SLAVEN LETICA Andrej Plenković ima i imotske korijene

Hvaranin i Makaranin Andrej Plenković lovačkom je voljom za vlašću i bodulskim lukavstvom zagospodario HDZ-om

Boduli i bodulski hibridi lukavstvom su nadmudrili brđane i zavladali Hrvatskom

Jedan od najboljih hrvatskih sociologa svih vremena (politički je bio lijevi HSS-ovac i pripadao je velikoj skupini znanstvenika i umnika koji su između dva svjetska rata osmišljavali javne politike HSS-a), dr. Dinko Tomašić (Smokvica, Korčula, 23. IV. 1902 – Bloomington, SAD, 7. VIII. 1975), objavio je niz teorijskih članaka i dvije knjige na temu utjecaja prostora i tradicionalne kulture na ljudsku prirodu i karakter.
Iako je sam bio otočanin, bodul, težište njegove analize u knjizi Društveni razvitak Hrvata (1937.) i Politički razvitak Hrvata (1938.) usmjerio je na razlikovanje povijesno sukobljene plemenske (muške, ratničke, lovačke, patrijarhalne, autoritarne, brđanske, planinske, dinarske, hajdučke i uskočke) i zadružne-panonske (miroljubive, demokratske, solidarne, kooperative, na pravoj državi zasnovane) kulture i ljudskih karaktera koji se odgajaju i cijene u takvim kulturama.
Njegova je analiza zapravo bila polemika s etno-psihološkom teorijom međunarodno priznatog srpskog geografa, etnografa, geomorfologa, antropologa i povjesničara dr. Jovana Cvijića (bio je predsjednik Srpske kraljevske akademije, preteče SANU) koji je glorificirao junaštvo i karakternu superiornost Dinaraca ili „dinarskog tipa/čovjeka“ koji, po njemu, ima superiorne biološke i karakterne osobine bez obzira na njegovu vjeroispovijest: pravoslavnu, katoličku, muslimansku. Jovan Cvijić je Južne Slavene, dakako, smatrao Srbima različitih vjeroispovijesti i njihove je jezike smatrao srpskim jezikom.

Dinko Tomašić i Jovan Cvijić

Evo kako je Cvijić opisao, nazovimo ga tako, Dinarida:

Dinarski su ljudi živog duha i tanane inteligencije. Obdareni živom i raznovrsnom osjećajnošću oni se često povode za svojom maštom, koja je vrlo živa i bogata, kao i za prvim impulsom oduševljenja i srdžbe. U svojim se akcijama obično inspiriraju pobudama moralne i duhovne vrste; materijalni interesi imaju samo ulogu drugoga reda. Da bi se izazvala najveća suma njihove snage, treba dirnuti u njihovu osjećajnost, osjetljivost, u njihov individualni i nacionalni ponos; treba istaći pitanje časti ili ideal pravde ili slobode. To su glavni uzroci strasti koji pokreću dinarske ljude kao i uzroci sukoba koji se među njima javljaju; otuda potječe sretan ili nesretan tok njihova života, mnogo više nego što potiče od sebičnosti ili od lakomosti. Sa ovim se inspiracijama miješaju rasni instinkt, instinkt za životom i za razvijanjem, instinkt da se izvojuje svoje mjesto u svijetu i da se da svoja puna mjera, instinkt čija je snaga ogromna. Dinarski čovjek ne vjeruje, da ima teškoća koje ne bi mogao savladati. Njegova je vjera nepomućena, pouzdanje bezgranično.

Kad je 1990-tih godina, tijekom smrtnog hropca komunizma, počela grozničava borba za moć i vlast, a zatim i za prostor, teritorij, u kojoj su glavnu riječ vodili „Dinaridi“ različitih vjerskih, zavičajnih i nacionalnih pozadina, američki sociolog i klinički psiholog hrvatskih „kiparskih“ korijena dr. Stjepan Gabrijel Meštrović, forenzički psihijatar dr. Miro Gorata i ja oživjeli smo u doba komunizma potpuno zaboravljenu teoriju Korčulanina dr. Dinka Tomašića.

