Kako piše Dnevnik.hr, koronavirus se krajem veljače pojavio u Hrvatskoj. Odmah se formirao Nacionalni stožer civilne zaštite i imali su tada puno povjerenje građana. A danas?

25. veljače Hrvatska je zabilježila prvog zaraženog koronavirusom. Nitko tada nije znao što nas čeka iako smo već gledali stravične snimke iz Wuhana. Ali, stari moj, Kina je to, nije to kod nas!

Pa smo onda gledali grozne snimke iz Bergama u Italiji, hvatala nas je jeza i strah, ali dobro nije ni to baš kod nas. Formirao se Nacionalni stožer civilne zaštite. Na čelu mu je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, tu su tada novi, ali svima iznimno simpatičan ministar zdravstva Vili Beroš, stručnjak nad stručnjacima – prvi epidemiolog u Hrvata Krunoslav Capak, šefica Klinike za infektivne bolesti Alemka Markotić, dođe povremeno i Maja Grba-Bujević. Ma sve je ok, to su ljudi koji znaju što rade, birani su po stručnosti, mislili smo tad. Presice su održavali dvaput dnevno, nacija nije disala dok su oni objavljivali nove brojke i nove mjere.

Malo-pomalo, zatvarali su nas u kuće, ali nije nam smetalo. Znaju ljudi što rade, treba sve zatvoriti, najvažnije je zdravlje građana. Nema škole, nema vrtića, nema tramvaja, nema autobusa, ako živiš u manjem mjestu i trebaš brašno iz dućana moraš tražiti propusnicu. Ali, stari moj, nema frke, sve za zdravlje.

Nakon cijelog dana unutar svoja četiri zida, provirili bismo kroz prozore i pljeskali. Pljeskali medicinskom osoblju, ali i članovima Nacionalnog stožera. Pljeskali. Vikali bravo.

Na dramatičnim konferencijama za medije ozbiljnim dubokim glasom govorili su nam – ostanite doma. Ostanite doma! Ostajali smo doma, prali te ruke, šivali maske (jer nisi ih mogao kupiti ili jer ih nije bilo ili jer je za njih trebalo suho zlato), držali razmak, kašljali u lakat… I da, naravno, pljeskali im s prozora. Djeca su crtala članove stožera kao heroje.

Stvari su krenule nabolje i onda su zatvaranje, mjere i preporuke dobili neki smisao. Više nismo trebali ostati doma, ali smo trebali ostati odgovorni.

A onda…

Onda odjednom više ništa nije imalo smisla. Malo-pomalo, više nije bilo dva metra, mogao je metar i pol. Ma može i metar, stari moj! Više nisu bile dvije presice, samo jedna. Onda nijedna jer smo na par novozaraženih, pa evo i nule. Ej, kako nam je super taj Stožer. Sjećate se?

Onda se doznalo da uvjet za članstvo u stožeru nije samo stručnost (koju nitko ne spori), već je važno imati i stranačku iskaznicu. Krunoslav Capak nije htio reći je li u nekoj stranci. Fotografije su ga razotkrile.

Maja Grba-Bujević na presici je govorila da je ponosna članica, pa je kasnije nagrađena mjestom na HDZ-ovoj listi. Minusi su na sve strane bili sve veći, pa je lagano krenulo otvaranje. Ono što se jučer nije smjelo ni pod razno danas se može bez problema. Ako operemo ruke, naravno. Opet smo pljeskali. Joj, stari moj, kako mi je sjela ta kava u kafiću, kako sam dobro šetala po šoping-centru, dijete opet ide u školu (smije, ali ne mora, može, ali nije obveza, treba, ali ne baš da jako treba, može i ostat doma i ne smije).

A onda…

Onda su se približavali izbori. Andrej Plenković malo je po ramenu dirao zaraženog prvog tenisača svijeta Novaka Đokovića, ali sve su se službe upregnule da nam objasne da je dirati rame OK, da je to kratko trajalo i da je sve u redu. Granice koje smo zatvorili sa Srbijom i BiH jer smo počeli uvoziti zaražene, pa se epidemija opet širila, otvorili smo. Pa hej, stari moj, moraju moći doći glasati. Važno je to. Onda su izbori završili. U stožerima se slavilo kao da ne postoji sutra, a kamoli neka korona. Pa su oni koji su nekada grmjeli da trebamo biti doma i ostati odgovorni sada zagrljeni, bez ikakva razmaka, pjevali i plesali. Pljeskali su.

A onda….

Žarišta se šire diljem zemlje, brojevi su se opasno približili troznamenkastom. Presica nema. Priopćenja jedan dan prvo objavi Ravnateljstvo civilne zaštite, drugi dan se pojave na Vladinoj stranici koronavirus.hr, treći dan na Twitteru… Jedan dan to bude prije 14, drugi dan poslije. Ima i dana kada Capakova pomoćnica odmah ujutro kaže koliko ćemo danas poslijepodne imati novozaraženih.

Ima dana kad zaborave napisati da je netko preminuo. Ima dana kad napišu, pa izbrišu. Nekad smo znali gdje je tko umro, koliko je imao godina, koje je sve bolesti imao. Danas ni k od čuvenog komorbiditeta. Danas znamo neke brojke (obično različite od onoga što tijekom dana objavljuju lokalni stožeri), ali ne znamo jesu li zaraženi mladi ili stari, je li opasno ići u kvartovsku trgovinu. Ne znamo ništa, stari moj.

Sad su mladenke diljem Hrvatske na iglama jer Capak i ekipa već danima, kako to Beroš kaže, promišljaju hoće li zabraniti svadbe, navodi Dnevnik.hr.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here