RAZGOVOR Blanka Matković: U Hrvatskoj povjesničari ne smiju propitivati partijske dogme i revidirati komunističku mitologiju

Blanka Matković polaznica je treće godine doktorskog studija političkih znanosti i međunarodnih studija na University of Warwick, Velika Britanija

U pripremi je knjiga o Imotskoj krajini u Drugom svjetskom ratu i poraću, autorice Blanke Matković. Ova dugo očekivana i pomno pripremana knjiga uskoro će imati i svoju imotsku promociju, a da biste joj što upućeniji svjedočili ovdje vam donosimo razgovor s autoricom Blankom Matković. Intervju smo, zbog važnosti teme i iscrpnih autoričinih odgovora, odlučili objaviti u dva dijela. Prvi pročitajte sada, a drugi za nekoliko dana, pred samu promociju knjige u Imotskom.

IN: Molim da se kratko predstavite čitateljima IN-a.

Polaznica sam treće godine doktorskog studija političkih znanosti i međunarodnih studija na University of Warwick, Velika Britanija, gdje sam prethodno završila poslijediplomski studij iz povijesti (MPhil stupanj) obranivši disertaciju pod naslovom „Masovni zločini i kršenja ljudskih prava počinjena nad hrvatskim građanima od strane komunističkog režima  krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1945.)“. Tema moje doktorske disertacije je uloga hrvatskih branitelja u poslijeratnoj Hrvatskoj i njihova reintegracija u civilno društvo s fokusom na branitelje s područja istočne Slavonije, zapadne Slavonije i sjeverne Dalmacije. U Hrvatskoj sam diplomirala povijest i novinarstvo te završila poslijediplomski studij iz međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti. Na raznim istraživačkim projektima sustavno radim već 12 godina, a istraživala sam u svim arhivima u Republici Hrvatskoj, većini arhiva u Republici Sloveniji, Nacionalnom arhivu u Londonu te u pojedinim muzejima u Hrvatskoj i Sloveniji. Autorica sam i koautorica većeg broja znanstvenih radova i knjiga iz hrvatske povijesti Drugog svjetskog rata i poraća s posebnim osvrtom na komunističke zločine počinjene nad Hrvatima između 1941. i 1948. S temama iz novije hrvatske povijesti sudjelovala sam na konferencijama u Velikoj Britaniji i Portugalu, a izlagala sam i hrvatskim iseljenicima u Bernu, Švicarska.

Već deset godina surađujem sa profesorom povijesti i hrvatskim braniteljom Stipom Pilićem s kojim sam od 2008. do 2011. radila na projektu Hrvatskog državnog arhiva pod nazivom “Ratni zločini počinjeni nad hrvatskim građanima potkraj i neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.)”. Rezultati naših istraživanja objavljeni su u većem broju knjiga i znanstvenih članaka među kojima je naročitu pažnju privukao onaj o poslijeratnom logoru Jasenovac.

IN: Predstavite nam HDP “Dr. Rudolf Horvat”.

Radi boljeg povezivanja s drugim osobama zainteresiranim za slične teme, u proljeće 2008.  Stipo Pilić i ja osnovali smo udrugu Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Izborom imena naše udruge htjeli smo odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve.

Fokus istraživanja naše udruge je na “kontroverznim” temama iz suvremene hrvatske povijest odnosno svima onima koje su iz političkih i ideoloških razloga dosada bile kontaminirane. Iako smo mala udruga, članovi naše udruge su svojim dosadašnjim radom i zalaganjem dali ogroman doprinos razotkrivanju dosada skrivenih detalja iz moderne hrvatske povijest te su sudjelovali u objavljivanju preko 20 knjiga, 60-tak znanstvenih radova i većeg broja feljtona i novinskih tekstova o temama iz starije i novije hrvatske povijesti. Među članovima naše udruge je i Nikola Banić čiji se tekstovi o manipulacijama brojem žrtava u Jasenovcu redovito mogu čitati u Hrvatskom tjedniku. Osim toga, u posljednje vrijeme u Hrvatskom tjedniku objavljujemo tekstove naših članova o lustraciji, a ranije ove godine objavljen je i dokument s popisom likvidiranih Imoćana iz moje knjige „Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije“ koju smo predstavili u svibnju na promocijama u Splitu, Sinju i Dicmu. Gledajući u postotcima, jedna trećina članova naše udruge je po majci ili ocu iz Imotskog, pa nam je ova knjiga o Imotskoj krajini posebno važna.