Morlaci iz okolice Splita, crtež Théodore Valérija iz 19. vijeka

Prvi članak s temom o sukobu brđanskog i nizinskog „elementa“ objavio sam 1989. u magazinu „Start“, ilustrirajući ključnu tezu nizom primjera „Dinarida“ koji su grabili vlast i moć: Slobodan Milošević, generali JNA Veljko Kadijević, Branko Mamula, Blagoje Adžić, predsjednik savezne vlade Ante Marković, plejada velikosrpskih političara tipa Vuka Draškovića, Jovana Raškovića, pa i hrvatskih političara „Morlaka“, „Mavrovlaha“ili Crnih Vlaha (Mlečani su ih zvali i Crnim Latinima,  Nigri Latini) tipa braće Veselica, Antuna Vrdoljaka, Ivana Milasa, Dražena Budiše, Ante Mike Tripala, Žarka Domjana, Šime Đodana, Vlade Gotovca i drugih. Kasnije su na vlast došli „dinarci“ prve ili druge generacije: Gojko Šušak, Nikica Valentić, Borislav Škegro, Božo Prka, Milan Bandić, Mate Babić, Milan Ramljak, Miomir Žužul itd.
Vođenje ratova i istodobna privatizacija negdašnje „društvene“ imovine potvrdile su teze kako u ratovima gorštaci ili „Dinaridi“ doista vode glavnu riječ, dakako, uz stanovite rijetke, ali vrlo važne, iznimke kao što su bili Zagorci, Podravci, Međimurci: maršal i akademik Josip Broz Tito, vrhovnik i akademik Franjo Tuđman, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva dr. Franjo Gregurić, vječni tajni agent Josip Manolić itd. U doba dugotrajnog mira i stabilnosti, malo pomalo, političku moć osvajaju „ravničarski“, po Tomašiću, „zadružni“ ili „panonski“ tipovi. Zanimljivo, iako je sam bio otočanin, bodul, ili baš zbog toga, dr. Dinko Tomašić svoju binarnu klasifikaciju etno-psiholoških tipova nije proširio na treći i eventualno četvrti tip: sredozemni, jadranski tip, s podtipovima: primorci i otočani, boduli.

Otočki (bodulski) mentalitet

Tomašićevu teoriju o utjecaju zemljopisa, krajolika i s njim povezane tradicionalne kulture na ljudske mentalitete ili karaktere potvrdilo je vrijeme. Odavno, među brojnim teorijama identiteta postoji i ona koja počiva na hipotezi da su naš identitet i ljudska priroda dobrim dijelom doista određeni prostorom. Osobno sam sklon toj teoriji. Prostor shvaćen u širem smislu koji obuhvaća zavičaj i zavičajnu kulturu shvaćenu u najširem smislu bitno određuje našu ljudsku srž ili srčiku, da ne velim bitak i biće. Odlazak iz politike „posljednjih“ gorštaka druge generacije Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića otvorio je prostor za dolazak „ravničara“ Davora Bernardića i bodula Andreja Plenkovića.
Proces kruženja hrvatskih političkih elita u posljednjem ciklusu, što znači u posljednjih nekoliko godina, na niz je ključnih položaja doveo i druge otočane, bodule: Miroslav Šeparović (predsjednik Ustavnog suda, Korčulanin iz Blata), kardinal Josip Bozanić (zagrebački nadbiskup, rođen je u Rijeci, ali je njegova obitelj iz Vrbnika na Krku), Branko Bačić (predsjednik saborskog Kluba HDZ-a, rođen je u Dubrovniku, ali je odrastao u Blatu, Korčula), Lovre Kušćević (hibridni ministar, Bračanin iz Sumartina), Arsen Bauk (bivši ministar, Bračanin iz Supetra), Gari Cappelli (ministar turizma, Malološinjanin), dr. Tonči Tadić (bivši karizmatični pravaški saborski zastupnik, Hvaranin iz Starog Grada) itd. Pitanje kojim se bavim u ovom eseju jesu karakteristike hrvatskog otočkog ili bodulskog karaktera ili mentaliteta te njihov mogući utjecaj na hrvatsku političku kulturu i praksu.

