Nedavno je u Imotskom predstavljena knjiga Mije Milasa “Hajdučka legenda Andrija Šimić“, posvećena ovom narodnom junaku. Puna dvorana Gradske knjižnice don Mihovila Pavlinovića posvjedočila je kako još uvijek postoji znatiželja vezana uz ovog junaka iz hajdučke prošlosti, ne samo dalmatinske Zagore. Tako se 5. veljače ove godine navršilo 111 godina od smrti hajduka Andrije Šimića ( 1833 1905).
Rođen je 1833 u Alagovcu, jednom od zaseoka pored Gruda, danas dijelu Bosne i Hercegovine. Od rane mladosti bio je svjedokom bahatog turskog ponašanja prema kršćanima, nepravednoj poreznoj politici koja je bila bazirana na većinom nezakonitom ubiranju poreza od strane lokalnih turskih moćnika. Bilo je to doba kada su pljačke, nasilje, samovolja i nepravde različite vrste bili uobičajena, svakodnevna pojava. Stoga mnogi povjesničari to razdoblju označuju kao “hajdučko doba“, zbog velikog broja onih koji su izabrali takav način života. Koliki je strah, u to vrijeme, vladao od hajduka, svjedoči i podatak da se o hajdučkim družinama, s brigom, razgovaralo i u Beču i u Carigradu.
No, za razliku od tolikih drugih hajduka, čija je “hajdučija“ bila puko otimanje, Šimić je u narodu ostao upamćen po nekim svojim drugim karakteristikama i odlikama. Upravo je zbog njih stekao veliku slavu, zbog koje ga je narod toliko volio i štitio pa je zato i mogao hajdukovati nešto duže nego ostali koji su izabrali takav životni put, a kojega su uglavnom omeđile gorske vrleti, kamenjar Dalmacije i Hercegovine, spilje i pećine, otimačine i progoni.
Andrija Šimić je relativno brzo i relativno rano postao najpoznatiji hajduk u 19. stoljeću. Kao i svaki pravi junak odlikovao se i junaštvom i snagom. Tako postoje autentični povijesni zapisi očevidaca, koji su posvjedočili da je Šimić samo palčevima ruku podizao posudu, koja je bila napunjena sa sto litara vina. Međutim, nije zbog takvih i sličnih pothvata iskazivao bitno razlikovanje od ostalih hajduka. Ono što je Andriju Šimića prvenstveno razlikovalo, bila je svojevrsna socijalna osjetljivost koju je iskazivao prema potrebitima. Zbog toga je znao čak i zaratiti sa drugim hajdučkim družinama. Primjerice, iz autentičnih povijesnih dokumenata, razvidno je i to kako je oteo novac drugoj hajdučkoj družini. Bio je to novac koji su oni prethodno oteli osobi, koja je tim novcem skrbila o čak šesnaestero članova svoje obitelji. Šimić je taj novac u cijelosti vratio oštećenom, pritom ne zadržavši za sebe ništa.
Također, posebno je branio žensku čast i nikome iz svoje hajdučke družine nije dozvoljavao opljačkati žene. Doduše, kako bi mogao nekako preživjeti, baš poput ostalih hajduka, bio je prisiljen otimati i pljačkati, ali uvijek nekako sa stilom, posebno pazeći da u takvim pothvatima ne stradaju žene. Dobar dio njegovih postupaka ima mnogo dodirnih točaka s legendarnim engleskim junakom Robinom Hoodom. U njegovim akcijama posebno česte žrtve bili su mnogobrojni krijumčari duhana, uzgajivači stoke, onodobni gostioničari te turska vlastela, koja je od Šimića i njegove hajdučke družine posebno strahovala.
Andrija Šimić je uhićen 1871 godine, nakon što su ga izdali Garci iz Zmijavaca. Suđenje Šimiću bilo je prvo suđenje u splitskim pravosudnim krugovima koje je održano na hrvatskom jeziku. Zapisnik na raspravi pisan je hrvatskim jezikom, a rasprava je također vođena na hrvatskom jeziku. Koliko je interesa izazvalo suđenje Šimiću svjedoči podatak da je, nakon završetka suđenja, tiskana i prvostupanjska osuda Šimiću i hajdučkoj družini. Nakon 30 godina tamnovanja, po ondašnjim medijskim izvještajima, po izlasku iz zatvora dočekalo ga je “pola Splita“. Potom je svugdje bio rado viđen gost: u Hercegovini, Imotskoj krajini, ostalim dijelovima Dalmacije, čak i na otocima. Radilo se o svojevrsnoj turneji, na kojoj je glavna zvijezda bio hajduk Šimić. Ne čudi stoga da je i poznati sportski kolektiv, nogometni klub “Hajduk“, upravo po hajducima dobio ime, jer su oni u narodu predstavljali određeni bunt prema svemu tuđinskom, kao i način pružanja otpora nametnutoj sili.
Zbog svega ne čudi Šimićeva velika opjevanost u stihu i mnogobrojnim pričama koje su se prenosile s koljena na koljeno, kroz čitave generacije naroda. Za velik dio sirotinje bio je junak, zaštitnik i branitelj. Stoga je za mnoge bio hrvatski Robin Hood. Poigrajmo se malo pretpostavkom da danas egzistiraju junaci, koji se odmeću od svojih domova i bore protiv, primjerice, Europske unije ili različitih mega korporacija. Bi li u današnjim uvjetima života neki odmetnuti Andrija Šimić; koji se bori protiv takvog sustava i pomaže sirotinji; bio doživljen kao terorist ili kao Robin Hood? Teško je procijeniti. Baš kao što je, s ove vremenske distance, teško i zamisliti koliku je ljubav hrvatski puk godinama gajio prema hajduku Andriji Šimiću. A ta se ljubav prenosila pjesmom, pričom i usmenom predajom. Načinom života koji se odavno smatra arhaičnim. No, sjećanje na hajduka Andriju Šimića i njegova djela plemenitosti prema mnogima, ne blijede tako lako. Svjedoči tomu i naum o postavljanju spomenika Šimiću na nekoj od lokacija u Imotskom, koji je već prilično zaživio.
U međuvremenu ostaju mnogi stihovi vezani uz ovog narodnog junaka: “… sirotinja će uvijek čuvati u životu; sjećanje na Šimićevu hrabrost i dobrotu…“
Ante Juroš DN
