topana_imotskiSmještena na klisuri nad Modrim jezerom, oko pola kilometra sjeverozapadno od današnjeg središta Imotskog, tvrđava Topana pripada u red najznačajnijih srednjovjekovnih fortifikacijskih objekata unutrašnjeg dijela Dalmacije. Oko utvrde sagrađene u XIII. i XIV. stoljeću postupno se razvijalo naselje i grad. Tvrđava je dobila ime po posebnoj kuli s platformom za topove, u vojnoj stručnoj terminologiji poznatoj kao topana (turski tophana znači ljeva¬onica i/ili spremište topa), koja je u sjeveroistočnom dijelu utvrde sagrađena za vrijeme Kandijskog rata oko 1663.

Prvi spomen srednjovjekovne župe Imota zabilježen je u spisima bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta sredinom X. stoljeća. Župa(nija) Imota bila je pogranični teritorij između srednjovjekovne hrvatske države i Humske kneževine, a poslije Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i Bosanskoga Kraljevstva. Pri analizi De administrando imperio Mladen Ančić upozorava na činjenicu kako se u tom povijesno vrijednom dokumentu navodi da Neretvani imaju dvije županije na obali a jednu u zaleđu, te zaključuje da se teritorij Neretvana prema tome trebao prostirati duboko u zaleđe tog dijela dalmatinske obale. To znači da je, prema nepoznatom autoru pasusa o Dalmaciji u De administrando imperio, teritorij srednjovjekovne hrvatske župe Imota (neko vrijeme) potpadao pod vlast Neretvana. Ančić zaključuje da je teritorij Neretvana zapravo Humska kneževina.

Srednjovjekovni izvori utvrdu Imotski označavaju kao locus (mjesto), oppidum (grad), castelum (kaštel), castrum (grad). Imotski se spominje u poveljama hrvatsko-ugarskih kraljeva, a poslije je pod vlašću bosanskih vladara. Nakon XII. stoljeća u sklopu je Humske kneževine. Godine 1210. hrvatsko-ugarski kralj Andrija postavio je splitskoga kneza Domalda za gospodara Imotskog. Nakon gašenja humskoga kneštva početkom XIV. stoljeća, Imotskim upravljaju Nelipčići i Mladen I. Šubić, brat bana Pavla Šubića. U drugom desetljeću XIV. stoljeća osvaja ga bosanski ban Stjepan II. Kotromanić. Sporazumom bosanskog bana-kralja Tvrtka I. i hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca iz 1378., imotsko područje ponovno dolazi pod vlast Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Nakon toga za Imotski se otimlju mnogobrojni bosanski velikaši: Vukčići, Vlatkovići, Jurjevići. Početkom 1400. godine imotska utvrda pripada Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, koji u njoj povremeno boravi. U XV. stoljeću Imotski je u rukama bosanskih velikaša Kosača, koji ga, zajedno s još nekim posjedima, 1463. prepuštaju Mletačkoj Republici na obranu od Osmanlija.
Kroz posljednja tri desetljeća XV. stoljeća imotsko područje postupno okupiraju i osvajaju Osmanlije, ali točnu godinu pada imotske utvrde, koja se održala nešto duže od okolnog područja, historiografija još nije utvrdila. Prema nekim povjesničarima Imotski je pao, čak i napušten, neposredno nakon Krbavske bitke 1493., dok drugi smatraju da se to dogodilo nešto kasnije, u prvim desetljećima XVI. stoljeća. Indikativan je i zanimljiv podatak da se tvrđava Imotski ne spominje u prvom defteru (katastru, popisu stanovništva) Hercegovačkog sandžaka koji je nastao u razdoblju između 1475. i 1477., što upućuje na činjenicu da ga u tom vremenu Osmanlije ili nisu osvojili ili u tvrđavi još nisu držali posadu. Zanimljivo, pod turskom vlašću spominju se neka sela Imotske krajine, kao što su Opanci (Lovreć) i Vinjani (Gornji i Donji). Povijesna je činjenica da se u sporazumu o razgraničenju iz 1503., potpisanom između hrvatsko-ugarskoga kralja Vladislava II. i sultana Bajazida II., potvrđuje turska vlast u Imotskom i susjednom Prološcu. Već te godine Osmanlije su u Imotskom držali vojnu posadu.
