Marijana Bušića, suvlasnika brenda Croata, u javnosti doživljavaju gotovo isključivo kao poslovnog čovjeka, poduzetnika, manje kao konceptualnog umjetnika, premda već dva desetljeća osmišljava kulturne i marketinške projekte koji su na svjetskoj razini postigli veliki interes javnosti. Primjerice, samo je Kravatu oko Arene vidjelo milijardu ljudi, nekoliko puta je na CNN-u bilo riječi o njegovim projektima, stalno ga se intervjuira za medije s drugih kontinenata, iz Japana, Koreje, Amerike i sl. U ovih desetak godina poznanstva i suradnje s Bušićem imala sam priliku mnogo puta doživjeti kako se vizija pretvara u stvarne projekte i materijalne vrijednosti i mijenja svijest o društvenim i moralnim vrijednostima. Bušić je poduzetnik koji se oslanja na nadahnuće, kreativni princip, slušajući ono što u njemu govori, često je puta dokazao da bez umjetnosti nema poduzetništva, bez kulture i tradicije nema svijesti o sebi i o trajnim vrijednostima. Uz čašu smo vode, odvojivši vrijeme za Imotske novine, prošetali Imotom…

IN: Gospodine Bušić, intervjuirale su Vas mnoge domaće i svjetske novinske i televizijske kuće, a budući da sam i osobno sudjelovala u tim intervjuima, znam da su svi zaintrigirani Vašim poduzetničkim čudom, brendom Croata. Croata se na mnogim domaćim i međunarodnim sveučilištima spominje kao izuzetan marketinški i poduzetnički pothvat, a najvažnije je da, zahvaljujući Vama i brendu Croata, Hrvatsku konačno u svijetu prepoznaju kao domovinu kravate. U dvadesetak godina stvorili ste jedan od jačih hrvatskih brendova… što se promijenilo danas u odnosu na vaše poduzetničke početke?

MB: Sa suprugom Anom imam šestoro djece. Doista je lijepo gledati kako djeca rastu, premda kažu da je još veća radost vidjeti kako rastu djeca tvoje djece. Slično je i u poduzetništvu: vidjeti kako „rastu djeca", a pogotovo ono što još nastaje iz njih, vidjeti kako nastaju novi naraštaji, kako se sve iznova obnavlja – poseban je osjećaj svakome tko se bavi poduzetništvom.

IN: Smatraju Vas uspješnim poslovnim čovjekom. Što zapravo znači poslovni uspjeh i što stoji iza njega? marijanbusic030709.jpg

MB: Posljedica je mnogih općih ocjena koje javnost i mediji daju, da se poslovno uspješnima smatraju zapravo vrlo različiti ljudi. Uglavnom je kriterij za mjerenje uspjeha novac, a meni osobno važniji su plodovi, ono što taj uspjeh donosi u širem smislu, mojoj okolini. Ako sam preživio ovaj dugi i teški period stvaranja tvrtke i brenda, ako su ljudi primili plaću – to je dovoljno, ali samo trenutačno. Važnije je pitanje što ostaje iza nas, jesmo li stvorili socijalni kapital, mogu li Hrvati dostojanstvenije hodati svijetom. Drugo, je li onaj stranac koji je čuo priču o kravati postao „barem zeru" bolji čovjek i je li ga nešto kroz tu priču „ugrijalo". Ako je tako, ako sam to uspio, onda se smatram uspješnim čovjekom. Kada sam s partnerom Zlatkom Penavićem započeo projekt Croata, motiv nam nije bio isključivo zarađivati, iako je to, naravno, nužno jer bez zarade se dugoročno ne može postojati, potrebno je prehranjivati obitelj – no mi smo doista prvenstveno htjeli nešto posredovati Hrvatskoj i svijetu. Nikada me nije zanimalo samo „bezimeno mlaćenje novca", nego iz kojih motiva, kako i što komunicirati. Nitko novcem ne može kupiti sreću, poštovanje, ljubav, tj. može kupiti samo privid sreće, ljubavi i prijateljstva; dakle ako se to ne može kupiti, onda je s druge strane nerealno nekoga proglašavati uspješnim samo zato što ima novac.

IN: Je li ovo vrijeme recesije i raznih kriza – od kriza identiteta, krize obiteljskih i tradicijskih vrijednosti, niskog morala, ujedno i vrijeme kravate, i može li nas kravata „zaštiti" ili na neki način zastrašiti?

