Mr.sc Ivo MedvidovićRazjedinjenost je naš temeljni problem
Već smo na našim stranicama pisali o uspjehu Lokvičanina Ive Medvidovića, nekadašnjega profesora u imotskoj Ekonomskoj školi i višega tehnologa Hrvatske pošte uposlenog u Operativnoj jedinici Imotski-Makarska, ekonomskog stručnjaka koji je nedavno stekao akademski stupanj i titulu magistra društvenih znanosti. U pripremi je i Ivina knjiga, rađena na temelju završenog poslijediplomskog znanstvenog studija Menadžmenta, a s naglaskom na strategijski menadžment.

Ovdje vam u kratkim crtama donosimo neka njegova promišljanja o gospodarskim gibanjima u Imotskoj krajini i Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Gospodine Medvidović, možete li kratko komentirati nezavidnu gospodarsku sliku Imotske krajine?
{sidebar id=4}– Moram priznati da mi je teško komentirati stanje unutar pojedinih poduzeća, budući da nisam dovoljno upoznat sa stvarnim stanjem, ali mi nije teško reći da je općenita slika jako loša i bez perspektive, posebice ukoliko se u skoro vrijeme nešto ne napravi. Mogućnosti su velike, ali je realizacija loša. Krivnja nije samo na ljudima koji upravljaju pojedinim gospodarskim ili inim subjektima, već i na lokalnim samoupravama. Međusobne komunikacije i suradnje gotovo da i nema, a bez toga je teško očekivati bolju budućnost.

U prilog vašim riječima ide i neuspjeh nedavno organiziranoga zajedničkog susreta lokalnih gospodarstvenika s predstavnicima županijske ispostave Gospodarske komore, upriličenog u Gradskome poglavarstvu. Kako različite društvene grane ujediniti u apstraktno tijelo koje bi trebalo brinuti o zajedničkom boljitku?
– Jedinice lokalne samouprave u prvom bi redu trebale imati viziju, na temelju koje bi uslijedila misija a potom i ciljevi. Međutim, ključno je pitanje kako realizirati zamišljene ciljeve!? Odgovor na ovo pitanje zapravo je vrlo jednostavan – na temelju odgovarajuće strategije i njene implementacije, a o kojoj bi se brinuli stručnjaci. Potrebno je ujediniti i koristiti sve raspoložive domaće kapacitete te uz njihovu pomoć djelovati prema višim instancama. Tu prije svega mislim na bolju suradnju sa sveučilištima i znanstvenim institucijama. Bez dobrih je programa i planova danas nezamislivo domoći se potrebnih sredstava, a po dobivanju zelenoga svjetla programe je potrebno i provoditi, a ne da oni budu samo deklarativni, kao što je to do sada bio čest slučaj. Pod uvjetom da su programi i projekti kompatibilni, za njihovu nam realizaciju trebaju i stručni ljudi, a njih imamo. Preduvjet svemu navedenome je što skorije usvajanje prostornih planova, što i zakonski mora biti urađeno do konca godine.

Mogu li i na koji način, a u cilju rješavanja nagomilanih, gotovo egzistencijalnih problema, jedinice lokalne samouprave nastupiti zajedničkić
– Dakako da mogu. I moraju! Sve naše općine imaju gotovo iste probleme i razumljivo je da bi zajedničkim zalaganjem na lakši način i uz manja sredstva mogli doći do željenoga cilja. Na razini Splitsko-dalmatinske županije neke su uprave nastupile na takav način te su rezultati njihovoga rada itekako vidljivi. Primjerice, pred nosom nam se nalaze ogromna sredstva iz predpristupnih fondova Europske Unije, a mi ih, za razliku od nekih drugih sredina, ne znamo uzeti. Puno je toga potrebno učiniti na samome polju edukacije te bi u tom smislu otvaranje stručnih studija u Imotskome, pri Sveučilištu u Splitu ili pak pri nekim drugim visokoškolskim i znanstvenim institucijama, bilo dobrodošlo.

Što je temeljni imotski problem – nedostatak stručnosti kod visokopozicioniranih osoba, nebriga ili nešto treće?
– Razjedinjenost je naš temeljni problem. Mogao bih reći da je krivac takvome stanju prije svega splet raznih okolnosti, kao i mentalni sklop našega čovjeka. Pitam vas zašto naši, rekli bismo tradicionalno i genetski nadareni ljudi s izrazitom poslovnom crtom, uspiju svugdje izuzev u svome dvorištu!? Zato što nemaju prostora za prezentiranje svoga znanja! Edukacija mladih ljudi i onih koji obavljaju određene visoke funkcije, morala bi biti temeljnom odrednicom na našemu putu ka boljem sutra. Struktura vlasti također mora posjedovati određena znanja i vještine. Ili, da budem još jasniji – mora se baviti menadžmentom.

U kojim se gospodarskim granama krije perspektiva Imotske krajine?
– Perspektive su u komparativnim prednostima Imotske krajine. Tu prije svega mislim na samog imotskog čovjeka koji je tradicionalno sposoban i koji se kalio na specifičan način, posebice kroz stalne odlaske u potrazi za kruhom. Naši bi ljudi konačno trebali prestati s napuštanjem rodne grude i početi raditi na razvoju svoga kraja. Mogućnosti su brojne: od turizma, preko poljodjelstva i proizvodnje zdrave eko hrane – i to ne kao sirovine, već kao finalnog proizvoda kojega se kroz turističku djelatnost može plasirati pred kućnim vratima, u priobalju ili drugdje – do brojnih drugih djelatnosti koje nam „leže".

{sidebar id=4}Povezani ste i s novoutemeljenom udrugom Imotska krajina, koja za cilj ima ujediniti sve one koji bi svojim znanjem, iskustvom i materijalnom potporom mogli pomoći imotskome kraju. Koliko Udruga uistinu može pospješiti stvaranje boljega položaja za čovjeka koji ne želi napustiti ovaj kraj?
– Udruga je tek nedavno osnovana i uvjerenja sam kako će se kroz rad ljudi koji su inicirali njeno osnivanje, kao i kroz nastojanja onih koji su joj se priključili ili će to tek učiniti, puno toga postići. Predlažem svakom čestitom i uspješnom Imoćaninu uključivanje u rad spomenute udruge. I osobno sam, svojim idejama i znanjem, uvijek na raspolaganju svim dobronamjernim ljudima koji su mišljenja da bi moja pomoć bila dobrodošla u ostvarenju njihovih zamisli.

Poruka za kraj ovoga razgovora!
– Pametnom strategijom Imoćani mogu uspjeti i kod kuće, samo se moraju osloboditi tereta pripadnosti i naklonosti ovoj ili onoj političkoj opciji. Važan je isključivo ljudski faktor – čovjek kao jedinka i zajedničko dobro sredine kojoj pripadamo.

Razgovarao: Ante Lončar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here