sika1.jpgŽIVOT DALJINA – piše: Ankica Sekelez

Od davnina se znalo da daljina boli, a tuđa zemlja tugu produbi. Hladnoća je tamo hladnija a duša čemernija. Pjesma iz rodnog kraja izmami drhtaj srca, osmijeh podari snagu doma.

Tamo cvijeće ne miriše ko naše, sve oko tebe je strano, ti kao da i ne živiš jer si sunce i dušu ostavio tamo u kamenu, u stručku suhe drače među stijenama, u pjesmi zornici  «Jureka»…

{sidebar id=4} No, život je oduvijek pretvarao daljinu u bol, a živjeti se moralo… Od te boli bijaše jača potreba za življenjem dostojnim čovjeka, ali onako uspravno po naški… Valjalo je kruha donijeti na prag djeci…

Daljinu pobijedi život i bol on pobijedi! Sjećanje na mladost oživi radost na umornim licima ljudi i oni uspomenom otrgnuše zaboravu prohujala proljeća…

USPOMENE MLADOSTI
Proljeće je donijelo miris života u selo. Toplina ugrijala stare, kamene sopice pred kućom. Izašli starci ugrijati kosti na suncu i u priči vratiti život na zidine pustih ognjišta. Otpoče priča okupana vedrinom uspomene na mladost u polupustom selu. Sjećanja ispune oči sjajem. Uroni duša u dio mladosti i lagani vjetar donese njima gangu što je oni davno otpjevaše u tišini slovenske poljane u hladnoj, drvenoj baraci:

« NE DAJ MALA DA TE MOMCI NAÐU,
U KOČEVJE MORAM JA NA RAÐU!

 VLAK PUTUJE, VLAKOVOÐA SVIRA,
ZBOGOM OSTAJ DALMACIJO MILA!»

Kad su odlazili, neki bijahu stasali mladići, a neki tek «starija» djeca, golobrada mladost. Oni stariji gaziše već slovenske pute u krvavim kolonama Križnog puta. Zato njihov put bijaše teži, a rad naporniji…

Pa ipak, moralo se živjeti… 

ŽIVOT U TUÐINI 

slika-2.jpg

Pela Lujića, Pere Čovin, Boško, Janko, Miško Kaurinov, Slego, Pere Jakovljev, Srećko i Radić

– Znaš ono, Brankoviću, kad smo išli u Sloveniju?

 

– A, bogati!!!

– Bilo je teško, ali i lipo, Magiću.

– Ajde, ajde, znali smo dobro «začiniti» naše dane. Ne ko ova mladost danas, samo u kaviće.

– E jadni oni, ne znadu živit, eto to ti je…

– Petre, nu bogati, sićaš li se ti oni Magićevi obojeni vagoneta?

– Nu, u ime Isusovo, ko da je bilo jučer.

– Je radilo se, crnčilo, a bilo je i smija, za dva života.

{sidebar id=4} ( I trag sjete i žal za prohujalim vremenom zaigra na licu čovjeka-veseljaka).

– Subotom smo išli na TANC, veselicu, e mila majko!

– Najbolje su veselice bile u Kočevju, u domu, je li Gujiću?

(On na to poskoči, ruke mu zaigraše…)

– Ajde, ma i lipo se sitit toga.

– Tancali smo ti mi dobro, učili bogati jedan drugoga, a Slovenke…

– Ma šta Slovenke, one su debele, jedre, u onizin širokim šarenim modrama, bile, ma nikako žute, đava in sriću odnjo.

– Ajde, ajde, jopet su nam bile dobre!

(I teče priča kao san već davno odsanjan…)

– Najprije je otiša Frano Jukićev i Brajo Tošićev, da izvide situvaciju – ima li posla i sve to – unda i mi za njima: Bacelja, Rine, Magić, Tonko, Gujić, Ikiša Branković, Zenzić, Šakić, Frankići, Marko, Srećko, Ćutum i Čedo, pa Kale, Mareljići, Lazini, Iko Marijanov, Ćorići, Matanović, Ivan Sančušin, Bago, itd. Ma brate, bilo nas ko drva, niko nije ni osta u selu.

– Kad je došla vijest da se iđe, spremili ono malo sirotinje u kuverić pa u Split. Unda vlakom za Rijeku pa u Sloveniju.

– Prvo smo došli u Črno – mali rudarski gradić u Koruškoj, ali tamo je bilo loše. Od muke smo i gangu sklonili:                                              

«OJ TI ČRNO NA ČETIRI ĆOŠKA,
JA U TEBI NE ZARADI TROŠKA!» 

– Ma znaš da smo, Petre, morali prodati rezervne gaće ili kaput sa sebe da bi smogli novaca za dalje…

– Ma nije tu bilo sriće – na to će Petar.

– Zatim smo otišli u Kočevsku Reku, e tu je bilo malo bolje. Našlo se posla, a i smještaj je bio bolji. Spavalo nas je po 18 u prostoriji…

– Imali smo i kuvarice, mi smo ih i plaćali, a neki bi se i zagledali u njih.

