Kad sam bila nešto mlađa, a naprednija čudo, u vrime dok sam stalno tirala neki inat, Ante mi je bilo najmrže ime. Išlo mi na živce što se u nas svi zovu Ante, kao “di vam je mašta i dokle će se više svi isto zvat’ i prezivat’ i kako jadni poštar glavinja po selima i uopće raznosi tu nesritnu poštu”?

Pa tako Ante Matin pokojnog Ante dobije kaznu za parkiranje namijenjenu Anti Jurinom pokojnog Ante. Ili recimo, Ante Ivanov pokojnog Ante četr’est treće godište dobije poziv na sud namijenjen Anti Ivanovom pokojnog Ante također rođenog iste godine u onom ratu.

Šta će poštenu čoviku OIB?

Enigma je kako sustav uopće funkcionira i kako ležerno ipak klizi kroz svakodnevicu bez nekih većih uzrujavanja puka i samih aktera što se isto zovu, a nerijetko i prezivaju. Nekako se sve uvijek posloži na pravo misto – nijanse lika i imena Ante su toliko vješto izbalansirane među narodom da ti ne triba OIB, adresa ni otisak prsta.

Tuđi čovik nikad neće znat’.

Danas, kad sam malo manje progresivna, a inat se raspršio u skroz druge dimenzije, omililo mi ime Ante. Počela sam ga doživljavati i osjećati majčinskom toplinom, srcem rastegnutim k’o bukara i kad čujem da je na svit doša još jedan, bude mi ono pravo lokalpatriotski drago, neka našeg Ante.

S Antom se uvik mo’š pogodit’

Nema onoga tko barem jednom u životu nije išao pješke u Vinjane 13. lipnja. Zna se šta je gori.

Pa dernek, pa janjetina, čevapi, prva vrućina, šećerna vuna, a ti umoran, ali sritan jer, nagodio si se s Antom – nema majci, taj nikad zeznio nije, čak ni onda kad ti zezneš stvar.

Za ta hodočašća vežu me prekrasne uspomene jer to je uvijek bilo iznad pukog običaja – ali to neka ostane između Ante i mene. Hvala mu.

Kućni Ante – nomen est omen

Ante je više od imena. To je stil života, povijest i zalog. U tom imenu su utkane sve one boljke, misli i želje – zavjeti, čašćenja i napose identitet jednog kraja.

Jer, kad kažeš da se zoveš Ante, otvore se vrata jedne dimenzije u kojoj se zna da nisi prvi svoga imena, da ti mater utorkom ne ide meso i da se ćaća nemalo puta dera priko cilog sela „Ante, šta san ti ja reka malopren“?!

Ime Ante bi tribalo staviti pod zaštitu UNESCO-a kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Jer kad se priko Imotskog zaori Ante, rastvori se cili svemir boja, okusa, mirisa i spoznaja jednog mista pod najmodrijim nebom.

Ajme kući koja Antu nema.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here