Zauzevši nekadašnje habsburške i mletačke srednjovjekovne utvrde, Osmanlije su ih uključili u svoj krajiški sustav obrane. Tvrđave u unutrašnjosti preuzele su funkciju nadzora nad okolnim teritorijem te nad važnijim prometnim pravcima, dok su utvrde jadranskog zaleđa uz granicu pretvorene u obrambeni lanac. Utvrde su bile najznačajniji element obrane svake ranonovovjekovne države, pa tako i osmanskoga krajišta. U njima su bila administrativna središta, služile su za smještaj vojnika, sudskih i vjerskih službenika, a u ratnim vremenima postajala su utočištima civilnog stanovništva iz podgrađa i iz nezaštićene seoske okolice.
Prema podatcima iz 1530. godine Osmanlije su uz granicu od Like do Neretve održavali ukupno 17 utvrda, a prema brojnosti posade (49 vojnika) Imotski je pripadao u sam vrh. Primjerice, imao je više vojnika od susjednih Livna (25), Ljubuškog (46), Sinja (41), Vrgorca (25), zanimljivo i Knina (38). Osmanlije su postojeće fortifikacije obnavljali i nadograđivali, čime su one postale spoj srednjovjekovne utvrdne arhitekture i novih graditeljskih zahvata karakterističnih za ranonovovjekovno osmansko vojno i vjersko graditeljstvo, budući da je svaka osmanska utvrda imala džamiju. Osmanlije su u Imotskom podignuli dvije džamije i mekteb – vjersku nižu školu.
U teritorijalno-administrativnom smislu Osmansko je Carstvo bilo podijeljeno na kadiluke, područja pod sudskom nadležnošću jednoga kadije. Prostor istočno od rijeke Cetine bio je u juridisdikciji mostarskoga kadije. Maksimalan broj kadija u tom rubnom dijelu Carstva dosegnut je potkraj XVI. st., kada su istodobno na području jadransko-dinarskog zaleđa uredovala sedmorica kadija, među njima i imotski. Kadije nisu bili samo sudci nego su istodobno vodili državnu upravu, obavljali notarske i matičarske poslove, kontrolirali lokalne poreze, a boravili su u središtu kadiluka.
Do 1562. godine u Imotskom je bilo središte nahije, od 1562. kadiluka, te od 1624. kapetanije. Imotski kadiluk bio je dio Mostarskog sandžakata, a obuhvaćao je nahije: Duvno, Buško Blato, Ljubuški, Posušje, Gorsku Župu, Zaostrog i Primorje. U imotskoj tvrđavi stolovao je aga (turski ağa: gospodin, poglavar; niži plemić i feudalac koji je zapovijedao određenom vojnom jedinicom), povremeno i dizdar (tur. dizdār: zapovjednik tvrđave). Vlast imotskoga kadije protezala se na širi teritorij od Zadvarja do Trilja, kao i na dio Hercegovine.
Pod osmanlijskom upravom Imotski se razvio u perspektivnu kasabu (naselje gradskog tipa u Osmanskom Carstvu) zahvaljujući trgovačkoj aktivnosti. Na temelju jednoga sačuvanog dokumenta Kornelija Jurin Starčević zaključuje kako je država izdavala dozvole za održavanje pazarnog dana, odnosno tjedne trgovine podno utvrde, ili čak u samoj utvrdi. Takvim pravilima izravno je utjecala na razvoj pojedinih naselja i urbanizaciju. Do 1567. ili 1568. godine Imotski je već bio napredna kasaba koja je svoj prosperitet temeljila upravo na pravu održavanja tjednog sajma. Gospodarski značaj kasabe ugrozila je činjenica da su u relativnoj blizini, u selu Dobri Han (Jurin Starčević smatra da je riječ o lokalitetu Han na Cetini kod Sinja), dvije ili tri godine prije četvorica muslimanskih partnera otvorila 6 trgovina i ondje održavali pazar na kojem su prikupljali pšenicu, med, ulje i svijeće iz okolnih nahija, te ih zatim izvozili na kršćansku stranu. Stanovništvo Imotskog uputilo je podnesak Porti, u kojem je naglašeno da su trgovine otvorene bez dozvole vlasti, odnosno da se pazar održava bez dopuštenja Porte i da te osobe upropaštavaju imotsko gospodarstvo.
