Pločice kažeš! Pa kakve su ovo pločice, 2 kvadrata, pa ja sam za ovaj novac cijeli kat popločao, 100 kvadrata, govori mi bosanski carinik u jeftinom montažnom kontejneru s jednom stolicom, stolom i priručnim ležajem.

Prostorijom u kojoj se može natiskati troje odraslih ljudi dominira veliki ekran na kojem vidim prolaz automobila iz ptičije perspektive. Ma, pustite, žena izabrala pa ako ne želite rat u kući…ja ih sigurno ne bih kupio, pokušavam ga malo odobrovoljiti.

Pa postoji i treća opcija, predlaže mi on.
Mislite … Pa, nemojte tako. Ovo je moja kćer, ona će sigurno sve ispričati materi.
Pa, reko bi ja i pred njom.

Nenaviknut na ovakve razgovore kao u kakvoj pripovjetci Kafke ili Andrića osjećam apsolutnu nepripadnost ovom filmu (koji se odigrava svega nekoliko km od vlastite kuće) prepušten na trenutak (zlo)volji nekoga lika koji jedva zatomljuje agresiju odašiljajući pri tome (možda) i koruptivne signale. Tko bi ga znao. Vrijeme kao da se zaplelo u nekim pedesetima, šezdesetima, još samo nedostaju pripadajuća obilježja poput maršala na zidu kasarne, ovaj carine.

Nakon, pomnoga pregleda papira, štambiljanja i stavljanja dramatično – kompliciranoga potpisa, reče: Aj, idemo do auta da vidim ja te pločice.

Otvaram prtljažnik a zatim i karton. Mislim da imam problem, govorim u hodu. Aha? Imam i dva kila kupusa koje nisam prijavio. Nije mu smiješno.

Vidi samo kako su upakovane.

Vidimo li se sutra opet? pita carinik.
Ne znam, možda.
Hvala i dovidjenja.
Prijelaz na hrvatsku stranu.
Procedura.
Imate li što za prijaviti?
Imam dva kvadrata pločica odgovaram. Dajte papire i račun.
Tko, što, odakle, kako?
Pa vi ne smijete to prevoziti, niti smijete dobiti povrat poreza (usput što njega briga kada ovdje časti druga država BiH)?

Zbog čega, pitam ja.
Vi ste preblizu granice i kupili ste (opet) preblizu pločice. Valjda sam trebao ići u Zenicu ili Maglaj.

(Iako, sam od ove granice udaljen 15-ak kilometara ja prema mjestu boravka spadam u tzv. malogranično područje objašnjava mi). Znači, diskriminaran sam jer moja kćer koja ima prijavljenu adresu u Omišu može prevesti stvari u visini 300 Eura a ja 300 kn (uz porciju maltretiranja).

Poslije upoznavanja razgovor završavamo o opcijama njegovog) odlaska u Njemačku jer mu je obiteljska situacija previše komplicirana za njegovu malu plaću.
No, barem prolazim s „opasnom teretom“.

U pet – šest prelazaka granice upoznao sam destak carinika od kojih nešto bolje one s bosanske strane koji moraju pregledati papire i udariti potrebne štambilje. Doznao sam da jedna gospođa između štambiljanja sprema zimnicu i treba negdje nabaviti paprike.

Drugi put je već riješila problem, barem s paprikama.

Jedan od bizarnijih prijedloga bio je da bih ja trebao zapravo ići na drugi granični prijelaz jer oni ovdje uopće nisu ovlašteni za propuštanje pločica i „bolje je kad bih kupio sat od npr. 2 iljade maraka nego pločice za 300 maraka“???

Jedan put sam se morao vratiti i ostaviti dva kvadrata pločica za drugi put jer je količina od četiri kvadrata bila jednostavno megalomanska i bezobrazna po glavi nas samo dvoje švercera.

Zahvaljujući revnom cariniku s hrvatske strane mogu se smatrati i sretnikom jer kako mi objasni taj lovac na švercere ipak neću platiti kaznu, itd. itd. Taj me podučio i poslovici: vuk po poruci meso ne ide (jede). Što li je pjesnik htio reći?

Treći dan doznao sam koji fakultet je završio carinikov sin (s bosanske strane), gdje radi i živi, što mu cura studira i gdje će nastaviti školovanje. Nadalje, znam i da mu je on pomagao seliti i nanosio se ormara i drugih stvari.

Takodjer mi je rekao da u ovoj – njegovoj državi samo lopovi i lažljivci mogu napraviti karijeru jer rad ionako nije na cijeni.

U tjedan dana svakodnevnog prelaska granice mislio sam da sam gotovo sve naučio o carinskim i inim propisima i njihovom provođenju kad li me iz takta izbaci traženje policajca na bosanskoj strani: isprave, prometnu i zelenu kartu.

Pa vi ste prvi koji me pita za zelenu kartu, spontano mu odgovorim. A, to morate obavezno imati, oslovi me po prezimenu, široko se smiješeći i gledajući me pri tom slavodobitno, poput profesora na ispitu koji je postavio do sada nepostavljeno pitanje.

Gledao sam već ranije pokunjene špnjolske turiste na motorima koji su me euforično pretekli prije granice i nakon samo par stotina metara nalijevo polukrug i natrag, a izgledali su kao da im je cilj glavni grad. Sada znam i razlog. Zelena karta koja u EU praktično više ne postoji u BiH može biti razlog za by, by und Aufwiedersehen.

Uglavnom, ako vam se posreći da vozite neku stvar preko granice kupite obvezno kilogram dva (naribanoga) kupusa pored rotora jer je zbilja dobar i naoružajte se strpljenjem prosjaka, navucite debelu kožu švercera i pristupajte carinicima kao slučajevima s posebnim potrebama.

Ako vam stvari krenu sasvim krivim redoslijedom – ipak vam ostane kupus. Kupus vlast ne zanima!

Z.G.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here