Udruga mladih Imotski

{gallery}2012-01-05_umi_reportaza{/gallery}

Oni slušaju rock, punk, ska, metal, hip i hop… Oni nose hoods, majice s kapuljačama, hlače s niskim džepovima. Poneki imaju dugu kosu, u njoj pokoji dreadlocks, s kože im sjaje piercing, rečine, prstenje. Drugi opet ni po čemu vanjskom nisu različiti od ostalih. Oni studiraju, organiziraju koncerte, izložbe i radionice. Sviraju, slikaju, crtaju stripove, fotografiraju, pišu, snimaju, plešu. Oni su skvoteri. I da, oni su baš poput svojih vršnjaka u Splitu, Zagrebu, Barceloni i New Yorku. Oni čine Imotski gradom. Na svoj način. Koji se više ne da zanemarivati.

A Dogana je njihova utvrda, fabrika urbanog, dom kulture i najbitniji punkt u gradu koji opako razjedaju apatija i nebriga, nezaposlenost i nekultura. Oni su njegovi mali urbani duhovi, oni mu ne daju mira. Oni su Udruga mladih Imotski i Alternativno-kulturni centar “Yuma”, po čemu ih u gradu zovu “jumaši”. Što im nije baš pravo – sebi su nadjenuli ime po indijanskom plemenu koje su bljedoliki zatrli – a ipak, kad stari Imoćani vide na ulici koga zgužvanog i neuredna, vele mu: “Jes’ ti jumaš?!” 

Nekidan su proslavili sedmi rođendan, iza njih su godine velikih uspjeha i progona, pokretanja urbane scene, ali i omalovažavanja i klevetanja gradskih struktura. Jumaši im ne zamjeraju, bar ne toliko da bi se sad nervirali; jedan “jebi ga” i voze oni dalje, bez ičijih potpora i pomoći, a rade za mlade cijelog kraja. 

Udrugu koja okuplja dvjestotinjak članova osnovali su Rajko Bilopavlović (25) i Mirko Karoglan (24), iz jednostavnog razloga:
– Nije bilo prostora ni ikakve zanimacije za mlade koje zanima još nešto izvan sporta, koji su se željeli baviti muzikom, fotografijom, videom, umjetnošću. Kina nema, najbliže kazalište je ljeti u Zagvozdu, nastupa nema, od strane muzike slušaju se Ceca i Halid, ma baš ničeg za mlade. Ekipa se skupljala na Modrome jezeru i liti i zimi, a za odanje po kafićima ko će dat para – sjećaju se. 

Tada su odlučili ući u Doganu iliti Duvanjsku stanicu, impozantni kompleks od bijelog kamena klesanca izgrađen za vrijeme Austro-Ugarske u XIX. stoljeću za otkup i skladištenje duhana, koji je nakon 1991. zjapio napušten, zapušten i devastiran. 
– Bilo je smeća do plafona, a pribacivali smo ga noću puna dva miseca, i konačno 26. prosinca 2004. objavili da se otvara klub. Svirali su lokalni imotski bendovi, a velika piva koštala je pet kuna. Nastavili smo s koncertima i do danas je u Duvanjskoj nastupilo više od 90 bendova, i nikad se ni najmanji incident nije dogodio – ističe Rajko i dodaje kako puno imotske dice pohađa glazbenu školu i osniva bendove, a nema gdje svirati, pa su im ustupili prostor i opremu. 

No, ubrzo su počeli i problemi. Gradski glavešine željeli su ih izbaciti, premda je prostor državni, nazivali su ih huliganima i drogerašima. Ponešto su se prema njima promijenili u zadnje vrijeme, pa ipak sredstva im daju na kapaljku, u sedam godina nešto manje od dvadeset tisuća kuna. Pa se za troškove udrugaši snalaze kako znaju, ponekad čak prazne i džepove, ali niti jedan gost ni bend nisu ostali neplaćeni. Ipak je to imotska mladost, njima matematika ide.

– A najčešći gosti u prvo vrime bili su policajci, iako nikad nije bilo nereda. Prikidali su svirke i pritresali bez ikakva razloga, jer nereda nikad nije bilo niti su imali šta nać, na koncu su mogli samo pisat prijave onima šta nisu imali osobne – smiju se, jer znaju da se u stvari radilo o pokušajima da se Duvanjska proda privatniku. 

