MILAS-VEDRANAVedrana Milas, pokretačica i glavna urednica novog magazina “In medias res” prije je bila zamjenica glavnog urednika i koordinatorica redakcija u Fotomagu, časopisu specijaliziranom za fotografiju, napisala je humoristički roman “Ne preživjeti brak”, bila u odjelu istraživačkog novinarstva u EPH, radila za američke zračne snage u Hrvatskoj nakon rata u sklopu mirovne misije. Kod Amerikanaca je završila ratnu psihologiju.

 

Kako je došlo do pokretanja magazina „In medias res“?

Prvi hrvatski neovisni magazin “In medias res” nastao je kao revolt novinara prema izdavačima i cenzuri. Stvarno mi je bilo dosta cenzure, marketinških konglomerata s izdavačima. Izdavača s politikom. Ispada da je svaka šuša u ovoj zemlji osobito važna. I sama sam dva puta bila počišćena iz redakcije. Prvi put nakon što sam objavila da je tadašnji ministar školstva Primorac istukao svoju bivšu djevojku, tj. trebalo je biti objavljeno, ali je Pavić, vlasnik EPH zaustavio rotaciju i bacio 17 tisuća primjeraka te „Arene“ u smeće. Urednik je otišao na “godišnji”, potom u drugu firmu, a ja sam još mjesec dana ostala s novom uredničkom postavom, kao “neperspektivna”. Radila sam, no nije mi se objavljivalo.

 

Poslije „Arene“ slijede „24 sata“?

Tada se osnivao „24 sata“ i ponuđeno mi je da radim u tim novinama. Otišla sam iz „Arene“ i postala jedna od osnivačica malih novina. No nakon što su porođajne muke prošle, a novine dobile svoj život, većina iz osnivačke osovine, nas dvadesetak, osjetilo je kako nas uprava “stišće”. Nisu bile cenzure tekstova u pitanju, bar ne kod mene. Urednici su smjenjivani, dovedeni su neki ljudi koji su postajali nadležni za “nas stare”. Samo su navirali. Urednici, pa zamjenici, pa opet urednici, neki tim leaderi, podurednici – karikiram – ali više se nije znalo tko pije tko plaća. Pojavila se osoba za ljudske resurse. Odjednom je nas 20-ak koji smo vukli ko konji postalo trn u oku. Matija Babić, prvi glavni urednik smijenjen je u roku od pola sata, zbog naslovnice na kojoj je Sanaderu u usta stavio pikado strelicu. Da je to danas napravio, ništa se ne bi dogodilo. Politika je stara kurva, a izdavači ne bi protiv nje. Otišla sam natrag u „Arenu“, kada mi je osoba u „24 sata“ zadužena za ljudske resurse, rekla da se vratim s bolovanja, inače neću dobiti plaću. Nazvala me u bolnicu, upravo kada su me vratili na krevet iz operacijske sale, nakon treće operacije zdrobljenog skočnog zgloba. Ne znam koju su mi drogu dali na operaciji, ali pamtim da sam je s guštom izvrijeđala. Otkaz sam dobila poštom. Zato su i zaposlili takve ljude.

 

Opet se vraćate u „Arenu“?

Vraćam se u „Arenu“, nekako se zaboravlja skandal s Primorcem, ali me tamo nakon par mjeseci, zbog jednog istraživačkog teksta uprava poziva da se očitujem zbog članka. Morala sam odgovoriti na nekih 13 odvratno glupih pitanja tipa „otkud mi informacije“,“ tko mi je dao papire“ itd. Naravno, nisam odala informatore. S urednikom više nisam bila u dobrim odnosima, mislio je da mu “pakiram” člancima. Odradila sam ugovor i otišla. Arena se potom ugasila. Godinu dana sam se premišljala da ili ne u izdavačke vode. To je skupo, stojiš ispred jame, s obzirom na tekstove koje objavljujemo, nema reklama. No razmišljaš, nikad nitko nije tako otvoreno pisao o tekućoj problematici i zaključiš da će te čitatelji kad tad nagraditi za istinu. To je teško, ali ni raditi za drugoga nije lako. Veselimo se svakom tekstu, svakoj fotki. Ne biste vjerovali tko sve piše za nas pod pseudonimom. Mislim da Hrvatskoj uistinu nedostaje jedan otvoreni i drugačiji list. Nismo senzacionalisti, ali na osnovu činjenica, zašto ne bismo napisali istinu? Očekujem skandal i zagorčavanje života od strane vladajuće strukture, ali ipak ima ljudi koji misle drugačije. Za njih radimo novine. Ne trebamo kolektivnu svijest niti priče kako nam je jako dobro, već argumentiranu istinu. Onaj tko nas misli kupovati kako bi pročitao da je hrvatska politika sjajna, neka nas ne kupuje. Ima mnogo stvari koje za nas pišu eminentni novinari, naše kolege, a te članke ne bismo mogli objaviti u svojim matičnim redakcijama. No stvar je u tomu da je važno da javnost sazna istinu, koja joj je sada ponuđena u tragovima. “Razvalili” smo premijerku u prvom broju, pa što?! Tko od koga živić Političari od napaćenog naroda ili mi od njih? Mogu li uopće iznijeti svoje mišljenje i stav, kad već debelo plaćam mediokritete koji me predstavljaju, a da ne nastradam? Moj pokojni stari pjevao je Vilu Velebita pa je završio u zatvoru. Ako napišem da ne vjerujem političarima, onda sam antidržavni element! Što se promijenilo? Crkavam, nije mi stalo do ulaska u Europu, ne želim biti ničiji rob i nisu se moja dva brata borila za to. Srednji je bio ranjen, a stariji je nastavio biti pirotehničar nakon rata, radio na razminiranju Hrvatske. Hoću reći, nisam propustila rat. Znam, sjećam se za što su se dečki borili. To sigurno nije ovo što imamo danas.

