PRELISTAVANJE Zašto tražim poznate na predzadnjoj stranici? Tražiš li ih i ti?

Zašto tražim poznate na predzadnjoj stranici? Jer živim već neko vrijeme daleko od crkve našega sveca, gostione sa zogom za buće, kostele na kojoj su puntine dobile boju kave. Neki ne shvaćaju taj moj običaj traženja poznatih lica na predzadnjim stranicama novina. Za većinu “uslikanih” to je, hvala Bogu i slava, prva i zadnja prilika za spomen u medijima.

Najlakši odgovor bio bi u stihu iz uspješnice: tuđi čovik nikad neće shvatit… Ali nije tako, zapravo ne shvaćam ni ja svu dubinu toga jer preduboko je značenje pogleda tog čovjeka ili te žene sa slike  (često u nedostatku aktualne dobro dođe i ona od prije dvadeset, trideset godina). U trenutku se počinje vrtjeti cijeli film sa situacijama u kojima smo se sretali, više ili manje ugodnim, ponekad i  neugodnim.

Naviru slike iz djetinjstva koje je sve dalje i zato sve idealnije: sve je čarobnija rijeka, sve su veći raci skriveni ispod bujnih vlati zelene kračine, sve je modrije nebo, sve su smješniji oblačići na njemu. Nabujala zrna grožđa (u paljiki) lome sunčane zrake jeseni, postajući zlatnožuta i neopisivo slatka – kao i djetinjstvo. Djetinjstvo koje je prohujalo u igri, s njima kao čuvarima koji su je obogaćivali i davali joj viši smisao. Znali su je i prekinuti, zbog kakve banalnosti kao što je čuvanje livade, trešanja, dunja, dinja… ili bi je samo prekinuli zbog svoje uloge čuvara, zbog igre.

No bilo je u toj zbirci i takvih koji nisu bili čuvari ni žandari nego neke neopisive sorte koji su izvodili svoje performanse davno prije performansa, kada bi na polnoćku znali doći ponapiti u različitim cipelama: jedna ljetna mokasina, a druga zimska gastarbajterska, crveno-žuta s visokim takima – potpeticama da kontrast nije mogao biti jači. Kada je nas djecu, u toj otajstvenoj noći,  uhvatila smijurina, remeta, koji je imao i lakšu govornu manu, priprijetio nam je držeći raspelo u ruci: „Icuca mi, ce ti ovi Icuc po glavi!“

Drugi je pak opet veselo i prilično glasno zviždukao, neprilično onom „bolnom trenutku“, kad su se prekidale utakmice i plakalo naglas za „voljenim vođom“ a seocki žbiri bili pomalo dezorjentirani. A vidi ti njega, je mu ža! – komentirao je sa smiješkom moj rođak. Stari domobran je tako s nama „podijelio svoju bol“ i otišao pjevušeći dalje u obilazak polja. Ovdje mala digresija: u 90-im godinama neki veseljak se dočepao i knjige žalosti za „voljenim vođom“ u koju se „dragovoljno“ upisivalo tom prilikom pa su se ti dojmovi naglas čitali (uz domaću kokoš i puru!).

Moj favorit je bio upis jednoga „rastuženoga“ iz Vinjana G. koji je napisao da mu je „puno ža“, kao i onda kada mu je konj „pribio nogu“.

Jedne prigode naš I. je naišao sa svojim traktorićem po glavnoj prometnici i prispio u gungulu koja je nastala jer su se dva auta malo „poljubila. Strogi milicajac mu je naredio da se malo vrati unatrag. Poslije nekoliko neuspješnih pokušaja, milicajac će mu: A da ti, druže, nisi malo popio? „Ja iden i pijen – ne patin se ko vi“, odgovori mu naš junak, na što je narodna milicija malko pocrvenila.

A nije da naši ljudi nisu pomalo i diplomati kada treba. Jedna naša sumještanka se udala za stranca. U opisivanju, a da nikoga ne uvrijedi, M. ga je ovako opisao: Znaš, on ti je – oni, rak iz Šipovače!? Okopoljci znaju, ali za neupućene: mogao je on, da nije tako suptilan, odmah reći da je zet – crnac!

Ne biste vjerovali, ali ja pamtim još običaje kada se ispred pokojnikove kuće iznosila hrana, piće i cigarete. Kruh, sir, pršut, narezana salama, pa makar vani bilo plus četrdeset i pet. Običaj je običaj (koji se doduše i nije dugo zadržao). Nisi smio ništa ni taknuti, mada bi rado maznuo nešto, makar malo kruva i salame, keks, koktu… Uvijek sam se čudio toj zabrani jer – kud će s tom svom hranom – ali, priznajem, nisam nikada ni pokušao prekršiti zapovijed: „Ne smiješ uzeti ništa jesti i piti na sprovodu“! To je bila jača zapovijed od onih deset skupa. Mala V. je jedne prilike zavapila: neka, neka i meni će neko umrit!, i dobila ekspresno po gubici.

A tek čuvanje mrtvaca. Prije pojave mrtvačnica i industrijalizacije smrti postojao je jedan divan običaj na selu koji će etnolozi koristiti u svojim disertacijama, pa evo svjedočanstva iz prve ruke. To je bio pravi pravcati doživljaj u ranoj mladosti. Posao nije bio težak, mrtvac neće nikud uteć, napose  ako je bio stariji. Uz vino, rakiju i kakva seoska lakrdijaša ili više njih, u tim neobičnim prilikama  kada je smrt u gostima među nama, s onu stranu ponoći bi nastajale nestvarne situacije. Smrt sili na ozbiljnost, dostojanstvo i patetiku toliko jako da se nerijetko pretvori u svečanost smijeha i lakrdije. Najveće dosege seoske komedije i groteske doživjeh baš tamo, u mojoj Arkadiji u sobi, kuhinji, svejedno, do koje je ležao naš junak, mrtav i sretan.

I kada dođem do dna stranice, do kraja rubrike koja se zove “osmrtnice”, a koju bih preimenovao u “poznati” ili “u potrazi za poznatima”, ne znam jesam li tužan ili radostan, ili oboje. Tužan jer sam nekoga poznavao, radostan jer danas ne pronađoh nikoga poznatoga ili obrnuto. Ima trenutaka kada mislim kako je smrt nalik gradu koji tuče po našem selu, vinogradu, docu, pa onda odtutnji dalje da bi se nakon nekog vremena opet povratio i napravio štetu.

U predahu između dvije zvonjave „mrtačkoga“ zvona, otvaram pobožno predzadnju stranicu  gledajući kolika je praznina u mojoj duši ostala ovaj put. (zg)