Sinoć je upitala: „Kad narastem, ‘oću li ja imat’ ‘ćer“ i pogodila me u srid srca k’o u zjenicu oka.

Onaj bezvezni osjećaj što ostane negdje u predjelu duše, s live i desne strane rebara, tamo di se krije ona mekoća što je mičemo od svita, a raskopa se kad nam kažu neku odvratnu stvar. Tu me ranilo.

“Dašta ćeš”, rekla sam joj.

Kad je moja četverogodišnjakinja nadodala da će je “ imat ‘ćer sigurno bolit’“,  misleći pritom na porođajne muke o čemu je spužva mala, ‘ko zna di i kad čula, meni se moja bol oko rebara samo dodatno uzvrtila i stala me davit’ i oko grla.

Najstrašnija stvar ikad

O bolit će. Dašta će te nego peć’, uznemirit’, zarobit’ i dotuć’. I to svaki njezin neobični dah i uzdah, pogled u daljinu i temperatura u 23 i 57. Rodit’ će je biti najlakše.

A imat’ je najlipša i najstrašnija stvar koja će ti se u životu dogodit’.

Zagrli me oko vrata, oluja se diže 

Za isto to vrijeme, dok je Ona gromko pjevala  Arsenovu Zagrli me oko vrata i u mom naručju bila najsigurnija u svemiru iz kojeg se spustila, oluja se dizala oko jedne 15 – godišnjakinje udaljene nekih dvjestotinjak kilometara sjeverno od mirne luke na Điradi.

Ogoljene. Raspletene kose i slomljene sigurnosti. Zdrobljenog djetinjstva i iskasapljenih očiju, sve da joj trepavica s oka nije pala.

Sjeverno od Đirade, istočno od raja

Di su popustile kočnice, a granice se pretvorile u omče nekog djeteta, neke ‘ćeri, neke male cure sjeverno od Đirade?

Di su zakazale, ma ne institucije, ‘ko im uopće vjeruje da su i najpravednije na planetu, nego oči, duše i srca nekih mladih ljudi s majkama, sestrama, kumama, rodicama i bakama što su im šaputale „zlato moje, sine babin“ dok su im zalizivale kosu i ljubile ih u glatko čelo?

Kako „babin sin, oko matere svoje, dika ćaćina i ponos cilog sela” postane mladi čovjek prema kojem ne želite imati milosti?

Kako „radost radosna“ i tako prekrasno dite, od fine matere i ćaće (reć će selo) postane momak koji iz vas izvuče najcrnje i najprizemnije misli i požuri vas da pozovete na linč i osudu bez suda, kaznu bez suđenja i izvršenje na najokrutniji mogući način?

Stajala je usred bašte

Zato što imate ‘ćer, koja će imati svoju  ‘ćer i gledate je di žustro gazi stopalima od 28 sitnih brojeva kroz život i u svit. Bože dragi, kakav svit?

Naši sinovi i naše ‘ćeri

Svit u kojem možda imate i sina, prvorođenca, ili dugo čekano razmaženo biće, što živo je i zdravo i piša uza zid, sve po ćaćinoj želji. Onoga što ste mu kupili ajfon na 24 rate, a zanemarili  račun od struje, onoga što ćete mu za 18. rođendan na kredit kupit besna kola da se voza i pokazuje. Onoga pred kojim ste bili užasni prema njegovoj materi, onoga što ste mu ponizili ćaću.

Onoga kojem niste rekli, aj još jednom to napravi i uputili mu pogled koji govori tisuću kazni i onda ga sačuvali od mržnje i linča nekih tamo budućnosti.

Vremena u  kojima bi zauzdao sam sebe, a curicu od petn’est godina, nečiju ‘ćer, možda nježno poljubio u sumrak u nekom parku i poklonio joj uspomenu k’o najljepši cvijet. To bi trebao.

Imaš sina i imaš ‘ćer.  Pravda za njih počiva u tvojim rukama.  Ne da ih stalno čuvaš od oluja što se dižu, nego da ih naučiš da olujama ne pokose onog drugog.

Najlakše ih je napravit i rodit’. Drugo sve, boli k’o đava.

Kad je i tuđe, sjeverno od tvoje kuće, a ne tvoj cili svit.

 

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here