Trgovački razvoj Imotski može zahvaliti splitskoj skeli, izgrađenoj potkraj XVI. st., kojom je Split postao jedno od najvažnijih trgovačkih središta i glavna izvozna luka Osmanskog Carstva na Jadranu. Tranzicija robe obavljala se karavanama. U Split su tako iz dalmatinskog zaleđa i Bosne pristizali vosak, koža, sukno, rude i meso, a u suprotnom smjeru riba, vino, rakija, ulje itd. Podno tvrđave, na lokalitetu Bazana, razvilo se manje naselje s trgovištem, koje je sve donedavno bilo prostor glavnoga stočnog sajma na području dalmatinskog zaleđa i zapadne Hercegovine. Na vedutama Imotskog iz XVIII. stoljeća na prostoru Bazane prikazan je sklop zgrada s naglašenim minaretom. Bazane ili baždane bili su zapravo usputni konaci za karavane ograđeni visokim zidom. U njima se također i trgovalo, a prostor imotske Bazane koristio se za trgovinu sve do 1931. g.
Prema opisu Atanazija Grgičevića iz 1630., Imotski je »mala varoš bez zidova, zapravo mali kaštel s gradom unaokolo, može imati oko 130 kuća zajedno«, a u njemu »sjedi kadija koji sudi i vrši potpunu sudbenost, čak i smrtnu«. Posebnu vrstu građevina na pograničnom području činile su i fortificirane kamene kule u ruralnom području, koje su služile krajiškim agama, begovima i njihovim obiteljima kao stambeni objekti. Brojnost im je povećana tijekom 17. stoljeća. Na imotskom području glasovite su bile Urum-begova kula kod Lovreća te kule bega Dupčića kod Prološca i Hasan-age Arapovića kod Zagvozda. U tom razdoblju (druga polovica XVII. stoljeća) nastala je i sačuvala se na širem imotskom području pučka balada Asanaginica, priča o tragičnoj sudbini žene iz muslimanske obitelji, koja je doživjela europsku slavu i prijevode na mnoge jezike. Na mjestu Asanaginičina groba na južnim obroncima Modrog jezera u Imotskom napravljen je tematski park posvećen toj baladi.
Nakon učvršćenja vlasti na širem imotskom području, Osmanlije su brzim upadima pljačkali primorsko i cetinsko područje. Stoga je hrvatski ban Ivaniš Korvin 1501. neuspješno pokušao iz cetinskoga kraja sa 700 konjanika i 500 pješaka protjerati Osmanlije iz Imotskog. To je razdoblje najizraženijih dinamika turskih provala na području dalmatinskih distrikata i susjednih hrvatskih županija, kada je počelo završno osvajanje hrvatskih prijadranskih gradova na granicama dalmatinskih distrikata. Mletački su kroničari zabilježili u 1499. i 1500. ukupno 29 turskih provala u Dalmaciji. Nakon više neuspjelih vojnih intervencija hrvatsko-ugarski kralj Vladislav Jagelović bio je 1503. prisiljen sklopiti s Osmanlijama sedmogodišnje primirje.
Tijekom cijelog XVI. stoljeća na prostoru ranosrednjovjekovne hrvatske države sukobljavale su se tri strane: Osmansko Carstvo, Mletačka Republika i Habsburška Monarhija. Osmanlije su do 1527. došli pred »gradska vrata Zadra«, kako je istaknuo zadarski kapetan Zaharija Valaresso. Odmah na početku rata Svete lige 1537–1540. Osmanlije osvajaju Klis. To razdoblje obilježava mletački »kampanjski« pristup dalmatinskim fortifikacijama, čija je ratna tehnologija, prema procjenama stručnjaka, mogla izdržati samo tjedan dana osmanske opsade. Nakon više uzastopnih tzv. »malih« ratova, 1541. sklopljen je mir kojim su Osmanlije postali gospodarima cijelog primorja južno od Cetine.
Mletačko-osmanske odnose sredinom XVII. stoljeća obilježio je Kandijski rat, koji je započeo osmanskim napadom 1645. s namjerom da se Veneciji preotme Kreta (Kandija). U Dalmaciji su osmanlijske snage doživjele više neuspjeha. Mlečani su na svoju stranu uspijevali pridobiti izbjeglice iz susjednih osmanskih krajeva, koje su pretvarali u krajišnike – uskoke u Ravnim kotarima i hajduke u Makarskoj krajini i Boki kotorskoj. Borbe u Dalmaciji počele su jenjavati 1662. godine. U Kandijskom ratu generalni providur Leonardo Foscolo 1648. osvaja Drniš, Knin, Imotski, Zadvarje i Klis, koji jedini nakon rata ostaje u trajnom mletačkom posjedu. Kandijski je rat na dalmatinskom bojištu nametnuo prevlast vatrenog oružja. Zaključenjem mira 1669. Venecija je izgubila neke posjede na Sredozemlju, uključujući i Kretu, no posjede u Dalmaciji proširila je na račun Osmanskoga Carstva. Granica između osmanskih i mletačkih posjeda u Dalmaciji, tzv. linea Nani, uspostavljena je 1671. godine.