MB: To s kravatom je čudesno, ona doista opstaje, ali ne kao odjevni predmet u užem smislu, već primarno kao simbol. Bez kravate se može hodati, čovjek se bez nje neće prehladiti, neće mu otkriti nikakvu golotinju, ali, opet, bez nje mu nešto nedostaje. Muškarac veže kravatu kao znak zrelosti i ljudske pouzdanosti, odgovornosti. Ona može simbolizirati zapadni oblik inicijacije – sazrijevanje osobe do punine svog ljudskog dostojanstva i života. Međutim, u ovim krizama, prvenstveno krizi morala, može se reći da dio njih koji su nosili kravatu, nosili su je uzurpatorski i nisu je bili dostojni. Kravata jest u određenom smislu „lakmus papir". Dio tih novih duhovnih kretanja odbacuje kravatu, new age npr., ali ne bez razloga. Kravata je upletena u sve svjetske događaje svojom nazočnošću ili nenazočnošću.

Što se tiče današnje krize kao takve, a i u najtežim životnim trenutcima, sjetim se Isusa Krista koji je prolazio kroz teškoće svog vremena, ali i kroz samu smrt, s lakoćom. Sjetim se i svojih roditelja, baba, didova – možete zamisliti kako je bilo našim pretcima, gdje su se oni rađali, kako im je izgledalo „radno mjesto", kakvi su tada bili kolektivni ugovori. Treba se samo prisjetiti da smo mi iz tih nekih krajeva pripremljeni za puno teže napore. S tim stajalištem na ovu modernu krizu se na neki način treba nasmijati i zamoliti Boga da se aktivira to naše naslijeđe koje imamo. Djeca su se začinjala u jako teškim, ratnim vremenima da bi svoj procvat doživjela u miru i obratno, netko se rodio u „svili i kadifi", a stasao je na velikoj vjetrometini. Pitanje je samo kako to reaktivirati u sebi i da budemo dostojni onoga „biti čovjek".

IN: Bez obzira na tadašnje uvjete života i materijalno siromaštvo, ili kako Vi kažete „radno mjesto i kolektivne ugovore", naši su preci počesto nosili kravatu i voljeli se uređivati, u što smo se uvjerili i na projektu „Kravata – Imota"…

MB: Neovisno o tome jesu li je nosili ili ne, moram priznati da su je uglavnom bili dostojni. Naš je narod dostojan kravate, a dokaz je tomu uspravno hodanje i u teškim vremenima, što simbolizira upravo kravata. Svoga se oca rijetko sjećam s kravatom, jer kao radnik za to nije često imao priliku, no majka i on su me naučili uspravno i dostojanstveno hodati. Stoga, kada sam u drugom razredu gimnazije počeo nositi kravate, za mene je to bilo posve prirodno. Svjesno ili nesvjesno poučili su me jednom viteškom načinu života, što je prirođeno našem narodu. Čast, dostojanstvo, međusobno povjerenje – to su neke vrijednosti za koje se živjelo. Ako tih vrijednosti nestane – neće biti ni nas. Ne kaže se bez veze „bolje da propadne selo nego običaji". Ovo može zazvučati ludo no doista je tako, ako dirneš u neke svetinje sigurno ćeš propasti. Novac bez pokrića proizvodi inflaciju i kad-tad se pokaže bezvrijedan, a isto tako je i čovjek bez pokrića – lažac, no nijedna laž ne može dugo. Zato i kad vežemo kravatu, budimo svjesni da na neki način uzimamo i kredit. Noseći kravatu, ovo može biti i poruka svjetskim moćnicima: ponašaj se kao gospodin, kao dostojanstven čovjek. Jasno da se ovo odnosi i na muškarce i na žene. Ono što žena očekuje od svoga supruga, brata, prijatelja, mora i sama biti spremna pružiti.

IN: Slažem se. Evo, već smo spomenuli projekt U kamenu čvor – kravata Imota koji je pokrenula Academia Cravatica čiji ste utemeljitelj, i koji je izazvao veliki interes hrvatske javnosti, ali i izvan granica RH. O Imotskom i Imoćanima kroz taj smo projekt progovorili na jedan novi način. Značajno je da ste svesrdno podržali taj projekt i osobno znam da to nije isključivo zbog kravate. Za vrijeme trajanja projekta svi su postavljali pitanja o tome tko je Marijan Bušić, jeste li iz Vinjana Donjih… Vi zapravo, da tako kažem, nemate imotske krvi, međutim imate veliko poštovanje prema Imoti. Otkud to dolazič

