Dobar dan! Zovem se Marija i imam 16 godina. Naime, napisala sam jednu pjesmu o gradu. Mislila sam, ako imate bilokakve želje, da ju pogledate te da ju podjelite na Vašem protalu “Imotske novine”. Naravno ako Vam se svidi. Puno bi mi značilo jer već dosta dugo pišem – glasio je email koji smo zaprimili a potpisuje ga Marija Vuletić.

Draga Marija. Iako nismo književni kritičari, tvoja pjesma je izvanredna i jako nam se sviđa. Rado ćemo je objaviti na našem portalu “Imotske novine” i poželjeti tebi svako dobro. Nastavi pisati, ide ti sjajno! Bravo i još jednom bravo!

A vi dragi čitatelji, uživajte u stihovima mlade Marije Vuletić. Pjesma se zove – “Šapati grada“.

ŠAPATI GRADA
Tko će mi pričati o gradu
kada ne budem hodala ovom Zemljom?
Tko će mi tad pričati o Tinu?
O ulicama grada boje jeseni.
Obasuto žutim lišćem,
dok lagano koračam i
upijam cvrkut ptica
korake u noći
šapate glasova ,
Tko će mi reći hoće li Modro Jezero
opet više biti tirkizno plavo?
Hoće li klupe i dalje biti pune
smijeha djece, ispisanih imena
i simboličnih datuma.
Hoće li na vrhu Topane i dalje
vijoriti naša zastava?
Hoće li pak kolodvorski zid
ukrasiti sva imena koja su napustila ovaj moj mali grad,
moj mali raj
moju mirnu luku?
Hoće li ga čuvati kao ja nekada?
Razumjeti njegove vapaje
dok prolaze “Voltom”
dok odmahuju Tinu
ili pak dok gledaju Kavanu.
Hoće li mi netko pričati
o njihovoj sreći?
Hoće li mi prenijeti pozdrave grada od kojeg se opraštam tužna srca uz poznate
mi stihove:
“Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.”
ali tada ja neću tugovati,
neću biti u stanju ni putovati
ulicama grada kojeg ostavljam
Vama,
Vama i vašim potomcima.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here