Ne znam di ste vi bili jučer rano ujutro, ali ja sam bezglavo prije 7 sati smušeno po Điradi tražila odakle dolazi misteriozni zvuk koji je paralelno s Burom fijukao iz smjera Grada pa Bijakove pa Hercegovine.

Potpuno shizofreno, ne znaš odakle dolazi, tko ga šalje, sitiš se odma’ Stephen Kinga i Langolijera pa pomisliš „Bože moj, dođu li, di ću i kud ću“ i isti tren se pokaješ za grešan život i nekako s nervozom u prstima ustraješ u ufanju, „valjda će to što zuji kad dođe odnit’ koga drugog“.

‘Ko to tamo pjeva?

Nekoliko sati kasnije, rekoše da se zna ‘ko to tamo pjeva – to Bura prebire po razapetim utegnutim jezerskim žicama sasvim nenadano, a u svirci u kojoj nastupa Jezero osobno, uživa publika sve do Kamenmosta.

Znate one što hodaju nad presušenim jezerom, reka’ bi naš narod (ništa zlonamjerno), više onako očinski zabrinuto: „Manitaši, kud ji đava’ nosa!“

Po konopu, u svom điru od Baga do Jažića im triba dobra ura i to popriko putem kojeg cilo lito samo galebovi svojataju.

Atrakcija je na svjetskoj razini, baš kao i prije par godina na Crvenom jezeru, sve je bilo točno kako treba, nebeskim hodačima se svidilo i kažu, vratit će se i baciti opet đir možda i priko Galipovca, Mamića, Knezovića jezera… ‘Ko ne bi. Mislim i ja bi’, da me nije stra’.

E sad, hrabri momci su računali gotovo na sve – uključili u mozgu centar za fiziku, geografiju, meditaciju, koncentraciju, ali nemaju oni pojma šta je jezerska (Jažića) bura. Posebna podvrsta dalmatinskog, napose imotskog vitra koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Niti ga se može umiriti, niti potkupiti, niti očekivati.

Ali, možda ga možemo po imotski naplatiti.

Dolazi silovito, manito, nenadano, dok pola grada miruje, Jezerska bura luduje i lupa škurama i ciglama na jezerskim kućama, suši kamenja, mrvi ih pretvara ih u sipare, smije se grohotom i ne benda nikog dva posto. Ni nebeske hodače ni njihove razapete žice.

Pozdrav Buri

Dapače, Bura ih je prisvojila i bez trzalice trznila veličanstveni zvuk koji je ledio krv u žilama u radijusu od nekoliko kilometara i nije nam dao spavati. Pa ni Vilama koje su ove ture osjetile još vruću krv kako im kola kroz modre vene i kozje noge dok skupa s Burom počinju noćni ples po napetim žicama i uštimavaju strune za točno pogođeni jezerski ton.

Jezerski hodači su utekli prije nego su mislili i pokupili žice, smotali u klupko i ponili kući.

A nama ostavili na razmišljanje, kako bi bilo da raspletemo jednu žičanu mrežu da nam Bura opet svirne čim se spusti od Jažića.

Pa smo se zezali na kavama, za šankom, ono pravi malomišćanski šta ćemo i kako ćemo.  A ustvari smo bili smrtno ozbiljni. Pa ide prijedlog.

Spavate li mirno, Morske orgulje?

Ponovno okačit žice, uključit’ u realizaciju glazbenike, umjetnike, prirodnjake i pjesnike. Dogovorit’ kako bi tili da Bura svira, a kako da Vile plešu. Onda pratit’ prognozu lokalnih meteorologa najbolje s Bazane. Biti mirni i strpljivi.

Pa kad puhne, udahnuti, poželit’ joj dobrodošlicu i svima naplatiti bijesni imotski vitar. Turama čim izađu iza autobusa, stavit čepiće u uši koji blokiraju zvuk dok ne plate; umirovljenicima, socijalnim slučajevima i učenicima osigurat’ besplatno slušanje.

Političarima što dođu samo prigodno u Imotski da nam obećaju nešto novo/nešto staro/nešto u boji zabraniti terapiju Burom, ali im dodijeliti besplatne blokatore.

Običnim građanima, kako bi sve bilo jednostavnije, preko Komunalnog slati mjesečne uplatnice; Opis plaćanja: Pozdrav buri. Omogućiti i trajne naloge preko Internet bankarstva. Napraviti spektakl, turističku atrakciju, organizirati Burine koncerte, konferencije, simpozije na vidilici…

A onda, kad svi dođu da čuju kako to u Imotskom vitar svira i kako te predivne žene plave kose kozjih i magarećih nogu plešu, molit’ Boga da se obruši od Jažića.

A Bura ko Bura. Briga nje što je svi čekaju, ona svira baš kad ona hoće.

I zato, Pozdrav Buri ma gdje bila i nemiru kojeg nam daje.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here