„Ostanimo udaljeni danas kako bismo se zagrlili s još više topline sutra“, izjavio je to nekidan na najljepši mogući način, talijanski premijer Giuseppe Conte.

Još koji tjedan prije opće drame u Italiji dok se Kina činila daleka poput drugog planeta, s podsmijehom i kolutanjem očiju  odgovarala sam na pitanja prijatelja i poznanika „zar se ne bojiš ić’ na tako daleki put sad, korona ovo, ono“? Pretjerano je i prenaglašeno, mislila sam i odgovarala, a ja sam cijepljena (ne od korone), ali od ove medijske histerije, svakako.

Samoizolacija, dan 6

A sada, nekoliko tjedana poslije, ove retke pišem iz samoizolacije na Điradi koju provodim na najškolskiji mogući način.  Karantena, dan šesti. Nema mrdanja, samo malo žuganja.

Nakon dvadesetosatnog putovanja i povratka u Hrvatsku, i prije odluke i preporuke sanitarnog inspektora na zagrebačkom aerodromu, bila mi je najnormalnija stvar na svitu da se skupa djetetom stavim pod ključ. Kakvo ‘odanje po Varušu, kakav vrtić, jednostavno nije fer.

Nema toga u nas – priđeš stećke i spašen si

Nismo sami i najbrutalnije rečeno, ne želim ubiti vlastite roditelje ili tuđu mater, nečijeg dida, ne želim zapasat’ bolnički prostor, krevet, respirator, nečije vrime i posvećenost zbog svoje bahate kave i prošetavanja po gradu.

Valjda je hit govorit’ ovih dana, ‘ta će nama korona, nema toga u nas, pa se s pajdašima naslikavat’ i prkosit’ svim mogućim mjerama i apelima ljudi iz nacionalnih i lokalnih stožera koji se žive satraše kako bi spriječili katastrofu koja već miriše u zraku. Niste hrabri.

Pa šta je s glavom? Ljudi  već padaju s nogu, ne razumin, kako vas nije stid? Niste spašeni iza stećaka, niste se sakrili iza materine suknje i domaće spize, niste došli u sigurnu zonu – nema toga. Bespotrebnim kirijanjem i neozbiljnošću u opasnost dovodite  sve ono u šta se kunete.

Lipo je i simpatično (da citiram prijateljicu) biti malo mimosvit, ali nisu ovo takva vrimena.

Ostani u kući

Pa jebemu miša, je li baš tako teško?  Raščisti ormar i sebe, pročitaj knjigu, lakiraj nokte, zabavi se u vrtlu – šta ja znam, valjda ima štogod što voliš. Ostani u kući.

Razmisli, posti, sanjaj, diši dušom, posveti se stvarima za koje i tako nikad nemaš vrimena. Promisli, isprazni se, budi svoja vlastita korizma kad ti je dano. Ostani, bona, u kući.

Pohvale za Stožer

Uz Nacionalni stožer za civilnu zaštitu i ovaj naš, grada Imotskog, zasad jako dobro funkcionira i obavlja odličan posao.

Stručnost uz dozu empatije iz imotskog Zavoda za javno zdravstvo te liječnički nadzor i suradnju službi, mogu samo pohvaliti kao i komunikaciju samog lokalnog stožera.

Pitali su jučer iz Epidemiološke, triba li ti šta donit – srce ko bukara.

Proljeće na balkonu uz malu pomoć prijatelja

Proljeće s  balkona je neobično mirno i nestvarno, Đirada je pusta i zbunjujuća.  Vrhunac dana mi je razgrćanje robe i crveni suton desno od Sv. Jure. Ali, ipak ostajem u kući, poslušna i uvjerena.

Bez panike, bez pretrpane špajize (ta me pohlepa posebno šokirala, ljudi smo, ne stoka), bez kese s lijekovima, bez zaliha u frižideru.

Samo uz najlipšu moguću solidarnost prijatelja – pozive, poruke i ostavljanje vrećice nužnih potrepština isprid vrata. Pruženu ruku bez ruke.

I opet na kraju, Giuseppe Conte. Zaustavimo se danas, kako bismo trčali još brže sutra.

Amen za samoću i najmanju usamljenost ikad.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Photo: Ilustracija, scena.hr

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here