Jednog davnog litnjeg popodneva, kad sam bila curica od valjda čet’ri, pet godina, uzbuđeno san uletila u kuću materi s vijesti dana: „Ispri’ kuće je Kinez, ali priča naški!“

Nikola Rimac, pokoj mu duši nije imao veze s Kinom, ali nadimak mu je bio Kinez. Ne znam je li ikad hodao po Dalekom istoku i odakle uopće poveznica između naše dalekoistočne braće i njega, jer u mom živom sjećanju, Nikola na Kineza uopće i nije sličio. Ova anegdota duboko se usjekla oko Rimčevi’ kuća i još uvik je se ponekad ne’ko siti, oko na primjer, Velike Gospe dok se nakon janjetine žeđ gleda utažit’ dinjom koja je ustvari lubenica.

Jutri, dok ovisnički konzumiram svoj jedini porok, veliku s’ ladnim i dok grad još napola spava, obično pribirem novine i misli i sidim za visokim stolom, valjda podsvjesno, da bolje vidim na šta će izać’ dan.

Migrant pije bilu kavu

Danas san trevila migranta. Mislim si, napokon nešto uzbudljivo. Čovik je sidio isprid jednog imockog kafića, pio bilu kavu i marendava krafnu od čokolade iz smeđeg škartoca iz pekare. Stol mu je bio idealan za vidit’ ko prolazi, pravo se uklopio u imocki đir, ali samo po poziciji najboljeg pogleda na felge i vozače što baš tu malo jače stisnu gas.  On je, za razliku od Kineza iz Rimaca, zaista izgledao kao ne’ko ‘ko se upravo iščeprlja iz kupine i drače, tamnoput, s palestinkom oko vrata, maramom na glavi i općim dojmom nepripadnja Imockom, ali dojmom pripadanja subkulturi migrantske baba roge koja priskače šimšir, krade malu dicu i aute i čeka iza ćoše barem da ti kaže bu.

Kad si doša i ka’š ić’?

Došla policija uz korektni passport pliz, kad si doša i ka’š ić’ (otprilike k’o kad naši za Božić dođu iz Zagreba ili ižNjemačke.) Pajdi to diglo tlak, kao, ne more ni marendat k’o čovik i migrant, ali brzo ga je popušćalo. I njega i policiju koja se uskoro udaljila.

Svi smo gledali u njega. Ispod oka, ali ne baš tiho, komentiralo se, šta on, oklen on i ‘oće li nas šta ja znam, valjda pojist. I ono, tipično i stereotipno, ako hoda ga migrant, izgleda kao migrant i glasa se kao migrant pa nije valjda virtuoz na klaviru, povjesničar umjetnosti ili poznati otorinolaringolog. On je migrant uz sve ono što uz to ide i sad će nas stvarno pojist, čim ždrokne ono iz pekare i srkne bilu kavu.

Ali nije. Čovik je, kaže mi, iz Berlina. Putuje na biciklu do Rusije preko Lipe naše i Bosne u koju ne može uć’ bez testa na kovid. Pa je sijo popit kavu i marendat’ baš u najlipšem gradiću Zagore.

Reko’, „velkam i šta’š  još popit’?“

 Priča mi, dok puni mobitel, kako mu nije jasno zašto ne može priko granice i zašto smo mi u EU, a ‘Ercgovina nicht, čuo da su i oni Hrvati. I kako to dvi zemlje, šta bolan Hrvat ‘vamo, Hrvat tamo. Kako će u Russia, morat će bike u airplane pa priletit’ brdoviti Balkan, ako ništa. Mislin se u sebi, najbolje ti bilo tako.

Ja mu počela kazivat, „You know, former Yugoslavia, war i jad, tu su Hrvati i naša država, a u Bosni ti ne znam ni sama reć’ šta je i kako je“. „Wow, kaže, „ to mora da je baš big problem“. „Big, big“, reko’.

Kažem, good luck, odo’ na posa’, pomalo sa svim”.

A ja svoju (napokon) uzbudljivu najraniju kavu, svedoh na pouku: ako hoda kao migrant i izgleda kao migrant, a kaže ti da nije, ti mu ljudski viruj, po imocki počasti pićen, ali isto se osvrni tek kap da mu namigneš i odeš za svojin poslon dok jednim okom gledaš di je parkira bajk i kakve su mu felge.

I migrantu felgašu i provjerenom doktoru znanosti.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Foto: ilustracija

1 KOMENTAR

  1. Jesu li sjećanja zanosa i ljepota živa, ili proljećima odnesena…Imotski ima ljude poput Josipe, nažalost, mnogi od njih, koji vole Imotski, nemaju medijski prostor uz pomoću kojega bi dizali ljestvicu kvalitete kulture i života u Gradu. Taj prostor je rezerviran za likove poput Kolovrata, Brace Ćosića i mnogih drugih koji stalno pričaju iste priče, dodijale i Bogu i čoviku. Imotski nije samo Gavan, niti je Imotski samo Aginica, niti imamo samo dva jezera, niti njime u principu vlada jednoumlje. Dopi… mi je i sajla koju razapnu preko C.J. ,a sve su međusobne sajle ljudskih odnosa prekinute. Grad je potrebno simbolički oteti iz ruku takvih koji vegetiraju, a s njima i Grad. Oni su anestezirali Imotski koji vrišti iz tog komatoznog stanja, j… paralize sna. Vrijeme je da se u Imotskom napravi lustracija svih onih koji podržavaju model kulturnog, umjetničkog i slobodarskog netalasanja. Bezuvjetna podrška Josipi i u daljnjem radu. -if

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here