obama_cuba_220411Piše: Ante Juroš/Imotske novine

Zveckanje oružja, prijetnje, propaganda… odavno su postali samo sredstvo u ostvarenjima geopolitičkih ciljeva. Svakodnevno se susrećemo s izvještajima o više ili manje ozbiljnim sukobima na granicama zemalja koje, što je češće, svoja neprijateljstva gaje godinama ili, što nije tako rijedak slučaj, svoja novootkrivena neprijateljstva nastoje produbiti na sve moguće načine. Vremena se mijenjaju, a s njima se mijenjaju i geopolitički ciljevi, što naravno, u skladu s novonastalim situacijama, dovodi do nove kategorizacije neprijatelja.

Terorizam zamijenio komunizam

Stari neprijatelj (komunizam) gotovo je u potpunosti nestao s društvene scene ili tek postoji u nekoliko država koje nemaju ni društveni, ni ekonomski, ni vojni potencijal u tolikoj mjeri da se mogu smatrati svjetskom opasnošću, iako takvi pokušaji kategorizacije ustrajno dolaze iz jedne države, one koja se pretenciozno voli nazivati kolijevkom demokracije, a to su SAD. Budući da starih neprijatelja nema u dovoljnom broju (komunizam), moraju se stvarati novi neprijatelji (terorizam) ili potencijalni neprijatelji (sve nuklearne sile), što prije svega odgovara Americi koja je ostala jedini pravi globalni, ekonomski, politički, vojni i društveni faktor koji ne krije svoje geopolitičke ciljeve, a oni su koliko nacionalni, toliko i opći, što dovodi do konstantnih sukoba na globalnom planu. Najveći uspjeh SAD-a upravo je taj što su oni svoje nacionalne interese uspjeli prikazati kao opće, što samo potvrđuju ratovi u Iraku i Afganistanu. Vanjska politika SAD-a zadnjih desetak godina samo je uspješno nastavila vanjsku politiku, čije su temelje udarili još prvi savjetnici američkih predsjednika, neposredni iza Drugog svjetskog rata. Njihov osnovni i primarni zadatak bio je taj da se ostvare sve logističke pretpostavke na osnovu kojih nijedan novi rat SAD ne bi zatekao nespremne, kako u vojnom, tako i u ekonomskom pogledu. Samo je jako i uspješno gospodarstvo davalo temelj jakoj vojnoj industriji, a ubrzo je vojni sektor toliko ojačao da je postupno počeo davati smjernice gospodarstvu. Budući je trebalo opravdati sav taj silni novac koji je uložen u vojnu industriju, beskrupulozni američki činovnici dosjetili su se da poneki rat i ne bi bio toliko štetan. S druge strane, samo je mogao koristiti u povećanju vojnog proračuna na osnovi izdvajanja za nove stavke bazirane na nacionalnoj sigurnosti i zaštiti američkih građana.

juzna_amerika_220411Latinska Amerika kao vojni poligon

Neposredno susjedstvo bilo je idealan poligon za testiranje vojne moći i diplomatskih aktivnosti. Ne jednom, SAD su intervenirali vojno, politički i ekonomski na području Latinske Amerike štiteći svoje nacionalne interese koji su prije svega bili ekonomski, iako su se te intervencije najčešće pravdale zaštitom svojih građana, bez obzira kako to dobrom dijelu nepristrane javnosti zapravo smiješno zvučalo. Tako su SAD direktno vojno intervenirale na državnom teritoriju Kube (1962.), Dominikanske Republike (1965.) i Paname (1990.). Sličan vid intervencija prisutan je u posljednje vrijeme u Iraku i Afganistanu. Očito je da se takav direktan, vojni tip intervencije gotovo ciklički ponavlja u vrijeme stabilnog i jakog američkog gospodarstva. Doduše, SAD je znao i indirektno vojno intervenirati, kada je procijenjeno da bi direktno vojno uplitanje donijelo više štete nego koristi: Gvatemala (1954.), Kuba (1961.), Čile (1973.), Nikaragva (1982.). Tada su uglavnom potpomagane one snage za koje je procijenjeno da će bolje i vjernije služiti interesima SAD-a. Tako je od završetka Drugog svjetskog rata stalno prisutan ekonomski utjecaj SAD-a na zemlje Latinske Amerike, što se najbolje ogleda u količini i iznosu zajmova te politički utjecaj koji je posebno očit kroz donatorsko financiranje i kampanje odabranih kandidata. Ne čudi stoga da su SAD, zaokruživši svoje interesne procese u neposrednom susjedstvu istu taktiku diplomatskog pritiska počeli primjenjivati i u ostatku svijeta, a gdje bi zakazala diplomacija, ”nacionalne interese” morala je štititi vojska. Posljednjih mjeseci primjetna je velika diplomatska aktivnost SAD-a.