IN: Možete li nam pojasniti logo vaše udruge? Unutra je i hrvatski grb koji počinje prvim bijelim poljem te osobe u klečećem položaju, jedna u uzama?

Riječ je ustvari o amblemu naše udruge koji se nalazi na našem pečatu. Godine 1942. Rudolf Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Povijest kojom se članovi naše udruge bave doista govori o razdoblju u kojemu je Hrvatska stalno na mučilištu. Stoga smo simboliku Horvatovog djela preuzeli u amblemu naše udruge, a to je stilizirani povijesni hrvatski grb s prvim bijelim poljem unutar kojega se nalaze siluete hrvatskog ratnika s mačem u ruci i hrvatske žrtve  s okovima na rukama i nogama. Ratnik simbolizira borbu za slobodu i nezavisnost. Nije riječ samo o teritorijalnoj slobodi, nego i slobodi misli, slobodi izražavanja, slobodi djelovanja, pa i slobodi znanstvenog istraživanja koje se u Hrvatskoj još uvijek opstruira na različite načine. Lik u okovima simbolizira žrtvovanje koje je na tom putu postizanja potpune slobode neminovno. Tek na samom kraju tog puta, odnosno mučilišta, nalazi se naš konačan cilj – slobodna i nezavisna hrvatska država u kojoj će doista vrijedi ono geslo „Hrvatska Hrvatom“.

IN: S kojim poteškoćama se suočavate u vašem radu i djelovanju?

Prije deset godina, kada je naš projekt tek započeo, najveću poteškoću nam je predstavljao otežan pristup arhivskom gradivu jer su tadašnja pravila bila daleko stroža nego ona današnja zbog čega su nam mnogi arhivi stvarali problem kada smo tražili na uvid gradivo Ozne i Udbe. U međuvremenu su to poprilično promijenilo i općenito se može raditi slobodnije.

No, glavni problem s kojim se još uvijek suočavamo je nedostatak financijskih sredstava. Svi naši članovi su volonteri i povijesnim temama bavimo se kao hobijem. Mi volimo povijest i kroz naš rad želimo dati doprinos ne samo hrvatskoj znanosti nego i borbi za obnovu hrvatske državnosti u punom smislu te riječi. Iako među nama ima osoba sa završenim magisterijima i doktoratima iz povijesti, nitko među nama nije ustvari zaposlen kao povjesničar te za rad koji prezentiramo na našoj web stranici www.croatiarediviva.com nije plaćen. Svojim istraživanjima bavimo se u svoje slobodno vrijeme i o svom trošku, no za tisak naših knjiga neophodna nam je financijska pomoć donatora. U ovom trenutku u potpunosti ovisimo o privatnim donatorima jer je potpora državnih i javnih institucija gotovo nikakva. U posljednjih 10 godina obraćali smo se na mnoge adrese, no uglavnom neuspješno, a odbijali su nas čak i oni koji su u svojim govorima na Bleiburgu i drugdje znali prozivati povjesničare jer ne čine dovoljno na utvrđivanju povijesne istine.