 

Što ako ne uspijete s časopisom?

Ako i ne uspijem… pokušala sam. Ako nam krene, zapošljavat ćemo… Nitko mene više neće gurati u jamu, sama ću se baciti u nju. A niti inače nisam neka beskrajno tolerantna osoba. Bubnem u glavu što mislim, pa što bude. Ne volim tračeve, manipulacije, licemjerje, dvoličnost… Ono što inače radi u redakciji 15 ljudi, sada radimo kolegica i ja. Krepavamo od posla, ali ipak se sve zaboravi kad se broj završi. Glupo mi je pričati o tome, jer može biti da nisam realna, što i nisam. Ipak je ovo moje dijete. Ali masa ljudi navija za nas potiho. Veliko je veselje pisati bez cenzure, to nas sve drži. Ne sjećam se kada sam s veseljem išla na posao kao sada. No kako god bilo, ostaje činjenica da sam osnovala novi hrvatski neovisni magazin, iznjedrila prva dva broja, radim i treći. Uz pomoć kolega koji pišu ušli smo u povijest, sviđalo se to nekome ili ne. No htjela bih da zaživimo. Bit će još krvi, suza i znoja oko magazina, ali to se zna. Spremni smo na to.

 

Vučete imotske korijene?

Nitko me ne zove imenom. Čak i kada spomenu Vedranu, ljudi se kunu da me ne znaju. A kad se ukažem, onda čuješ: Aaaaaaaaa, pa što ne kažeš da misliš na Milas! Tako i ja zovem svoje sinove. Milasi. U cijelom svijetu Milas je Milas, i meni se to sviđa. Moji su roditelji rođeni u Zagrebu, ja sam rođena u Zagrebu, i moja djeca, no korijen je imotski. Čak mi se i stariji sin zaljubio u Imoćanku koja se preziva Milas. Nisu u rodu. U dragovoljnim ročnicima 1. generacije bio je s Gabrijelom Milasom iz Zmijavaca. Često ode do Splita kod djevojke i kod Gabrijela. Iako nikada tamo nije rastao i zagrebačko je dijete, oduševljen je Imotskim. Ne’š ti gena!

 

Družite li se sa zemljacima?

U Zagrebu, kad uhvatim vremena nađem se s Milasima, popijemo kavu na brzinu. Na Facebooku postoji grupa Milas. Naravno da sam u njoj. U Imotskom nemam ništa. Bila sam jednog ljeta na turističkoj ruti, Modro jezero, Crveno jezero, Zmijavci itd, ljudi topli srdačni, gostoljubivi. Janjetinu obožavam, prva popušena cigareta bila mi je sfrkana škija. Iz Zmijavaca danas, od koga drugog nego od Milasa, dobijem domaći pršut, suho meso, vino, rakiju… Prijatelji šalju. Ne mogu propast i da hoću. Loza Milasa potječe od prije 2.300 godina iz turskog grada Milasa. Tamo su Milasi prvi pravili maslinovo ulje u prvoj uopće poznatoj uljari na svijetu. Od tamo su se preselili u Grčku, pa u Imotski, Hercegovinu, a danas ih ima po čitavom svijetu. Ali nikad ne bih navijala za Turke ili Grke. Za Imotski, e to je već druga priča.

 

Razgovarao: Nikola Boban

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here