MB: A koji ja kraj Hrvatske ne volim, ili koji mi narod nije drag!? Na stranu, dakako, bolesti i ružne, imperijalne sklonosti pojedinih naroda, ali Bog je stvorio svakog čovjeka. Što se tiče Imotskog, ne može se reći da nemam imotske krvi. Ako gledamo stvari dugoročnije od sto godina, po svim pokazateljima moji su porijeklom iz Gorice, odnosno iz Vinjana. Naša je obitelj gotovo 250 godina živjela u Rakitnu. Moj djed, Tono Bušić, bio je zadnji knez sela Rakitna, a od 1922. godine preselili su se u sjevernu Bosnu. Onda su im, za Drugog svjetskog rata, četnici „pomogli" da prijeđu u Slavoniju, tako da sam tamo rođen. Poslije gimnazije otišao sam na studij u Zagreb, tu zasnovao obitelj i ostao do danas. Međutim, uvijek mi je mentalitetom više odgovarao jug, iako, kako godine prolaze, sve više volim i svoju rodnu Slavoniju. Osjećam se zemljak i rođak i sa Jerolimom (svetim, op.a.) koji je često govorio „Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac!".

I sâm sam „zarobljen" u taj južnjački mentalitet. A ne mogu ne prokomentirati i to kako su nas u povijesti carstva i duždevine dijelile, Bušića njive su presječene jer je baš toliko mogao top sa Topane dobaciti. Jedan je narod, jedna je obitelj umjetno presječena. Govoriti stoga da sam odavde ili odande nije mi blisko. Gradišće je moja domovina, kao i cijela BiH, i cijela Hrvatska, ali također i Subotica. U „domovinskom", ne u državnom smislu, u duhu, smatram da te granice ne postoje.

IN: Kada smo se upoznali, bila sam iznenađena koliko pojedinosti znate o Imotskoj krajini. Prijatelj ste i poslovni partner s Imoćanima, evo i gospodin Penavić, Vaš partner, Imoćanin je po majci. Što je po Vama karakteristika tog imotskog čovika i žene, i otkud toliki interes?

MB: Vjerojatno zato što sam i sâm u jednom periodu života bio marginaliziran. U takvim trenutcima osjećaš kako te neke stvari zaobilaze, „autoputovi" voze pored tebe, no brzo sam shvatio da je to moja prednost jer isti ti autoputovi mogu dugoročno duhovno osiromašiti. Privlače me stvari koje su na prvi pogled neotkrivene, nedovoljno cijenjene. Sjećam se jedne anegdote iz Makarske osamdesetih godina. Razgovarao sam tom prilikom s jednim visokim dužnosnikom i primijetio kako je Makarska u to vrijeme politički dobro stajala. Tada mi je on otkrio tajnu da se Makarani dobro snalaze u svim tim političkim igrama jer gledaju što rade Imoćani, i onda postupe suprotno. Od tada ste mi postali jako dragi. U svakom slučaju, kad se govori o Imotskoj krajini, govori se o kapitalima koji još nisu posve stavljeni u pogon. U tom smislu, u Hrvatskoj, kapitali Imoćana i Imotskog su silni. Dio se toga očitovao, ali to nije sve što Imoćani mogu.

IN: Ova nas Vaša konstatacija uvodi u sljedeće pitanje. Poduzetničkim konceptom Croata dali ste Hrvatskoj jednu novu kulturnu dimenziju i identitet. Što bi po Vama pomoglo Imotskoj krajini?

MB: Jedno od mojih ključnih uvjerenja jest da je periferija stvar duha i stvar ljubavi. Ako nisi u ljubavi – ne stvaraš, ako ne stvaraš – nisi u centru svijeta, nisi u matici života. Kad nisi u duhu, u onom što je opće dobro, ti si na periferiji. Onaj koji u duhu kaže: ja sam centar svijeta, može donijeti odluku za život – danas želim živjeti i stvarati, zasnovati obitelj, danas idem napraviti dobar proizvod, okopati svoj vinograd, na novi način pogledati Modro ili Crveno jezero – dobro čini. Kada pitate što se tu sad na novi način može napraviti, pokušajte samo odgovoriti na pitanje koliko je genijalnosti bilo potrebno za preživjeti neke trenutke u povijesti Imote. Dio te genijalnosti neka primijenimo danas, mi, potomci tih istih ljudi, čiji duh izrazito cijenim – preporodit će se Imota i siguran sam da će još više biti na ponos svima nama.

tinikravata030709.jpgIN: Znam da često volite pričati o galantarima, a volite i zagangati. Ima ona jedna imotska ganga Mala moja stalno mislim na te, na srcu si livo od kravate…

MB: Imotske galantare možemo smatrati ondašnjim inovatorima i poduzetnicima, a galantarenje vidim kao izuzetno domišljat marketinški i prodajni projekt za ono vrijeme, čiji model nismo posve iskoristili.