– Ko mladost, e živote…

(I duboki uzdah iz duše čovjeka i u sjećanju bude tužan i težak jer to vrijeme bijaše minulo…)

 

MAGIĆ VESELJAK

sika1.jpg

Petar Sekelez, Brajo Čavkin, Burto, Bago, Magić, Branković, Cape

– Mladost je veselje po sebi, a mi smo onako mladi znali to vrime živit. Svoj trud u smiju smo zaboravljali i lakše zaspali…

 

– Kući se redovito slalo pakete… Naš Ante uvik je sla ženi Ivi paket svega i svačega, voća, jabuka, šljiva, marmelade u kanti i drugizi stvari… A Magić ti naš bio bi obično zadužen da nosi na poštu pakete. Tako je jednom paket za Ivu posla Jaki Tadijinoj, a unda smija u selu, a mi – ne mogu ti ni kazat šta je bilo…

– Jedan «naš» bio je osobito «skućan», sve čega bi se dočepa sla bi materi kući. I unda bi se uvečer hvalio nami kako je on opet posla paket mami.

– Ma bogati, sla bi on materi i brokve s radilišta – reče Branković.

– Šta’š kad nas ima svakakvi – doda Gujić.

– I unda jedno jutro, dok smo još svi spavali, Magić ti, sićaš se Petre, uzeo farbe i na teretnom vagonetu napisa: «Mama M.M., zadnja pošta Lovreć-Opanci».

– Kad smo se digli i vidili to ujutro, stomak nas je sve zabolio od smija…

{sidebar id=4}(Sjećanje tako izmami radost i život, ponovno prostruja kroz isušene vene staraca, veselje im zarumeni obraze, oči oživiše…)

– Ma toliko smija nisam vidijo otkad me mater rodila.

(Priča se ponovno poče presti kao što nevjesta jednom davno tkaše na razboju prtene zobnice u mom zavičaju…»

– E jopet su ti naši jedni bili posebno zimogrizni – opet Magić «upali» vatru…

– Nu, nu toliko da su spavali pod perušinom.

– Majko moja! – opet nasta cirlik.

( I smijeh izbrisa godine i proljeća, a priča se nastavi kroz veselje…)

– Znaš Marijane, oni su se prvi uvik dizali, a mi jedva glavu rastavljali od kreveta.

– Ajde, ajde, uvatili smo in mi žicu, uvečer smo i natrali da se prid nami prislače.

– Sutradan su se zadnji dizali.

– Ma sićaš se ti ko no je najbolje piva.

– Nu, Bago bogati, ma bolje je piva nego je govorio slovenski.

– On ti je iskrivio rvatski, slovenski i napravio mišung, ajde… jopet se dobro sporazumiva.

– Piva je ko slavuj, ali uvik isto, ono svoje obično. Kad bi se napio i mi legli, počeo bi:

 

«OJ LUKSUZU MILOVIĆA MIJE,

DEVET PRSTA, DESETOGA NIJE.

 

SJAJNA ZVIZDO POVIŠE BORIĆA,

POZDRAVI MI MOMKE MILOVIĆA.

 

JA NALETI, MOJA U POJETI,

RAÐA BEBU DI SE MIŠI LEGU!

 

– Unda bi se mi digli i u baraki bi zaorila ganga.

 

I razliježe se ganga po slovenskoj dolini, daleko od doma, s domom u srcu i zajedno soriše onu svoju najdražu:

 

«BIJAKOVO, VELIKA PLANINO,

OJ RVATSKA MOJA DOMOVINO!

Kao nekad što pjevaše lovrećki mladići iz svega srca i glasa. Pjesmom sebi toplinu doma dozivaše u tišine slovenskih planina i osamu tuđe zemlje… I samo danas u uspomeni kao da ih i ja čujem…

POVRATAK KUĆI

slika-3.jpg– Kući smo se vraćali pri Svi Svete. Već bi tada u Sloveniji dobro zaladilo, posla više nije bilo, a nami se išlo kući.

– Svi bi se zajedno vraćali…

– Kad bi došli u Lovreć, obavezno bi se prijavljivali u krčmu «Lujića» i «Pišćaka» i unda kući…

– Naši bi doznali da smo došli i svi bi nas čekali na nogan, svetoga mi, ko biskupa. A mi, kad bi nji ugledali, ma kad bi kuću ugledali, ko da nigdi nikad nismo ni otišli.

– Unda bi u kući nastalo veselje, nu… ko da ne znaš, a Magiću!? 

{sidebar id=4}I odjednom zašutiše, a sjećanje izmami suzu, onu čistu iz srca… Jer svi oni živi bijahu jedino u sjećanju… Odlasci im bili život na kamenu, a mladost saveznik u rastancima…

Težinu rada i hladnoću težine odnese tako mladost na svojim krilima i sav čemer pretvori u radost. Tako se jedino moglo i preživjeti… Znali su to moji «ljudi» i tako su i živjeli –  čvrstinom rodnog kamena, umiveni toplinom imotskog sunca, a bistrinom i snagom što je samo Bog može dati, pobjeđivali su svoje nevolje, trud i daljinu.

Otapali su osmijehom snijeg tuđih planina, jer živjeti se moralo, a putovati također.

Tada u dijelu mladosti bio im put – PRAVAC SLOVENIJA!!!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here