Ovo su opcije za spašavanje dječaka iz špilje, a nad cijelom situacijom visi velika prijetnja

Pronaći dvanaestoricu dječaka i njihova nogometnog trenera koji su prije desetak dana zalutali u špilju u sjevernom Tajlandu bio je, prema svemu sudeći, lakši dio zadatka. Pokazuje se sada kako je veći problem na koji ih način izvući na svjetlo dana. Naime, kada su tijekom izleta dječaci, inače članovi nogometnog kluba, redom u dobi između 12 i 16 godina 23. lipnja ušli u špilju, kiša koja je počela padati naglo je dignula razinu voda koje su poplavile ulaz u podzemlje. Dječaci su se povukli nekoliko kilometara u dubinu planine, no splet podzemnih koridora ostao je pod vodom u nekoliko desetaka takozvanih “sifona”. Nakon devet dana potrage locirali su ih britanski spasioci na jednom povišenju unutar špilje.

Rizični zaroni

Prvotno veselje djece i trenera koji su se već, vrlo vjerojatno pomirili sa smrću od gladi i žeđi, kada su vidjeli spasioce brzo se pretvorilo u šok kada su shvatili kako izlazak iz špilje neće biti nimalo lagan ni jednostavan. Tuneli kojima su došli do uzvisine na kojoj se i sada nalaze puni su vode, a dječaci ne samo da nisu nikada u životu ronili već velika većina njih ne zna čak ni plivati.Usto, ronjenje u špiljama zadatak je za koji nije spremna ni većina iskusnih ronilaca.

– Speleoronjenje je vrlo rizično. Otežano je snalaženje i provlačenje, kanali se granaju lijevo i desno, postoje mjesta koja se ne mogu prijeći bez posebnih tehnika. Potrebno je i posebno markiranje, a tu su i vodene struje koje na mjestima mogu biti izuzetno jake – kazao je za Večernji list dr. Dinko Novosel, predsjednik Europske asocijacije za speleospašavanje. Poseban je problem i to što je na trasi izlaska iz špilje i jedna lokacija pod vodom koja je toliko uska da ronilac s bocama s kisikom na leđima jednostavno nema mjesta za prolaz. U ovome trenutku podučiti dječake kako koristiti opremu za ronjenje i izvesti ih iz špilje na taj način drži se možda najrealnijom opcijom, no ona svakako neće biti ni najmanje jednostavna, a pogotovo neće biti bez rizika.

Malo je poznato, no u HGSS-u su opremljeni za ovakva spašavanja.

– Imamo tri tima koji uvježbavaju spašavanje iz špilja u ovakvim situacijama. Tada se uvlače posebna nosila s bocama na koje se fiksira osoba koju se spašava – kaže dr. Novosel. Slične ekipe imaju i Britanci. Dr. Novosel kaže da bi u teoriji HGSS mogao, ako ih se pozove, pomoći u spašavanju, no što se može doista učiniti, moguće je reći tek nakon pregleda stanja špilje i kanala kroz koje bi djecu trebalo izvlačiti na površinu.

– Upravo za ovakve slučajeve postoji i međunarodna vježba, a svoje timove imaju i Slovenci i Talijani – kaže dr. Novosel.

Višemjesečno čekanje

Kao jedna od mogućnosti za spašavanje razmatralo se i bušenje planine iznad špilje, da bi se potom djecu izvuklo van užadima, no ta mogućnost gotovo je potpuno odbačena. Dječaci i njihov trener nalaze se na oko 805 metara od površine planine, i bušenje je takvog otvora, pogotovo na mjestu gdje su stijene vrlo čvrste, gotovo nemoguće. Uostalom, da bi se realizirala ovakva ideja trebalo bi prvo sagraditi cestu do vrha planine i mjesta bušenja kako bi gore mogla doći sva potrebna teška mehanizacija. Za što bi trebali mjeseci.