Načelno govoreći, većina sociologa, psihologa i etno-psihijatara koji se u svijetu bave fenomenom posebnosti otočkog/bodulskog mentaliteta slaže se da otočna izoliranost kod bodula stvara osjećaj posebnosti, izuzetnosti i nadmoći u odnosu na ljude s kopna koje naši otočani nazivaju Vlasima, Vlajima, Vlavima, aludirajući na negdašnje Vlahe: CincariMeglenski VlasiĆići Vlasi  (BufaniCaraniUngurjani), Morlaci, i drugi. Evo kako Urban dictionary definira otočki mentalitet:

Psihološko više nego zemljopisno stanje neke osobe: uvjerenje u kulturnu nadmoć (superiornost), ispravnost i posebnost neke zajednice ili kulture u odnosu na druge zajednice i kulture. Nadahnutost pozitivnim mislima i uvjerenjima tijekom vremena povećava homogenost zajednice, ali izoliranost potiče neznanje o drugim kulturama i zajednicama i povećava i strah od nepoznatog i strah od uništavanja od strane drugih,većih kultura. Relativni društveni napredak i društveni sklad (otočkih zajednica) pružaju vjerodostojnost njihovim osjećajima nadmoći, superiornosti. Napredni i posjednički (posesivni) atributi engleske i japanske povijesti izražavaju otočki mentalitet.

Panični bijeg Velike Britanije iz Velikom Recesijom i migrantskom krizom pogođene Europske unije mnogi psiholozi i sociolozi pripisuju otočkom mentalitetu. Tom mentalitetu može se pripisati i činjenica o kojoj je zgodno progovorio dr. Domagoj Vidović s Odjela za lingvistiku i kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu:

Da biste postali Bračaninom, malo vam je i 300 godina života na tom otoku. Sumartinjane tako i gotovo 400 godina nakon doseljenja veći dio Bračana ne smatra Bračanima.

Kad sam jednog od najumnijih umnika današnjeg bodulskog „plemena“ koje se zaputilo na „kopno“, u Zagreb, dr. Tonča Tadića priupitao o njegovim pogledima na vrline i mane bodulskog mentaliteta, on se u potpunosti složio s citiranom knjiškom definicijom.
Uz to je istaknuo i neke druge vrline bodula, posebice onih koji su se zauvijek ili na dugi rok otisnuli s otoka. Posebnost je, priča mi Tonči, naših bodula, naročito onih čiji su preci stoljećima živjeli u pravno, najprije mletačkim, a zatim i hrvatskim otočkim statutima (najstariji dijelovi „njegova“ Hvarskoga statuta sežu u1331., a Korčulanskog statuta, najstarijeg u našim dijelovima Mletačke Republike, u 1214.), uređenim otočnim zajednicama da su stekli naviku poštivanja, koliko god nepravedan bio (otočki su komunalni statuti štitili mletački feudalni poredak, osiguravali privilegije mletačkom plemstvu i višim društvenim slojevima, a diskriminirali pučane Hrvate), formalnog i običajnog pravnog poretka, ali i izvještili vrline i vještine trgovanja, pregovaranja, ribarenja i navigavanja, poštivanja vlastitoga i tuđega privatnog vlasništva, štednje i logike katastra. Uz sve to, srednjovjekovni su statuti strogo kažnjavali svako uzimanje pravde u vlastite ruke, tako da su tuče i teži oblici fizičkih obračuna i nasilja – cijenjeni u „vlaškim“ i „morlačkim“ planinskim zajednicama bodulima bili strani. Uz to, hrvatski su boduli imali izravne kontakte – pomorske, trgovačke i civilizacijske – s antičkom Grčkom i Rimom, tako da su usvojili demokratske običaje, ali i stekli potrebu za učenjem, čitanjem i školovanjem koja se preko renesanse protegla do današnjih dana.
To ne znači, kaže Tadić da su naši boduli bili ili da su danas „babe“, sinje kukavice. Štoviše, u čuvenim pomorskim bitkama, posebice u legendarnoj bitci kod Lepanta (7. listopada 1571.), boreći se na strani Svete lige, otočani su pokazali veliko junaštvo i vještinu. Od šest „hrvatskih“ galija u bitci su bile četiri  bodulske i dvije kopnene, „vlaške“.