Nakon neuspjele turske opsade Beča 1683. dolazi do novoga mletačko-turskog rata, ovaj put za Peloponez (Moreju). Rat se vodio i na širem području Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući iznimnoj hrabrosti domaćih vojnih snaga, Mlečani su zauzeli Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac i Gabelu. Mirovni pregovori u Srijemskim Karlovcima iz 1699. potvrdili su novu mletačku stečevinu (Acquisto nuovo) i granicu linea Grimani, samo dvadesetak kilometara od turskog Imotskog.
Osmanlije su zbog Moreje 1714. poveli novi rat protiv Mlečana, koji se i ovaj put vodio i na dalmatinskom i hercegovačkom tlu, gdje su Mlečani uz pomoć domaćeg stanovništva uspješno odbili osmanski napad na Sinj u kolovozu 1715. (Sinjska alka), te krenuli na oslobođenje Imotskog. Dragocjen opis oslobađanja Imotskog u svojim je spisima ostavio generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. Mocenigovi su spisi napisani na talijanskom jeziku, čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru, a preveli su ih povjesničar fra Andrija Nikić i dr. Mijo Milas.
Na molbu imotskih fratara i trgovaca braće Šoića, podrijetlom iz Mostara, Mocenigo je 1717. odlučio Osmanlijama preoteti imotsku tvrđavu. Kako bi spriječio osmanske snage iz susjednih krajeva da pruže pomoć onima u Imotskom, jedan je dio trupa poslao prema Neretvi, Trebinju i Stonu, dok su vrgorački krajišnici imali obvezu spriječiti dolazak osmanske vojske iz Livna i Glamoča.
Providur se s glavninom vojske uputio iz Omiša 23. srpnja 1717., te su mu trebala gotovo dva dana da stigne u Imotsko polje. Osobno je zapovijedao napadom, a naredbe su na terenu provodili general Emo i zapovjednik top¬ništva Rizzo. Napad je najavila topovska kanonada ujutro 27. srpnja. Mletačka je vojska brzo zauzela samu varoš i prisilila Osmanlije na povlačenje u Topanu. Ohrabreni neosvojivošću utvrde i očekujući pojačanje iz susjednih hercegovačkih gradova, Osmanlije su se odbijali predati. Njihova je posada prema jednoj procjeni brojila ukupno 111 ljudi, među kojima je bilo sedam aga te jedan dizdar. Providur je ovako opisao Topanu u izvješću koje je poslao u Veneciju:
Ona leži na vrhu jedne pećine koja se znatno uzdiže nad ravnicom, koja joj ostaje na jugu, i sa sve tri strane okružena je vrlo dubokom dolinom na dnu koje je voda jednog jezera. Na samom njezinu pročelju zbijene su utvrde i zauzimajući joj četiri fasade čitavi vrhunac samog vrha, po svojoj naravi nepristupačan sa svih strana nema mjesta kuda bi se moglo prići da se zauzme mjesto osim na jugu, koji je također zatvoren jakom uzbrdicom, iako vrlo uskom na svojoj površini. Kako bi bilo previše teško i opasno ne samo porazmjestiti vojsku, kao i upotrijebiti minera za zid koji je postavljen na tolikoj visini na kamenu, tako isto protiv ostalih triju strana baterije se mogu malo koristiti jer je obronak vrlo kamenit i uzdiže se visinom više od 100 koraka nad podnožjem. Uglavnom takav je njezin položaj da ju je priroda utvrdila takvom utvrdom jakom i vrlo malo pruža pristupa umjetnim tvorevinama.
