Muke po Imoćanima by Boško Jović

brooklyn_imotski_th_270411Zamislimo situaciju…

Petak, 17:00h, vozite se kući s posla. Umorni ste, cijeli ste tjedan naporno radili, te jedva čekate da dođete kući popiti hladnu pivu i pripremiti se za vikend, za koji znate da će biti buran. U autu vozite par gajbi pive, čak ste kupili nešto mesa, jer treba snage za izdržati sva ta opijanja koja imate u planu.

Nakon 5 minuta vožnje, pukne vam guma. Živci su vam na rezervi, nemate volje mijenjati gumu sami. Nitko ne staje pomoći. Dok uz pomoć svih svetaca mijenjate gumu, tješite se mislima: “Nema veze, događa se, za 20 minuta sam u kući.“ Nakon što stavite novu gumu, vozite se dalje. Nakon još 5 minuta, pregaženi pas na cesti. Kraj njega ćete proći, pazeći da ga i vi ne pregazite. Možda vam nije ni bitno hoćete li ga pregaziti, svakako je mrtav.       U sljedećoj sceni, baba vas zaustavlja i moli da je odvezete kući, koja je uvijek u suprotnom smjeru od onog kojim vi idete. Uz uobičajenu ispriku da idete naliti goriva pa ćete se vratiti po nju bježite glavom bez obzira.

Iako jedva čekate da dođete kući, ne bi se činilo ispravno da ne ‘bacite gradsku’. STOP!!!

Kod ‘bacanja gradske’ uvijek morate paziti na nekoliko stvari…

Naime, ako ste takve sreće, a niste, da u gradu nema gužve, ni bilo čega ostalog što bi eventualno moglo privući vašu pažnju, to traje 3-4 minute. Jednostavno prođeš kroz grad i gotovo… Moš’ mislit’!!!

Vaš prvi zadatak je doći do kolodvora jer, kao što je poznato, tu sve počinje. Recimo da vam od mjesta gdje radite do kolodvora treba 15 minuta. Kad ste stigli na kolodvor, otvarate pretinac za rukavice, i ispod pištolja čupate pernicu s cd-ovima najnovijih narodnih hitova. Sad slijedi teži dio posla… Logički se nameće pitanje: „Tko bi se sad mogao nalaziti u gradu??“ Ako se nalaze mlađe djevojke, recimo do 22 godine, koje još od svoje 35-e pokušavate bezuspješno zavesti, trebalo bi staviti Cecu ili Seku. One se navodno pale na to. S druge strane, ako su tu ozbiljnije cure koje traže ozbiljnije momke (lagati ćemo, jel’), treba pokazati dobar ukus i staviti nešto od Halida Bešlića ili Zdravka Čolića. Kako ste, kao što je već spomenuto, navikli na odbijanje od strane mlađeg dijela ljepšeg spola, stavljate ovo drugo i, nakon što još jednom u retrovizoru provjerite frizuru, puni samopouzdanja krećete prema gradu. Nakon 10 metara stajete, i mudro razmišljate: “Možda u gradu ima koja mlađa djevojka koju ću napokon uspjeti zavesti…“ ili „Pa mora se i meni jednom posrećiti.“ I tako sjedite u svom autu i razmišljate narednih 10 minuta jeste li donijeli ispravnu odluku glede izbora glazbe. Ipak ostajete na Halidu ili Zdravku te krećete prema gradu. Ipak ste vi čovjek kojemu nije do zaj… Ili neka bar one tako misle.

 

Prođete dionicu do vatrogasne postaje, i u tom trenutku spoznajete gorku istinu. U gradu gužva od policijske postaje pa dokle oko vidi, a to je nekih 200 metara, do trga. Pokušavate ići u rikverc, okrenuti se i pobjeći kući, ali iza vas još 15 auta, a svi likovi kao i vi. Sad ste već zapeli. U svim autima svira ista glazba, u svakom od njih par gajbi pive, i baš su svi toga časa odlučili ‘baciti gradsku’ prije odlaska kući, ne bi li zaveli neku djevojku, tko mlađu, tko stariju. Opet se iz vaših usta čuju imena svih svetaca s neba!