Retorika i medijski rat

U istupima najvažnijih ljudi vanjske politike SAD-a, ali i onih koji su prije svega zaduženi za nacionalnu sigurnost, primjetno je sinkronizirano djelovanje i uvježbana retorika koja ne ostavlja mjesta sumnjama. U kontekstu takvih istupa prema državama koje su označene prijetnjama za nacionalnu sigurnost SAD-a, a dakako da su onda označene i globalnim prijetnjama, koriste se već viđene floskule i uvježbani komentari. Tako su se na popisu potencijalnih opasnosti našli Iran, Sirija, Sjeverna Koreja… ne nužno tim redoslijedom i ne nužno samo te države, ali zasada su istupi američke diplomacije uglavnom fokusirani prema tim državama. Već viđeno uvodno ispipavanje terena uz diplomaciju koja obavlja svoj dio posla pomno skrivena od kamera i bliceva fotoaparata, a kao uvod u ono što treba uslijediti. Zanimljivo je da slični politički režimi pa čak i oni daleko drastičniji, u kojima je represija vojske nad civilima uobičajeni način vladanja i svakodnevna pojava, ne smetaju demokratskim načelima i principima koje zagovaraju SAD. Čitav je niz takvih primjera na afričkom kontinentu. Nameće se stoga pitanje, ako su SAD preuzele ulogu vodeće svjetske sile, a očigledno jesu; i ako SAD na direktan ili indirektan način odlučuje o svjetskom ratu i miru, što je više-manje svima jasno; zbog čega onda ne štite svoje ”nacionalne interese” u, recimo, Somaliji, Ugandi… kao što su to napravili u Iraku, Afganistanu… ili kao što se to spremaju napraviti u Iranu. Odgovor se nalazi u ekonomskim doktrinama koje su duboko usađene i u sami ustroj američke vojske. Naime, navedene afričke zemlje, ali i mnoge druge, nespomenute, nisu dovoljno zanimljive američkim interesima zbog vrlo slabog ili nikakvog ekonomskog potencijala. Ekonomski resursi tih zemalja su ograničeni ili u potpunosti istrošeni pa SAD nemaju interesa intervenirati i ”štititi demokraciju” i ”nacionalne interese” kako to oni vole nazivati. Upravo zbog takvih i sličnih razloga, nekako se čini marginaliziran odnos SAD-a prema Latinskoj Americi. A istina je potpuno drugačija. Evo i zašto.

Kada je nedavno poginuo Eduardo Rozse Flores, zvani Chico, o kojemu je javnost najviše Eduardo_Rozsa-Flores-220411informirana zahvaljujući dokumentarnom filmu o sudionicima Domovinskog rata, kamo je i Chico, kao plaćenik, nesumnjivo pripadao; javnost se počela više interesirati o problemima Latinske Amerike i uzrocima koji su doveli do tih problema. Nakon mnogobrojnih ratišta, Chico je svoj ratni (i životni) put završio na rodnom tlu Bolivije, točnije u Santa Cruzu, gdje su ga ubile vladine snage uz naknadne optužbe kako je želio stvarati autonomne pokrajine na tlu Bolivije. Težnja za samostalnošću i suverenitetom samo je jedan u nizu problema s kojima se susreće Latinska Amerika. No, krenimo redom.

Latinska Amerika, ekonomski i politički problemi

Jedan od najvećih problema Latinske Amerike je razina nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, po čijem kriteriju većina stanovništva Latinske Amerike spada u siromašnu skupinu. Iako bogata naftom, kavom, željeznom rudom… stanovništvo ne osjeća financijske pogodnosti velikog izvoza. Dapače, može se kazati da je, unatoč brojnim naporima, jaz između bogatijeg i siromašnijeg dijela stanovništva sve znatniji. Zbog toga se osjeća i nejednakost među zemljama, što dovodi do sljedećeg problema Latinske Amerike, a to je politička nestabilnost. Mada se velika većina zemalja Latinske Amerike, barem deklarativno,    poziva na demokraciju i vladavinu prava, postoje i druge države koje ne skrivaju svoja politička opredjeljenja, a koja su suprotna svim načelima demokratskog sustava kome toliko teži kapitalistički sustav vladavine zapadnih zemalja. Jasno je da takva suprotna politička opredjeljenja izazivaju stalne političke trzavice, koje su često poticane i vanjskim faktorima. Jedan od gorućih problema Latinske Amerike je i nekontrolirani prirast stanovništva koji je tim veći problem, ako se u obzir uzme i velika nezaposlenost, koja uz nedovoljnu zdravstvenu i socijalnu skrb, stvara sve više siromašnih stanovnika koji žive na rubu bijede i egzistencije. Ljudi koji ne vide bolju budućnost, prihvaćaju radikalna politička rješenja kao jedini mogući izlaz prema boljoj budućnosti, no najčešće dobivaju samo tešku neizvjesnost i neispunjena obećanja. Jedan je poznanik primijetio kako je Eduardo Rosze Flores, zvani Chico, poginuo nastojeći ispuniti svoj san jer je to bila jedina osobna borba koju je u životu vodio. Za sve ostale bio je plaćen. Stoga se javnost s pravom pita:

”Koliko je još ljudi u Latinskoj Americi spremno položiti svoje živote za ispunjenje svojih snova…”

 

Broj čitanja: {hits}2895{/hits}

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here