JOSIPA RIMAC VLAJČIĆ Nestala je Vrljika, ali glavno je pitanje – gdje je nestao čovjek? Neka nas je ostavila, nismo je ni zaslužili

Kad je Gavan preksinoć uletio u kuću i zalupio vratima, taman sam tonula u san. Stresla sam se i u stotom djeliću sekunde, sjetila da je navodno pod štokom od vrata, najsigurnije. Nevolja je pokazala kako i nisam skroz loša majka jer sam i usnulo dijete u panici uzela u naručje i iščekujući novu rundu, nahranila nas adrenalinom.

Ispostavilo se, međutim, nekoliko sati poslije toga, da sam nikakva ‘ćer, nikakav potomak i nikakav sin. Naime, mater mi je bolesna već neko vrijeme i ja to znam, ali šutim. Već godinama mi govori da nešto s njom nije u redu, kuća joj je zapuštena, zarasla  u granje i šaš, nitko joj više ne dolazi u posjet, a smeće se nakuplja na kućnom pragu. Znala sam ja da mi mater pati, ali dolazila sam i pravila se da je sve u redu, gledajući samo u njezine lipe modre oči i sigurne ruke i rukavce, pila mudrost i vodu s njezinih izvora i uzimala njezinu sigurnost zdravo za gotovo. Ali, ni mater nije što je nekad bila.

Probudila se jučer i rekla: „Dico moja, ja ne mogu više, eto vam tamo.“

I evo nam pa se mislimo i plačemo već drugi dan prid njezinom kućom, neće li se vratiti, patetični i manji od makova zrna.

Da sam na njezinom mistu, nikad se vratila ne bih. Povukla bih se u samačke odaje i u miru tekla pa dok dur-dur.

Neka nama govana na vlastitim izvorima dok ušminkani pucamo selfije na zagađenim tokovima, jer znali smo, a puderom i klorom prikrivali smrad i sram.

Neka nama mrtvih pastrva i nijednog raka, jer raka smo primili u svoja tijela i duše praveći se da ne vidimo smeće u materinoj utrobi.

Neka nama suve rijeke, neka nam žedne Krajine, nama Gavanima o’lim. Vrljiko majko, ali baš te nismo zaslužili!

I danas sam, Gavanica ohola, prošetala njezinim suhim koritom, slušajući o centimetrima, mjerenjima, stručnim analizama, podzemnim tokovima i povijesnim ponavljanima. A ustvari, svi bezglavi i izbezumljeni tumaraju njezinom obalom i svo znanje je odjednom krhko i malo „tko zna, ah nitko ništa ne zna.“

Na Vrljici se upravo događa ekološka katastrofa. I to ne od prekjučer. Već godinama joj bahato u lice bacamo smeće, na njen krvotok smo spojili fekalije, ulijevamo u nju litre i litre otrova, gadimo je plastikom i jadom.

I danas panika, glavni smo u novinama, nestala nam rijeka. Di smo dosad? Di ste prezaposlene institucije, vlasti,  stručnjaci i uglednici? Čiji smrad pijemo na koritima, čija djeca čekaju na onkologiji, čija braća i sestre, čiji roditelji? Naši. I Vaši.

Propuntali se kažu, dvori u dnu zemlje. I Vrljika teče, mirna i sama.

Vratit će se, ali dragi moji, šta ćemo kad nam se vrati? Živili vi meni, sto godina. Uzdravlje.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

2 KOMENTARI

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.