Nakon 10 minuta, kad vas netko tko vozi od starog kolodvora odluči propustiti, kod robne kuće morate ravno, jer lijevo su neki radovi na cesti. „Ništa, treba još malo izdržati i izaći ću iz grada, a onda kući“, razmišljate u sebi. „Pa koliko maksimalno može trebati ljudima da prijeđu tih 200 metara?“

Kad već dođete do hotela, uvijek se dogodi ista stvar. Naime, baš ispred vas netko izlazi sa svojim vozilom, te vam otvara slobodno mjesto. Kroz glave svih nas u tom trenutku prođe ista misao, a to je ona da je najljepše popiti kavu u gradu nakon napornog radnog dana. S tom misli na pameti, parkirate svoju bijesnu mašinu od 47 konja (čudno, toliko ima godina) i puni ponosa koračate kroz grad, jer ste upravo vi svima oko sebe, koji su sigurno ljuti na sebe, oteli mjesto, jer da su 10 sekudi manje ili više razmišljali koju glazbu staviti u cilju zavođenja mladih djevojaka, oni bi se sada vama smijali u facu.

Dolazite do centra grada i birate mjesto prema svom ukusu, a to je uvijek ono oko kojeg se nalazi najviše mladih djevojaka. Nakon što 5 puta prođete gradom, nakon svih mogućih izračuna o tome s kojeg mjesta je najbolji pogled, gdje sunce najbolje pada, i još kojekakvih drugih, birate svoje mjesto. Ali onaj lik što je vozio iza vas je, dok ste vi prolazili gradom, otišao na Bazanu, parkirao auto i spustio se do grada, te sjeo baš na vaše mjesto, vama pred nosom. Sad vam sve pada u vodu. Vi ste složenim metodama i raznim triginometrijskim izračunima odlučili da je to najbolje mjesto za popiti kavu u cijelom gradu, a neka lola je jednostavno naišla i sjela gdje mu se učinilo zgodno. Da je znao koliko ste truda utrošili u odabir tog mjesta, ne bi se usudio prići ni blizu.

Sad ste već frustrirani, te odlazite liječiti živce na kavu u neku rupu u koju ne dopire danje cajka_270411svjetlo. Idete tugovati za VAŠIM mjestom. Recimo da vam za popiti kavu treba 20 minuta. Nakon toga posežete rukom u džep i shvaćate da vam je novčanik ostao u autu. Uz isprike mladoj konobarici, koja vas je davno otkantala, krećete prema autu razmišljajući kako ste uspjeli ispasti totalni klošar koji nema ni za kavu, pa smišljate razne isprike, samo da vas ona počasti. Ali nije vam prvi put, brzo se oporavljate od tog teškog udarca na vaš ponos. Ipak, nad glavom vam zasvijetli žarulja… „Idem do auta po novčanik, pa ću se vratiti i platiti kavu, samo da vidi da nisam klošar. Možda me onda bude htjela…“ Brže nego inače koračate prema autu, uzimate novčanik i hitrim korakom natrag. Prolazite pokraj ONOG mjesta i lika koji vam se i dalje smije u facu, a vi ga u mislima mlatite palicom po glavi i zaključujete da ste vi bolje prošli. Naime, vi ćete dobiti djevojku, a on ih samo može gledati.

