DuhanPodizanje spomenika rabota je koja polarizira ljude jer po onoj: nije se rodio ko je svima ugodio, teško je podignuti spomenik koji bi svima bio po volji, kao motiv i, naravno, za svaki estetski ukus. Spomenik nekomu tko nas je zadužio i zaslužio svojim djelima? Naravno.

Spomenik autu, kao da nam ga Njemci besplatno daju

Spomenik automobilu, pa makar ili zašto baš mercedesu?! Kojemu tipu? Čime nas je to baš mercedes zadužio? Da je barem Mercedes, po nečijoj milostivoj kćeri, majci ili ženi, ajde de, živu, lipu, kršćenu čeljadetu, a ne hrpi lima i plastike oblikovanoj više ili manje (ne)uspješno u model koji može završiti naopako pored i ispod ceste, ili ne daj Bože gore nesriće. Spomenik marki auta kao da nam ga Njemci besplatno daju ili nas besplatno vozaju, ili… smo mi svi taksisti?

Nego, imam ja jedan prijedlog, ako se već spominje, ajmo mi dignit spomenik nečemu živomu i zaslužnomu za naš kraj. Zašto ne biljci, npr. našemu duvanu.

Ako bismo se odlučili za duvan, on bi morao biti u zlatnoj boji iako ni zelena ne bi bila pogrešna. Ipak, mislim da naš duvan zaslužuje zlatnu. Pošto ga više nema za viditi ni u polju ni u brdu, morali bismo mu dignuti spomenik barem od jedno dva, dva i po metra da se lipo vidi i da dica i mladi ne googlaju kako je izgledala imotska biljka hraniteljica u prošlomu stoljeću. Najbolje bi ga bilo posadit isprid Dogane, uz jednu fontanu jer je dobro poznato da se mora zalivati.

Ako nema domaćega simena, more se posadit i verđina (koja je mogla narest ko jablan). Tko bi se sitio da je verđina zapravo Virginia – State of America!?

Procinitelj – po važnosti negdi u klasi cara Franje Josipa

Mogli bi se napraviti i edukativni prikazi koji bi prikazivali redom: sijanje rasoda, prisađivanje uz pomoć drvenog sadača, zalivanje, okopavanje (par puta ovisno o više ili manje sušnoj godini), branje (rano ujutro, ruke do ramena obložene smeđom smrdljivom smolom 2 cm debelom (ovo bi rado preskočio), nizanje u ladu murve (ženski posa – lito i kupanje su prve asocijacije), sušenje u sušari (svaka kuća je imala sušaru za duvan, odnosno plastenik), sušenje vani na zraku (trka i unošenje ako se naoblači i počne kiša). Zatim pačenje duvana, uvijek u veselom raspoloženju, dođe pola sela, popije se, pojede, zapiva… (ja sam ima čast čitati iz neke stare pjesmarice), slaganje duvana u pake? I na kraju – odvoz u Doganu.

Sada nastupa najnapetiji trenutak u onodobnoj priči oko duvana, na scenu stupa procinitelj, u našem slučaju nazovimo ga Dominko, koji je po važnosti svoje funkcije i dalokesežnih posljedica svoje odluke negdi u klasi cara Franje Josipa. Ako procinitelj procijeni dobru klasu (npr. A),  pomnoženo sa težinom duvana, bit će nešto novca za život, nove cipele, knjige, školovanje… vraćanje duga.

U slučaju pak da metodom slučajnog uzorka, izvuče iz paka pljesniv snop, neće bit ni za nove japanke. Živilo se i govorilo: „prije i poslije vage“! Ovdje nije vrijeme ni mjesto ulaziti u raspravu o štetnosti pušenja jer naš je duvan bio „za likariju“, „zdrav ki cekin“. (zg)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here