Što se tiče gange, ma koliko god neki tumačili kako je desničarska, po meni je ona uvijek imala jednu kritičnu crtu, buntovnu i, dakako, šaljivu. Mislim da bi Imoćani trebali gangu tretirati kao preteču rocka, radi se o žestokom ritmu, kritici, kontra vlasti. Ganga nikako nije desna, jer desnica je konzervativna, zadržava stanje. Imoćanin ne želi zadržati stanje, njemu je dosta periferije, on želi biti centar svita! Mogli bismo napraviti zajednički projekt u smislu razvoja turizma Imotske krajine, gdje bi ganganje bilo jedan od načina rješavanja stresa. Siguran sam da bi nezaboravnim iskustvom mnogi svjetski menadžeri doživjeli boravak u kamenu; okopavati, gangati, igrati šijavice, kamena s ramena, evo to je jedan sasvim drugačiji pristup – novi pothvat. Gangom za zdravlje, protiv stresa, gangom do cure… Imoćani nisu kao njihovi susjedi primorci pjevali soto voce. Jer ovi pristupi gdje momci pjevaju soto voce – možda i ostvare nešto soto voce, ali poslije slabo prose… Siguran sam da ima veze između pjevanja gange i muškog naboja, da jača borbenost, muški princip, djeluje na ukupno genetsko zdravlje. Svi koji su gangali imali su više djece.

Ganga je hrvatski haiku, to je stvaralaštvo na djelu, svi gangaši su bili i pisnici, u tom smislu palo mi je napamet da se napravi natjecanje u desetercu. Ti sad misliš da se ja zafrkavam, ali ozbiljno mislim da taj oblik stvaralaštva ima duboke korijene i široke razmjere.

IN: Ma ne mislim da se zafrkavate, znam da su mnoge takve, na prvi pogled neozbiljne stvari, zapravo jako ozbiljne i duboke te da imaju potencijala za velike marketinške aktivnosti. Pa to dokazuju i mnogi vaši projekti i partnerstva s nekim gradovima, npr. Kravata oko Arene u Puli, Cravatten Stadt u Slavonskom Brodu, Kravata u žitu u Davoru, i mnoge druge slične marketinške i poslovne aktivnosti. Imate li, kao takav vizionar, još što za kraj poručiti čitateljima IN-a i stanovnicima Imotske krajine?

MB: Moram im reći jednu stvar. U Imotskom je nastala jedna od najljepših priča – Hasanaginica. Nastala je u narodu, prepjevavanjem, od usta do usta, s kolina na kolino. U jednom sam trenutku svoga sazrijevanja postao svjestan da marketing nisu samo silne knjige, već iza svakog marketinga stoji jedna lijepa priča. Tko može ljepše pričati priče od našeg naroda?! Mi to nasljedujemo, ja od svoje matere, iz Biblije… U radu i u životu često sam koristio ta iskustva. Naš je narod odgajan na pričama, međutim pričanje smo zamijenili TV kutijama, kompjutorima, obitelji gube naviku pripovijedanja, otuđujemo se umjesto da se međusobno gledamo u oči. Prijatelji, muškarci i žene ne komuniciraju toliko kao što se to znalo raditi prije. Vrijeme je da počnemo stvarati ono za što smo stvoreni, ne da budemo konzumenti. To je Imotski – stvaralac novih stvari!

IN: Dakle, svaki Imoćanin ima šansu iskoračiti iz modernog svijeta, posegnuti za onim što je skriveno u škrinjama, u genima i, biblijski rečeno, izvlačeći novo i staro iz škrinje osmišljavati nove stvari. To ste mislili?

MB: Što drugo znači Imota nego ima mota!? I-motika!?

IN: To je dakle poruka za kraj Imoćanima: djevojku pod ruku, motiku na rame, gangu…

MB: Gangu u srce. Najvažnije je duhovno središte čovjeka, bez njega se ne može donijeti odluka. Bez odlučnosti ne bi mnogi Imoćani bili krenuli u svijet, s dvadeset dolara u džepu, u Ameriku, Australiju, Češku, Njemačku… Znam da ovo što ću sada reći nije popularno, ali nikada nam nije bilo bolje nego danas. Nikada nismo bolje živjeli, bar gledajući izvana, materijalno, što nam govori da sada nije nužno ići u „tamo neke Amerike", nego resti tamo gdje jesi. Resti di jesi, di te Bog posadio, donesi plodove… Danas svi stalno pričaju o genima, a nitko se ne usudi reći: slušaj, šteta je, nemoj dopustiti da tvoj gen što si ga baštinio milijunima godina, od naše hrvatske i imotske matere i ćaće, nestane s tobom. Učini neka proklija, klija i donosi rod.

 

Razgovarala: Sanda LONČAR

Foto: Arhiv AC

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here