Blanka Matković (u sredini) s kolegama za nedavnog posjeta Bernu

Druga velika poteškoća je atmosfera linča koja vlada u Hrvatskoj, a usmjerena je ponajviše protiv onih povjesničara koji se usude propitivati partijske dogme i na temelju novih dokaza revidirati povijest koja ustvari to uopće nije. Mogli bismo reći da mi zapravo revidiramo mitologiju koju nam je nametnuo komunistički režim. Ovakva atmosfera linča s kojom se suočavamo podržana je dobrim dijelom i od vladajuću političkih struktura, a to je posljedica neprovedene lustracije u Hrvatskoj. Zato u našoj seriji članaka u Hrvatskom tjedniku čitatelje želimo uputiti na dalekosežne posljedice neprovedene lustracije jer s njima se svakodnevno suočavaju svi hrvatski građani, čak i onda kada toga uopće nisu svjesni. Našim zahtjevima da se podrže objektivna znanstvena istraživanja, posebno ona u vezi ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac, obraćali smo se brojnim institucijama: Ministarstvu kulture, Vladi RH, Uredu predsjednice, Saboru, svim klubovima zastupnika, HAZU, Matici hrvatskoj, Katoličkoj crkvi itd. Jedini odgovor koji smo ikada primili bio je onaj Kluba zastupnika Mosta kojim smo obaviješteni da je njihovim zastupnicima proslijeđen naš dopis. Početkom ove godine reagirali smo u Sjedinjenim Američkim Državama kada je institut Smithsonian objavio tekst jedne američke novinarke prepun laži o Hrvatskoj. Tražili smo ispravke svih netočnih navoda, ali uredništvo nas je odbilo. Tražili smo pomoć Ministarstva vanjskih poslova, hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu i hrvatskih iseljeničkih organizacija. Ni tada nam nitko nije odgovorio niti je bilo tko bilo što poduzeo. Upozoravali smo na posljedice takvog ponašanja. Nitko se nije obazirao sve dok State Department nije objavio izvješće o situaciju u Hrvatskoj. Da je netko poslušao onda kada smo upozoravali, da je netko poduzeo korake i lobirao za Hrvatsku, takvo izvješće možda se moglo spriječiti. Za ovakvo stanje u zemlji krive su isključivo vladajuće strukture i katastrofalno loša diplomacija kojoj na umu nisu hrvatski nacionalni interesi.

IN: Što je za vas revizionizam u povijesti i oko čega se ovdje lome koplja?

Kao što je istaknuo američki povjesničar James M. McPherson, revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima. Bez revizije povijesti povijesna znanost je mrtva, a budućnost nikakva. Hrvatska povijest od 1945. naovamo sustavno je ideološki kontaminirana i bez sustavnih i temeljitih istraživanja katkad je vrlo teško reći što istina jest, a što treba iznova istražiti. To znači da je potrebna revizija i to upravo onakva na kakvu se raznorazni „antifašisti“ propinju na sve četiri. Cilj njihovog propinjanja je zatiranje slobode misli i izražavanje, najosnovnije logike i propitivanja te općenito negacija same znanosti, posebno povijesti koja bi trebala biti učiteljica života. Veoma često to čine isti oni koji se razbacuju floskulom i „suočavanju s prošlošću“ iako upravo taj pojam svugdje u demokratskom svijetu neminovno znači reviziju. Naš je stav daje istinska demokratizacija u Hrvatskoj tek u povojima. Da bi se istinska demokratizacija uopće provela, mi se prvo moramo osloboditi ropskog mentaliteta u kojemu uvijek tragamo za nekakvim ljubičicama bijelim da nas vode i spašavaju. Moramo shvatiti što to sloboda mišljenja i izražavanja zaista jesu. To svakako nije cenzura ili klevetanje koje se krije pod krinkom tzv. medijskih sloboda.  Moramo naučiti da smo rođeni s nekim osnovnim pravima, a među njima je i ono na preispitivanje samih sebe i svijeta oko mene. To je revizionizam. To nije nešto čega se trebamo sramiti kad nas klevetnici kleveću, već nešto čime se možemo ponositi. Bez revizije nema napretka znanosti, ali ni društva. U toj rečenici krije se odgovor zašto oni kojima do prosperiteta Hrvatske nije stalo uporno osipaju paljbu na nas koji postavljamo pitanja i tražimo odgovore.

Na britanskim sveučilištima revizija je nešto što radimo svakodnevno i upravo je revizija ono što se ne propituje već podrazumijeva. Za razliku od Hrvatske i nekih drugih ideološki opterećenih zemalja, napredak se na Zapadu shvaća kao posljedica gladi za novim spoznajama koja podrazumijeva poštivanje etičkih normi, ali nije ograničena nečijim mitomanstvom i političkim ambicijama onih koji izmišljenim revizionizmom s negativnim predznakom ustvari prikrivaju vlastiti negacionizam. Ono što se u Hrvatskoj sustavno podmeće kao „revizionizam“, na Zapadu nazivaju „doprinos znanju“. O tome nas podučavaju na seminarima, a doktorske disertacije su u pravilu ili potpuno nove teorije ili revizija prethodnih spoznaja. Znanstveni revizionizam je pozitivna pojava i najbolje što bilo koji znanstvenik može uraditi za znanost kojom se bavi. (zg) (kraj 1. dijela, uslijedit će nastavak)