  • Bodulske galije su bile:  Sveti Nikola (Otok Cres, zapovjednik ColaneDrascio), Uskrsli Krist (Otko Krk, zapovjednik Lodovico Cicuta), Sveti Ivan (Otok Rab, zapovjednik Ivan Dominis) i Sveti Jerolim (Otok Hvar, zapovjednik Ivan Balzi).
  • Kopnene su bile galije: Sveti Juraj (Šibenik, zapovjednik Kristofor Lučić) i La Donna (Trogir, zapovjednik Lujo Cippico).

Neke paradigmatske razlike između bodulskog i vlaškog/morlačkog/dinarskog mentaliteta moguće je vidjeti u dva klasična djela stare hrvatske književnosti: Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića, objavljenom 1568. u Veneciji i Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića, objavljenom dva stoljeća kasnije (1756.) također u Veneciji.

Paolo Veronese (oko 1572.): Alegorija pomorske bitke kod Lepanta, Galerija dell’Accademia, Venicja

Je li bodulski mentalitet koristan ili štetan u današnjoj hrvatskoj europskoj politici

Dalmatinski i primorski bodulski mentalitet tek je jedna od brojnih inačica sredozemnog otočkog mentaliteta koji je istodobno otvoren i zatvoren prema strancima i prema svim vidovima kulturnih dominacija. Pitanje je, dakle, može li nam taj mentalitet ili karakter biti koristan kao narodu i državi u današnjem političkom, gospodarskom i socijalnom – hrvatskom, regionalnom i europskom – trenutku?
Kad su unutrašnje političke zgode i nezgode u pitanju, Andrej Plenković je na primjeru upravljanju krizom oko Istanbulske konvencije pokazao sposobnost nametanja vlastite volje Stranci, Vladi i Crkvi. Njegovi mladi lavovi i lavice (Karlo Ressler, Tena Mišetić, Marko Milić, Sanja Putica, Dragica Roščić i drugi) i stari i još stariji lisci i lisice (Dubravka Šuica, Krešimir Macan, Davor Božinović, Gordan Jandroković, Branko Bačić, pa i Vladimir Šeks) uspjeli su – kombinirajući lukavstvo i zastrašivanje – primiriti, pa i poniziti protivnike IK-e predvođene Milijanom Brkićem, Ivanom Maletić, Mirom Kovačem i Davorom Ivom Stierom.

Na kraju krajeva, nakon uskrsne mise u zagrebačkoj prvostolnici i prijema kod „bodula“ kardinala Josipa Bozanića te nakon zadarskog razgovora s „dinaridom“ predsjednikom HBK Želimirom Puljićem, Andrej Plenković je sklopio nagodbu o kojoj sam pisao u eseju „Kuharićev poučak o Istanbulskoj konvenciji“ (Večernji list, 19. ožujka 2018.):

…da Crkva ima pravo izraziti vlastita uvjerenja i mišljenja, ali da je usvajanje IK-e „carsko“ (državno) poslanje. Velika pobjeda Bodulsko-dubrovačke lige nad Svetom ligom u slučaju IK-e pokazuje da je promijenjena paradigma na kojoj je u doba rata i poraća počivala borba za moć u Lijepoj Našoj. Najnoviji pomirljivi stavovi vrha Crkve prema IK-i pokazuju da je Andrej Plenković dobro procijenio da će – nakon što je uspješno nametnuo vlastitu voljuHDZ-u i VRH-u – na kompromis natjerati i vodstvo HBK: “Mi (katolička crkva i HDZ – op. S. L.) smo apsolutno na istoj strani. Ovo je konvencija čija je bit zaštita žena od nasilja i nasilja u obitelji. Ono o čemu se vodi javna rasprava je nešto što je sporedno u ovom slučaju. Po mom dubokom uvjerenju ratifikacija ove konvencije neće ni u kom slučaju u pravni poredak Republike Hrvatske nametati obveze koje bi bile u suprotnosti s vrijednostima HDZ-a.