Potpomognut paljbom mušketira smještenih po okolnim kućama i varoškim tornjevima, jedan dio napadača, penjući se jedan na drugoga, preskače prvi bedem te ga osvajaju. Na to se Osmanlije povlače iza drugog bedema, blokirajući vrata kamenjem. Sinjanin Ante Vrdoljak prvi se popeo na bedem i na njega objesio zastavu Sv. Marka, te je za svoju požrtvovnost nagrađen doživotnom mirovinom u mjesečnom iznosu od 2 dukata. Uvidjevši da je gotovo nemoguće osvojiti drugi red bedema, Mocenigo je Osmanlijama ponovio poziv na predaju. U međuvremenu dio mletačkih trupa uspješno presreće osmanlijsko pojačanje iz Duvanjskog polja. Napadači su odlučili upotrijebiti minere, koje su nadzirali inženjeri. Nakon što su Mlečani uništili osmansko pojačanje a mineri nanijeli dovoljno štete fortifikaciji, Osmanlije su se 1. kolovoza 1717. odlučili predati, da bi dan potom, na blagdan Gospe od Anđela, koju su stanovnici grada prihvatili za svoju zaštitnicu, Imotski bio konačno oslobođen. Mocenigo u svojem izvješću navodi da su se predala ukupno 103 Turčina, koji su prema dogovoru pod pratnjom upućeni u Ljubuški. Dio tih Osmanlija koji su se povukli u Ljubuški i Mostar poslije je bio optužen za izdaju, te im je oduzeta zemlja zbog sumnji da su imotsku tvrđavu zapravo prodali neprijatelju.

Vojni porazi prisilili su Osmanlije na sklapanje mira u Požarevcu 1718. godine. Mlečani su naposljetku izgubili Peloponez i Kretu, ali su u Dalmaciji svoj posjed proširili na Imotski i dolinu rijeke Cetine (Acquisto nuovissimo), čime je uspostavljena nova linija razgraničenja (linea Mocenigo). Mletačko-osmanska granica uspostavljena Požarevačkim mirom uglavnom je i današnja granica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prema legendi topovska kugla ispaljena s Topane u tom razdoblju odredila je današnju državnu granicu na oko 5 km udaljenosti od Imotskog. Nakon što su izgubili Imotski, Osmanlije su prenijeli sjedište prijašnjega Imotskoga kadiluka u Ljubuški, te su osnovali kadiluk Imotska Bekija.
Tvrđava je duga oko 83 m, širine od 27 do 56 m, površine oko 3800 m². Geomorfološke karakteristike tla (krške ponikve) činile su prirodnu i nepremostivu zapreku s triju strana utvrde. Sa zapadne i sjeverne strane tvrđava je okružena obroncima Modrog jezera, a s istočne prostranom i dubokom krškom ponikvom zvanom Jelavića dolac.
Topanu čine dvije razine. Niža je razina, tzv. podgrađe, u početku bila osigurana drvenim palisadama. Poslije je sagrađen visok obrambeni zid koji je rubnim dijelom jezera sa zapadne strane išao na istok prema glavnim vratima. Duboka krška ponikva i obrambeni zid onemogućavali su pristup tvrđavi s istočne strane. Istočni zid s nizom ugrađenih puškarnica i danas je dobro sačuvan. U podgrađu su se nalazile zgrade kvartira i kovačnice te džamija, koja je poslije prenamijenjena u katoličku crkvicu Gospe od Anđela. Zbog blizine crkve nakon odlaska Osmanlija podno zidina podgrađa načinjeno je groblje.
Na gornju, glavnu razinu utvrde, smještenu na velikom kamenom uzvišenju, vodile su stube sa sjeveroistočne strane. Zajedno s bedemima koji su ga okruživali, gornji je dio s južne i zapadne strane viši od 20 m. Kako je tvrđava sa sjeverne i zapadne strane okružena dubokom provalijom (ponikvom) Modrog jezera, s tih strana nisu bili potrebni visoki bedemi. Na gornjem platou nalazila su se tri bunara, zgrade za posadu i prostori za oružje. Pred Prvi svjetski rat središte gornje razine se prekapa i na njemu eksplozivom gradi glavni rezervoar vode za imotski vodovod. Zbog izgradnje vodovoda 1911. godine uništen je središnji i južni arheološki lokalitet tvrđave. U najstarijem zapisu o popravku Topane, koji potječe iz 1430., navodi se da je herceg Stjepan Vukčić Kosača popravio tvrđavu u kojoj stanuje.