Ali baš “jumaši” su uspjeli uz pomoć novootvorenoga Konzervatorskog zavoda uvjeriti Ministarstvo kulture da proglasi Doganu zaštićenim spomenikom kulture i tako pokvari pokvarene naume, među kojima je bio i prijedlog da se ondje otvori trgovački centar. 
– Uf, gledali su nas doma priko oka u početku, ka “uvik u Duvanjsku, u Duvanjsku”, a danas više niko ne reagira. Nažalost, image ljudi iz Imotskog nije dobar u Hrvatskoj, na njih su nalipljene svakakve predrasude, kao “mercedes-šverc-loša muzika”. Pa kad ovdje dođu neki iz drugih krajeva, najprije kažu: “Vidi, svi znaju engleski, svi znaju svirat”. Da je Dogana u Zagrebu, bilo bi vau-bum, ovako shvate tek kad dođu – govori Jelena Znaor (26), studentica psihologije u Zagrebu. 

Udruga mladih ImotskiAnte Cvitanović i Jelena ZnaorAnte Cvitanović (21) student je građevine, koji je u Dogani upoznao pravu ljubav, fotografiju, pa se tamo priprema za prijemni na zagrebačku Akademiju, smjer snimanje. 
– Duvanjska je ka magnet za mladoga čovika koji živi u Imotskome, okolo ne moš od dosade, a tamo se okupljaju mladi ljudi koje zanimaju kreativnost, glazba, umjetnost, ne diraju se ni u koga ko drugačije misli. I sve rade sami, tako potiču i ostale, a mladima daju prostor i opremu. Pa šta triba više – razmišlja Ante.

– Išli smo za tim da zgrade ostanu u stanju u kakvome jesu, samo popravimo i očistimo, osvijetlimo, oslikamo. I svak u svaka doba može doć i vidit – kaže Zoran Kraljević (29), apsolvent elektrotehnike, član “Mrkih ploča”, koji je u Dogani dobio ideju za tvrtku koja bi se bavila proizvodnjom gitarske opreme i pedala, prve u državi. 

U polumraku bivše sušare Rajko otkriva i plan koji UMI sastavlja: 
– Naš je cilj ponajprije da Dogana postane gradsko vlasništvo, a onda da se u kompleksu urede multimedijalni centar s koncertnim prostorom, galerijom, muzejem, gradski hostel, poduzetnički inkubator, što znači da bi mladi poduzetnici tu imali prve urede, također i da se Veleučilište doseli. Ima mjesta za sve ako su ljudi dobre volje – velikodušno će Rajko, a onda shvatiš da ti momci i cure u biti nisu ni u čemu “protiv”, nego samo “za”. I s parolom koju ne misle mijenjati: 
– Dogana, Dogana, nikad prodana!

DAMIR ŠARAC
FOTO: Branimir BOBAN / CROPIX

Šestorica iz ‘Frakture pupka’
Fraktura pupkaJeste li čuli za bend “Fraktura pupka”? E sad ćete, čine ga Roko Đuzel (16) na bubnju, Andrija Milinović (15), vokal i gitara, Mate Šumanović (17) na saksofonu, Mijo Perić (16) na trubi, Domagoj Šanić (16) na basu i Roko Lončar (16), gitarist. Odakle oni, a četvorica su učenici Glazbene škole, u društvu iz Dogane? – Doveli nas roditelji – ozbiljno će Roko Đuzel – u Dogani smo otada svaki dan, tamo imamo instrumente, a posudili su nam opremu. Da nema toga, sidili bi doma i gledali u kompjuter. Ovako imamo već šest svojih pisama, bili smo na natjecanjima bendova i festivalima. – Imate li problema s njima? – Je, zabranili su nam da igramo nogomet u prostorijama di se svira!

Performans: donje rublje na konopu
Gaće moga ćaćeHrvatska javnost čula je za UMI kad su u predizbornoj kampanji, uoči dolaska Jadranke Kosor, naredali donje rublje pred Doganom, a kad su ga policajci odnijeli, izvjesili su transparent “Vratite ukradeno”; cirkus je bio uspješan, vladajući HDZ-ovci su pucali od bijesa i optuživali SDP, otvaranje Glazbene škole palo je u drugi plan umjesto da bude sjajna izborna reklama, policija i vatrogasci skidali su gaće s konopa, a protiv trojice performera podnesena je prijava za remećenje javnog reda i mira! – U imotskom kraju je zatvoreno devet tisuća radnih mjesta, stotine mladih odlaze nepovratno, u “Trimotu” i drugim poduzećima su radile naše majke i očevi… Zar bismo se trebali praviti glupi, gluhi i slijepi? – ne daju se mladi.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here