Konačno i najvažnije. Nakon što je pokorio prilično jasnu i glasnu oporbu u HDZ-u, VRH-u i HBK-a, postavlja se pitanje: Kako izgleda i kako će izgledati „bodulski karakter“ Andreja Plenkovića u europskim poslovima i Europskoj uniji? Plenkovićev „bodulski karakter“ mogao bi biti koristan za Hrvatsku u Europskoj uniji pod jednim uvjetom: da njegov krajnji i najvažniji cilj nije izbor na položaj europskog povjerenika ili, dao Bog, predsjednika Europske komisije. U tom slučaju, izrazi lojalnosti i pokornosti koje već iskazuje i koje bi tek mogao iskazati prema središtima EU moći mogli bi biti štetni za Hrvatsku. Kako je odgovor na pitanje o osobnim karijernim ciljevima Plenkovića poznat samo njemu, treba će pričekati još neko vrijeme da možemo odgovoriti na pitanje o bodulskom, hvarskom karakteru u – Europskoj uniji.

Hotel Primordija vlasnika dr. Ivana Sisarića

Andrej Plenković je hvarsko-makarsko-imotsko-podgorski hibrid

Jedna od rijetkih fotografija Andrejeva prastrica dr. Ivana Sisarića iz Podgore

Maleni Andrej Plenković s didom Marinom i njegovim lovačkim psima

Kako će ovaj članak biti objavljen na makarskom portalu, na kraju sam dužan napisati kako Andrej Plenković nipošto nije tipični, još i manje stopostotni, otočanin, bodul. On je biološki i socijalizacijski – danas je to popularno kazati – HIBRID koji baštini najmanje četiri „rodna“ (genetska) korijena: po očevoj je lozi Hvaranin iz „brđanskog“ Svirča, a po majčinim korijenima Makaranin, Podgoranin, pa i Imoćanin.  Njegovu volju za moć, njegove sposobnosti i nesposobnosti, ljudske i političke vrline i mane, treba tražiti i pronalaziti u tom HIBRIDNOM biološkom, socijalnom i kulturnom podrijetlu. Andrejev pradjed („pradid“) s naše, podgorske, genske strane, bio je Ivan Milan Sisarić, zvani “Zane”: umro je 1958., ja ga se dobro sjećam.
Andrejev podgorski did „Zane“ imao je tri brata (Ivana, Srečka i Anđelka) i sedam sestara: Nediljka Radojković (Sisarić); Matija Pere Sisarić; Ivka Sisarić; Ivka Veronika Sisarić; Darinka Sisarić; Srećko Sisarić; Nediljka Matija Sisarić. Ukupno 12 djece. Tako je bilo kod nas u Podgori prije stotinu i nešto godina. Doduše, smrtnost je dojenčadi i djece bila strašno velika. Andrejev pradjed „Zane“ sa ženom Marijanom Sisarić (rođenom Vela) imao je šestoro djece: Zdenko Damjan Sisaric; Mila Raos (Sisarić); Mate Sisarić; Miroljub Sisarić; Zdravko Sisarić i Natko Vinko Sisarić. Mila Raos (rođena Sisarić) je, dakle, Andrejeva baka koja se je udala „daleko“: u Makarsku, za „vlava s Potoka“, drvodjelca i lovca, Marina Raosa, Andrejeva djeda, dida. S Markom Raosom, Andrejevim ujakom/ujcom, bratom njegove mame Vjekoslave “Vjeke”, išao sam u prvi razred makarske gimnazije; bio je odličan učenik.

Naslovnica knjige dr. Ivana Sisarića s ilustracijom Joze Kljakovića

Što se mene tiče, nisam u krvnom srodstvu s Andrejom, ali smo preko moje prababe Ruže Papić, rođene Ban povezani sa “Zanom” Sisarićem, jer je njegova majka Pere Radojković (rođena Ban) bila sestra te moje prababe “Banuše”. Za naše malo misto Andrejev pradid „Zane“ važan je po tome što je bio brat dr. Ivana „Ive“ Sisarića (16. 1. 1887. – 27. 4. 1939.), liječnika koji je medicinu studirao u Beču i Berlinu, imao privatnu liječničku praksu u Zagrebu, od čije je zarade izgradio hotel „Primordija“ i poslije rata srušeni, a u ratu oštećeni hotel „Sirena“. Brigu o tim hotelima vodio je Andrejev pradid „Zane“. Dr. Ivan Sisarić bio je i dobar pisac, ali i amater-meteorolog koji je vjerovao, s pravom, da je podgorska mikroklima ljekovita.

 

Izvor: Makarska post

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.