Zbog opasnosti od nove vrste oružja velike probojne moći (topova), u prvoj polovici XV. stoljeća južni i istočni zid Topane pojačan je i proširen s unutrašnje strane za 1,3 do 2 m. Tom su prilikom zatvorena i pregrađena glavna romanička vrata s južne strane, a ulaz je prebačen na sjeveroistočni ugao tvrđave. Arheološka istraživanja tijekom 1970-ih godina potvrdila su da se glavni i vjerojatno jedini ulaz u tvrđavu nalazio s južne strane, te da su do njega vodile drvene stube ili rampa. U pragu romaničkih vrata pronađen je pilastar sa starohrvatske oltarne pregrade i pleter s motivom učvorenih troprutastih kružnica, uokviren rubnom trakom, koji po stilu i rustičnoj izradi pripada u red pleterne plastike IX. stoljeća. Obje su rukotvorine najvjerojatnije donesene s lokaliteta starohrvatske crkve koja se nalazila negdje u blizini.
Novi glavni ulaz dobit će za vrijeme Kandijskog rata poluokruglu kulu-bastion koju su mletački vojni inženjeri prozvali topanom. Mlečani tvrđavu nakon 1717. popravljaju. Godine 1729. mletačke su vlasti u Imotski poslale Ivana Macanovića iz Trogira, pripadnika poznate graditeljske obitelji koja je radila na sinjskoj, kninskoj i zadarskoj utvrdi. Macanović je obnovio glavna ulazna vrata i obrambeni zid s puškarnicama. Vrata su do danas sačuvana, dok je 1920. srušena stražarnica iznad njih, u kojoj je bio smješten kapetan utvrde. Stražarnicom se za župni stan koristio prvi imotski župnik fra Stjepan Vrljić.
Nakon pada Mletačke Republike Imotski dolazi pod habsburšku vlast (1797–1918), koja je prekinuta tek kratkotrajnom francuskom upravom početkom XIX. stoljeća. Nestankom turske opasnosti Topana polako gubi svoje strateško značenje. Nagriza ju zub vremena te postaje bogatim izvorom građevnog materijala za okolne kuće. Konačno je napuštena oko 1816. godine. U novije su vrijeme radovi na njezinoj restauraciji i zaštiti poduzeti potkraj 1970-ih te sredinom 1990-ih, kad je na prostoru podgrađa podignut Spomenik hrvatskim mučenicima Imotske krajine. Topana je danas od Ministarstva kulture RH zaštićeno kulturno dobro, među čijim se zidinama ljeti povremeno organiziraju kulturne manifestacije.
Smještena na pograničnom području srednjovjekovnih hrvatskih, bosanskih i srpskih kraljevina, u ranom novom vijeku Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, imotska tvrđava Topana bila je od iznimne geostrateške važnosti svojim vlastodršcima. Tko god je držao tvrđavu, kontrolirao je važne trgovačke smjerove iz Hercegovine prema Splitu, glavnoj pomorskoj luci srednje Dalmacije. Stratešku vrijednost Topane generalni providur Dalmacije Alvise Mocenigo III. isticao je u pismima koja je slao duždu, apostrofirajući da imotska utvrda »štiti Sinj, Omiš, Zadvarje, Primorje, Makarsku i Vrgorac«, te »otvara prolaz Duvnu, Ljubuškom, Počitelju i Mostaru«. Srednjovjekovno razdoblje imotske povijesti bilo je vrlo turbulentno i obilježeno brojnim međusobnim sukobima hrvatskih i bosanskih velikaša. Njihove borbe naglo su prekinuli Osmanlije, koji potkraj srednjeg vijeka vrlo brzo zauzimaju Topanu te ju u svojoj vlasti drže gotovo 250 godina. U razdoblju ranoga novog vijeka Imotski je administrativno i vojno središte površinom znatnog teritorija koji se od rijeke Cetine na zapadu prostirao do Neretve na istoku, a obuhvaćao je i dobar dio današnje jugozapadne Hercegovine (Duvno i Ljubuški). Razvojem trgovine i održavanjem tjednog sajma koji je do danas opstao, doduše u mnogo manjem opsegu i značenju nego prije, Imotski se razvio u malo gradsko i trgovačko središte. Pod mletačkom vlašću Topana polako gubi svoje vojno-taktičko značenje. Povlačenjem Osmanlija nestaje stalne ratne opasnosti te se podno tvrđave polako počinje razvijati i širiti gradsko naselje, koje će svoj konačni oblik dobiti tek u drugoj polovici XIX. st.
Tekst: Radoslav Zaradić, www.matica.hr
Foto: Luka Kolovrat i arhiva
Izvor: Imotski-svitnjak.com

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here