Treća je pak opcija – čekanje. Kao jedna od realnih mogućnosti rješenja razmatra se i zadržavanje djece na uzvisini u špilji dok ne stanu monsunske kiše i voda se ne povuče sama od sebe. Problem je u činjenici da je sezona monsuna na Tajlandu tek počela, a kiše se u tom dijelu zemlje neće zaustavljati sve to listopada ili studenog, odnosno oko četiri mjeseca. Sve to vrijeme djeca i njihov nogometni trener trebali bi provesti u špilji.

– Što se tiče opskrbe zrakom, to nije problem. Ovako veliki špiljski sustavi imaju obično velike protoke zraka i ne postoji opasnost od gušenja – kaže dr. Novosel. No tu je cijeli niz drugih problema, prije svega nedostatak svjetla. Bez dovoljno svjetla kako bi tijelo razlikovalo dan od noći, tjelesni se sat “pomiče izvan ritma”. Ovo ne bi imalo utjecaja samo na njihov ritam spavanja već i na raspoloženje, probavu i cijeli niz drugih procesa koji se odvijaju u ljudskom tijelu. Izvjesno je kako će spasilački timovi postaviti umjetnu rasvjetu u špilji kako bi simulirali dnevni ritam i dnevnu svjetlost, kao što je učinjeno pri spašavanju čileanskih rudara koji su 2010. ostali zatrpani u rudniku punih 69 dana.

Liječnici vjeruju kako će ostanak u špilji utjecati na mentalno zdravlje većine dječaka. Očekuje se kako će najmanje polovica njih, i nakon izlaska iz špilje, koji još nije izvjestan, bolovati od depresije, potištenosti te dugoročnih imati problema s raspoloženjem. Ujedno, većina će oboljeti od PTSP-a. Sreća u nesreći je, u ovom slučaju, što se dječaci svi međusobno dobro poznaju jer su dio nogometnog tima i djeluju kao grupa. U psihičkom smislu osjećaju se dijelom grupe koja ih štiti, a posebno je olakšavajuća okolnost da je tamo i njihov nogometni trener, kojega doživljavaju kao zaštitničku figuru. Ipak, sasvim je izvjesno da će posljedice biti duboke i trajne.

Imajući to na umu, spasioci planiraju i što prije uvesti telefonsku liniju kroz špilju kako bi se dječaci mogli čuti sa svojim roditeljima. To bi trebao biti veliki moralni poticaj grupi koja se, zasad, “dobro drži”; dječacima još ne pokazuju prevelike znakove psihičkih poremećaja. Tome doprinosi i činjenica da su ronioci organizirani na taj način da je u svakom trenutku barem nekoliko njih prisutno s grupom dječaka. Na taj način dječaci imaju osjećaj da postoji bar neka veza s vanjskim svijetom i da nisu ostavljeni svojoj sudbini.

U logističkom smislu počela je i opskrba špilje. Dječacima su doneseni i posebni pokrivači kako bi ih se zaštitilo od hladnoće, kao i posebna hrana kojom ih se ponovno “privikava na jelo” nakon desetak dana provedenih bez ijednog obroka. Donose se i nužni lijekovi poput paracetamola za skidanje tjelesne temperature, kao i posebni visokokalorijski gelovi.

Nad cijelom situacijom ipak još visi velika prijetnja. Dodatne kiše.

– Oko petka se očekuju dodatne oluje i padavine, a ako one budu vrlo jake, mogle bi potpuno potopiti špilju – kaže Ruengrit Changkwanyuen, koordinator tajlandskog tima za speleospašaanje.

Kako tvrdi, u trenutku dok kiša ne pada pumpe se uspješno nose s vodom u špilji, no kada se otvori monsunska oluja, tehnika jednostavno nije dovoljna.

– Spremamo se za sve situacije i sva moguća rješenja. Opremamo špilju zalihama, ali i djecu učimo kako roniti s bocama s kisikom. Nadam se da ćemo uspjeti okončati sve ovo i djecu izvesti na površinu, žive i neozlijeđene – kaže Changkwanyuen.


IZVOR kliknite ovdje

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.