Dolazite do kafića, a kafić prazan, samo nevina konobarica koja čita Story, kao da čeka baš vas. Na njoj je vidi da je prava Imoćanka, jer tako zgodnih cura nema baš svugdje. Kako i vi sebe smatrate pravim, kršnim Imoćanom, ne vidite razlog zbog kojeg ona ne bi pala upravo na vaš šarm. Dok ulazite unutra, uvlačite svoj pivski trbuh, na koji ste inače jako ponosni. Posežete za novčanikom razmišljajući kako ćete joj se obratiti. Kako vam ništa kreativno ne pada na pamet, govorite: “Doša’ ja platit’ kavu.“ Konobarica kaže da se niste trebali mučiti, da ćete platiti drugi put, a vi već vidite da joj se sviđate, jer sigurno zato ne želi naplatiti kavu. Ipak na kraju plaćate i nonšalantno kažete njoj da i ona nešto popije. Uz zahvale, cura odbija piće dok vi, od svih praznih mjesta u kafiću, sjedate baš na ono mjesto najbliže njoj. Kako ste već stariji i iskusan muškarac, mislite kako ćete imati o čemu pričati s njom. Već ste dosta toga prošli te sigurno imate tema za razgovor, a možda ona može od vas nešto naučiti, za što će ona sigurno biti zahvalna. Kako će vam zahvaliti, to ćete se dogovoriti s njom nakon 15 do 20 minuta inteligentnog razgovora. Naručujete još jednu kavu, palite cigaru i smišljate daljnju taktiku. Ali… Toliko ste indisponirani da vam se na momente pričinjava da čujete kako vjetar prolazi kroz vašu glavu. U drugom času vam se u glavi stvori slika krave koja svira harfu. Nemate ideje!!! Ne možete vjerovati da od toliko mogućih stvari i tema o kojima bi mogli pričati vama nijedna ne pada na pamet. Tih 20-ak minuta sjedite, pijete kavu, i nakon što izgasite zadnju cigaretu, plaćate i polazite prema autu. Kad stignete do vrata, ona vas svojim nježnim glasićem zamoli da joj ostavite jednu cigaretu, jer ne smije napustiti kafić da kupi cigarete, a vi upravo popušili zadnju razmišljajući o tome kako ćete joj se obratiti. A tek tada shvaćate da biste ispali savršeni gospodin da ste joj ponudili svoju zadnju cigaretu. Umjesto da izliječite živce, sad ste još goreg raspoloženja, jer vam je i ona izmakla. „Ni prva ni zadnja“, mislite u sebi. Odlazite. Na ONOM mjestu lik koji vam ga je oteo sjedi i dalje, oko njega sve mlade djevojke, i kao da čujete njegove misli u kojima vam se smije, jer je upravo on sjeo na to mjesto, oko kojega sve vrvi mladim djevojkama, a vi samo hodate tamo-vamo. Dolazite do auta, izlazite na rikverc, a iza vas jedan lik odmah parkira na to mjesto, s ciljem da popije kavu nakon napornog radnog dana. „Sretno ti bilo,“ mislite… Ne da vam se više sve to promatrati, krećete, a ispred vas neki lik u autu nasred puta i priča sa svojim rodijakom u koga će sutra okopavati krumpire. Nakon 15 minuta izlazite iz grada te krećete prema svojoj kući i ženi koja vas (valjda) voli.

Računajmo: 15 minuta smo se vozili do kolodvora, 10 minuta razmišljali o odabiru glazbe te 10 minuta preispitivali tu odluku, 10 minuta čekali da nas netko propusti kod vatrogasne postaje, zatim 10-15 minuta potrebnih da stignemo do hotela, 15 minuta utrošenih na traženje mjesta gdje ćemo popiti kavu, 20 minuta provedenih u kafiću u koji nismo htjeli sjesti, trčanje do auta po novčanik i natrag, buljenje u konobaricu 20 minuta te odlazak pognute glave prema svom autu, čekanje da razgovor na cesti završi, te odlazak kući.

Nakon svega toga dolazimo do zaključka da za ‘bacit gradsku’ u našem lijepom gradu treba oko sat i pol do 2. Da smo odmah išli kući, već bi popili par piva i uživali bismo u kraju još jednog radnog tjedna i planiranju vikenda, a ovako smo izgubili svaku volju za životom, tako da nam se u tom trenutku najpametnije čini cijeli vikend ležati u kući i razmišljati o tome kako više nikada nećete ‘baciti gradsku…’

A u ponedjeljak sve ispočetka…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.