Thompson ili Prljavo kazalište? Dileme nema

publikaZadnja Latinica pozabavila se jednim od gorućih, maltene ključnim problemom ovog društva na početku 2011. – higijenom. Pa se u prilogu o higijenskom stanju hrvatske metropole pojavio i cijenjeni (malo)građanin Zvonimir Milčec, koji je izjavio sljedeće: “Premalo ima, što bi se reklo, građanskog duha. Sve više ima ljudi koji su došli izvana, sve više ima ruralnog elementa. Naravno, tu nema pomoći, mora se znati da je Zagreb glavni grad i da svi građani ove Hrvatske imaju pravo živjet u svom glavnom gradu i ja nemam ništa protiv toga, ali često se događa da ti ljudi donose neke svoje navike koje jednostavno odudaraju od gradskog ritma.”

Ksenofobija u celofanu

Dok sam još živio u studentskom domu, imao sam susret s trojicom BBB-ovaca, od kojih me jedan upitao odakle sam. Kad sam rekao – iz Tugara, dvadeset kilometara od Splita, dobio sam lakat u zube, dva se slomila.

Ipak, da mogu birati s kim bih večeras popio cugu, s tim blubačem ili s Milčecom, izabrao bih tog blubača, kao što bih radije slušao Thompsona nego Prljavo kazalište jer svoju ksenofobiju i nabrekli nacionalizam ne pokušava domobranski upakirati u politički korektni celofan nego od početka znaš na čemu si. Jedino što je gore od (urbanog) rasizma je politički korektni (urbani) rasizam.

Zvonimir Milčec se ponosi time što je rođen i odrastao u gradu, na selo je valjda odlazio za praznike, pa ne možeš od njega ni očekivati dublji uvid u “ruralni element”. On tu ostaje na predrasudi prema kojoj je sve ruralno loše, isto kao što seljak koji je triput posjetio grad o urbanom misli sve najgore.

“Šporki i neoprani”

Jer da Milčec išta zna o tom “ruralnom”, znao bi i to da je paranoja broj jedan svake seoske majke i supruge ta da su joj “dica i muž šporki i neoprani”. Paranoja je to koja dolazi iz činjenice da joj muž obavlja niz fizičkih aktivnosti, recimo pilanje drva motornom pilom, da su ozljede česte i da može svaki dan završiti na hitnoj. Isto kao i djeca koja se veru po stablima. Zato svako jutro provodi inspekciju jesu li svi oprani i čisti izašli iz kuće kako se, ne daj bože, u slučaju da završe kod doktora tamo ne bi osramotili.

Naravno, nije sve što je “ruralno”, ovdje bi možda bolje stajao termin “malomišćanski”, pozitivno. Negativna je, recimo, malomišćanska ksenofobija. Negativan je onaj stoljetni običaj da se u slučaju prodaje parcele zemlje, ona najprije nudi bratu, zatim obitelji, zatim suseljanima, a tek onda stavlja na otvoreno tržište.

Zašto? Zato što naš “malomišćanin”, taj čovjek sa sela kojeg se Milčec toliko boji, razmišlja upravo poput Milčeca, pa se užasno boji da tu parcelu ne kupi “Bosanac ili, ne daj bože, Šiptar”, pa na njoj napravi kuću i doseli u njegovo selo jer “ti ljudi donose neke svoje navike koje jednostavno odudaraju od seoskog ritma”.

Fetivi Zagrepčani kojima Zagreb završava kod Glavnog kolodvora, kao i fetivi Splićani kojima Split završava na Gripama, ustvari priželjkuju mjesta s dvjestotinjak kuća u kojima žive samo ljudi s pedigreom, a da se ta mjesta ipak ne nazivaju sela, nego gradovi, gradići, mali gradovi, a taj malograđanski mentalni sklop pokušavaju nametnuti kao izraz nekakvog tobožnjeg urbanizma. A zapravo su istog mentalnog sklopa kao i seljaci koji se boje da im u selo doseli čovjek s Kosova po kojima redovito pljucaju.

Podrška najpoznatijem zagrebačkom dotepencu

Na kraju bih upitao Zvonimira Milčeca je li, prije davanja podrške na predsjedničkim izborima Milanu Bandiću, najpoznatijem zagrebačkom dotepencu, iz ruralne Pogane Vlake, provjerio koliko puta dnevno se Bandić pere. Naravno da nije, a zna se i zašto.

Zato što je angažiran u biltenu zagreb.hr, zato što ima kolumnu na stranicama Grada Zagreba, zato što mu se kafić u Jurišićevoj nalazi u gradskom prostoru i zato što je u lipnju 2001. godine od Milčecove obitelji Grad Zagreb za milijun kuna otkupio zemljište veličine 1.474 četvorna metra, kako bi izgradio slijepu ulicu – IV. odvojak Gornji Bukovac – i pritom legalizirao bespravno podignute objekte na tom području.

To je ta svijetla tradicija hrvatskih malograđana – seljak koji im na poklon donosi pršut je “tak simpatičan i rustikalan”, a onaj koji s njim dijeli tramvaj, taj se, pak, ne pere i smrdi.

 

Vlado Bulić, 14.01.2011./ danas.net.hr

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here