjajan, ali mukotrpan posao – graditi ljude i ziđati temelje društva, kad vidi da ga se tretira kao lijenčinu nedostojnu normalnih uvjeta  rada i pristojnih primanja?

Najvolin kad su u školi 

Bit ću zločesta i ipak neću prišutit’. Ne češe vas profesorska borba za dostojnu profesiju, nego poremetili vam se planovi. Valjat će nerad i nadoknadit’, a i dica vam se popela na vr’ glave. Jedinicu za zalaganje.

Svi u boj

Nema druge, valja se sjatit’ pa svi u boj. Ko se čega siti, nek’ za to štrajka, a na instrukcije kod prosvjetara.

I ja ću se pridružiti, čim odradim godišnji.

Dragi profesori, ne ljutite se, ali ne mogu odma’.

Znate i sami kako je sladak nerad.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here