Reflektori u imotskom vrtiću – prispodoba o dinaroidima, pokojoj dobroj vili i nama samima

Opet smo mi, brđani i karikature normalnog svita, glavni. Točno nas tako percipiraju. Jedni kažu šokirano kako “se i tak’ ne znamo razgovarati kak’ spada”, drugi uglađeno frkću i tvrde da je najprimitivnija komunikacija nama prirodna kao disati zrak, a treći bi aktere vrcon u pržun.

Već nekoliko godina unatrag, lizu po imotskim selima i pentraju se po kršu novinarske ekipe i traže dobrovoljce da opsuju Boga, mater, ćaću, krv, zemlju (i nastavi niz) pa ih uredno u montaži stave u pogrdan kontekst gusala, cvrčaka i dimnih kužina i eto ti humanoida/dinaroida. “Ja ću njega ubit iz puške, neće mi pederi priosvojit dicu, aj reko šta je i miris getribinog ulja”, upisali su se velikim slovima u antologiju imotskih hitova. Ali, reklo bi se u istinitim TV reklamama, to nije sve!
Valja pravo reć’, jer svi jedva čekaju novi imocki kiks, mi smo brate mili, često krivi i sami. Ne triba im svićom tražit’. Opet smo sami sebi podapeli nogu.

K’O BUDALI PLESKA

Najnovija otužna snimka iz dječjeg vrtića sjela čoporu “k’o budali pleska” pa razvlače imocku dicu, tete, roditelje, političare, mnogobrojnu rodbinu, kumove i prijatelje i svatko ima svoj bič kojim bi kaznio i uveo red. Znate ono, “da je to moje dite, ja bih…” “Tetu satrat, njoj osovat Boga…”
Nije baš zgodno niti postoji jednostavan recept kako postupiti i pristupiti ovoj situaciji. Ipak su u pitanju mališani i apsurd je silan – kako bi roditelji saznali za incident u vrtiću u kojem teta postupa neprimjereno, a s druge strane, izloženost djece javnosti, vrlo je tanak i neugodan led. Nije zgodno nikome, pogotovo onome čije je dite u pitanju. A kladim se da nije zgodno ni teti. Lako je reć’.

REKA SAN “NE MOŽE” MOMENT

U svjetlu tame ovih posljednjih imockih događaja, razmišljam i o svom djetetu koje pohađa taj isti vrtić, razmišljam o tetama, bakama, djedovima, sebi kao materi koja prva izgubim živce i “stavila bih vlastitu ‘ćer u top” baš kao što je i moja mater prijetila i još uvijek mi, politički nekorektno, prijeti. Dođe mi k’o Vojku V. moment “reka sam NE MOŽE”, ali ujdem se za jezik. Ima nešto u imockom folkloru, dalmatinskom tipu majčinstva, ali ehej, neke granice ipak ne prelazimo. Tete, “reka san ne može” to tako, nije lipo ni u svoja čet’ri zida, a kamoli kad si odgovorna za dva’est i kusur tuđih malešnih glava. Neke crte su strogo povučene pa i da nema zle namjere i traume, stvar je općeg postupanja i dobrog ukusa. Zna to i teta sad, a lekcija joj ne može biti teža.

UVIK KRIVI MARKETING

No unatoč buknulom incidentu, beskrajno vjerujem u dobre pedagoge i vrtićke dobre vile i reflektor ‘oću uperit’ u one tete koje su dječici odmah poslije obitelji – zagrljaj,  osmijeh i normalan autoritet. Beskrajno vjerujem u pravedne odvjetnike, savjesne liječnike, etične novinare, nasmijane domaćice i stručne inžinjere baš u ovom “primitivnom” Imotskom, unatoč puno poznatijim anti primjerima prakse i vrištećim sramotnim naslovnicama. Skandaloznim i po sve aktere nesretnim slučajem iz imotskog vrtića, dodatno smo pojačali predrasudu da smo neotesanci i greza neuljuđena poludalmatinska subkultura. Šta vam je, ljudi? Uvik krivi marketing, a toliko smo toga sjajnog izvan tih zadanih okvira.

NIZ STRMO DO DOBRE VILE

Je li teta zeznila stvar, prvenstveno sebe? Dašta je. Je li ono ružno čut’ i vidit’ i smi’ li se to tako? Nikakve dileme. Ima li opravdanja, šala mala, imocki đir? Nikakvog. Privest ću kraju popularnom floskulom, “neka institucije rade svoj posao”, ali ne samo nad posrnulim tetama. Svi mi padamo i deremo kolina, ne gledajuć’ isprid sebe. Baš poput vrtićke dice i baš poput najpoznatije tete u državi. I nije lako tražit’ ruku od gnjevne gomile.
No u mom svemiru, sve je po starom. I dalje ću jutrima, s Najdražom na svitu u  lagano niz strmo do vrtića, di će ona otrčati u zagrljaj svojoj teti kojoj beskrajno vjeruje. Nema diteta na planetu koje to ne zaslužuje, kao što i ima i čudo teta koje punim zaslužuju da im se dite baci u naručje. I ima ih u imotskom vrtiću koliko o’š.

Piše: Josipa Rimac Vlajčić

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.